Ekran – fenomen „trećeg“ roditelja
Potrebno je prilagoditi se modernom načinu života. Ovakav život utiče na porodicu i na njenu unutrašnju organizaciju. To je sasvim očekivano, jer je porodica društvena ćelija, ona egzistira u društvu.
Koliko god da tehnologija ima prednosti, toliko ima i mana. Ona je uvučena u mnoge pore života, čak i tamo gdje joj nije mjesto.
Jedno od tih mjesta jeste i odgoj djece. Nažalost, u odgoju novih generacija učestvuje još jedan roditelj, a to je tehnologija. Internet i televizija su zauzeli počasno mjesto i izgleda kao da će još dugo suvereno vladati.
Roditelji, koliko god da se opirali svemu tome, ne uspijevaju u svojoj namjeri. Današnji ubrzani način života im prosto to ne dozvoljava. U većini porodica oba roditelja rade da bi održali korak da skupim načinom života. Zbog poslovnih obaveza, osjećaju veliki umor i iscrpljenost te vape za par trenutaka odmora. Nakon napornog radnog vremena, teško je sakupiti snagu i posvetiti se djeci i njihovim potrebama. Umjesto toga, mnogo je lakše dozvoliti im da gledaju TV ili da provedu još malo vremena na Internetu.
Nije potrebno u potpunosti zabraniti djeci televiziju, ali je potrebno kontrolisati šta ona gledaju. Veoma važno je i ograničiti vrijeme koje djeca provedu gledajući sadržaj na televiziji, jer prednji režanj koji se razvija do dvadesete godine može se oštetiti od prevelikog gledanja televizije. Sabiranje jednocifrenih brojeva ne zahtijeva veliki napor mozga, a TV zahtijeva još manje.
Internet pored dobrih strana također ima i one loše. Najveća mana se ogleda u socijalnom i emocionalnom razvoju djece. Internet mijenja način na koji dječiji mozak radi, oni postaju manje svjesni svog uticaja na druge ljude, i smanjuje im sposobnost civilizovanog ophođenja s drugima. Djeca moraju da nauče čitati izraze lica, moraju da se nauče razumijevanju i pregovaranju s drugima, a to mogu jedino ako provode vrijeme okrenuti licem u lice prema drugima. Za to ne postoji virtuelna zamjena.
Previše vremena koje se provodi koristeći se dostignućima današnjeg doba, smanjuje vrijeme koje članovi porodice provode jedni sa drugima. Taj smanjeni udio vremena podrazumijeva i da roditelji manje odgajaju svoju djecu. Ako roditelji ne odgajaju svoju djecu, neko drugi sa malih ekrana će to učiniti i to vjerovatno drugačije od roditeljske zamisli o roditeljskom pozitivnom uzoru. Potrebna je promjena, a ona podrazumijeva izbacivanje elektronskih medija iz dječijih soba i puno manje vremena pred TV ekranom ili surfanja Internetom, ali glavnu prepreku predstavlja generacija roditelja koja se plaši suprostavljanja djeci i autoritativnog nastupa – ili, su možda i sami suviše zauzeti pretraživanjem Interneta ili prebacivanjem kanala da bi obratili pažnju.
Za Akos.ba piše Šejla Musić
