Enver Kazaz: Jedna pjesma o Srebrenici
Nikada neću zaboraviti koktel emocija u profesorovim očima — ljutnju, bol i tugu — tada, kada je na času Interkulturalnog izučavanja južnoslavenske književnosti spomenuo Srebrenicu, Ratka Mladića i zlo koje nas je zadesilo.
Poezija prof. dr. Envera Kazaza u njegovoj knjizi Na razvalinama nosi sa sobom, između ostalog, socijalno-društvenu notu, spušta se u sfere života običnih ljudi, a ovom prilikom, dragi čitaoci, za vas izdvajamo pjesmu Srebrenica, 2010.
SREBRENICA, 2010.
Pas pretrčava ulicu
Srpskih dobrovoljaca
Krvoločno progoni olinjalu mačku
Glas mujezina za trenutak
Približava natmureno nebo
Ako se ono dovoljno spusti
Na prazan grad prolit će se
Ljetna kiša kao nasušne Božije suze
Iz kafića dopire refren
Oj Moravo tija vodo, tija vodo
Žena u tridesetim vještim pokretima
Skuplja veš sa štrika ispred zgrade
Žuri da postane nevidljiva
Potom tišina postaje čujna i duga
Sve dok se ne prolomi
Škripa lima pod udarom vjetra
I prosvrdla moždanu koru
Mehanički pružaš korake
Kao android u Alienu
Na ulazu u grad nišani
Postrojeni u potiljak
Takav poredak živi ne mogu dostići
Kad se oči napune njihovom bjelinom
Zastaješ bespomoćan, pust
I kriv – krećeš se nikud
Biografiju prof. dr. Envera Kazaza možete pročitati ovdje.
Izvor: Na razvalinama, Synopsis (Sarajevo, 2014) — (poezija)
Za Akos.ba priredio: Mirza Pecikoza
