Dževad Jahić: Narod bez jezika nema se čega sjećati niti ima kud u budućnost ići

 U jezičkom smislu, koliko smo, ustvari, u proteklom periodu bili otuđeni ?

– Fenomen otuđenja Bošnjaka od vlastitog jezika je u najmanju ruku dvostruk ili trostruk. Kada govorimo o otuđenju- mi smo skloni da u tom jezičkom otuđenju optužimo tu koncepciju srpsko-hrvatskog jezika, problematičnost teze ukršanja varijanata u BiH i slično. Međutim, mi smo ponajviše krivi, ali je problem u tome što je naša krivica ne ona historijska koja je nametnuta, nego je krivica naša u našoj svijesti još uvijek nestabiliziranoj i donekle još uvijek deformiranoj svijesti o tome da je jezik prošlost i budućnost naroda, da narod bez jezika nema se čega sjećati niti ima kud u budućnost ići. Čak mi da i nemamo zapisano kao ono što imamo u Kotorkom arhivu gdje je zapisana u 14. stoljeću izvjesna djevojka Djevena, koja je bila robinja, da se ovdje našalim, morali bi izmisliti. Ali, nama nije nevolja da izmišljamo kada se sve zna. E, ta naša otuđenost u jeziku je jedan veliki problem bošnjačkog naroda jer korijene te otuđenosti vjerojatno leže i oni su dali naročito svoje izdanke u 19. stoljeću. Mi imamo zajednički jezik srpski, hrvatski itd. Sve su to procesi, ali nikad i kad je bio taj zajednički jezik nikada nije bio dolazio u pitanje centralni prostor- zapadno južnoslovenski, ovaj bosanski. I, nikada nije dolazio u pitanje jezički mentalitet bosanski koji mi kroz historiju sad spoznajemo, naravno, kao bosanski jezik. I, ništa drugo nije ni moglo biti, ali su prepreke bile raznih vrsta. Pa, i kalajevska koncepcija bosanskog jezika, mada nam se čini da je gramatika značajna, nije taj jezik. To je jezik koji je ispolitiziran. Za to vrijeme su matica srpska i matica hrvatska djelovale normalno u skladu sa onim da je pravo na jezik neprikosnoveno. To je prvi princip jezičke slobode po kojem se on imenuje. Međutim, ja nažalost o tome govorim što mi imamo još uvijek nedoumice u vlastitoj svijesti.

Da li u tom smislu svijesti o svom jeziku nailazite na riječi podrške kolega, ovo tim prije što kod naučnika često postojii ona doza zavisti?

– Svaki čovjek koji puno truda uloži, a njegov trud je usmjeren u rasvjetljavanje kulturnog blaga vlastite sredine i vlastitiog naroda, pogotovo bošnjačkog naroda, mora biti spreman na reakcije koje nisu dobronamjerne reakcije, a čak nisu često ni razumne. Mora računati puno na taj mehanizam prvo šutnje, ignoriranja, povremenog istupanja medijskog u smislu osporavanja, angažiranja istrošenih intelektualaca medijskog tipa. Ja poštujem svakog čovjeka, ali taj “kazazovski” sindrom, taj sindrom “lovrenovićevski” u BiH, ta neka tobožnja odbrana multi Bosne, da tako kažem, u interakciji tih umova to je nešto posebno. I, onda zajedno saSlobodnom Bosnom ili sa Danima, sa Vildanama itd… Ja volim reći, ovo je naučni rječnik koji će sve te nedobronamjerne ovakve i onakve ljude koji mešetare na ove ili one načine, umišljaju usijane glave sa ovih prostora- žestoko udariti. Ovo je rječnik od 80 ili 120 kalibara. Govorim to nekom terminologijom ovih naših nesretnih vremena, pa ćemo vidjeti. Nadam se da će ih to dovesti do nekih spoznaja koje oni neće priznati, ali moraće se tu naći, napokon, razumni ljudi koji će shvatiti da je vremenu tih negiranja i vremenu tih naših manipuliranja sa tim nekakvim razvodnjenim bosanskim jezikom došao kraj. Jer, jezik Bošnjaka odnosno bosanski jezik je temelj BiH koje otvara BiH, a ni u kom smislu je ne zatvara. To je matični jezik ovoga prostora.

Koliko je bosanski jezik danas suvremen, odnosno koliko koorespodinira sa potrebama vremena?

– To je jedan fenomen s kojim sam se ja radeći na rječniku suočio. I, jedno od iznenađenja je za mene bilo to da sam bio gotovo zapanjen sposobnošću modernog jezika da se adaptira najsavremenijim svjetskim tokovima. Znači, ja kad sam analizirao koja je pododrednica informatika, zapravo, nevjerojatno je koliko te najnovije riječi doživljavaju adaptaciju kao metaforičko akcentološku tako i sintagmatsko-frazeološku. A, čega je to dokaz? Za stručnjaka, za lingvistu je to dokaz da je jezik toliko živ. To je fenomen mimo nas kojemu se mi možemo samo primaknuti i osjetiti tu silinu i snagu. Spoj stručnosti i savremneosti u bosanskom jeziku je za mene otkrovenje. Moje istraživačko iskustvo me dovelo do takvih otkrića te vrste da sam ja obogaćen time i kao čovjek. Da kažem da tu postoje još neka otkrića. Evo, ja ću spomenuti samo jedno. Ja sam u trioologiji- knjizi “Bosanki jezik u 1oo pitanja i 100 odgovora”,1999.g. iznio tezu na koju su mnogi, čini mi se, odmahivali rukom i glavom, a gdje sam prvi put iznio tezu da bosasnki jezik ima dvije svoje varijante: zapadno-bosansku i istočno-sandžačku. To je bila ideja koja je više izgledala esejistički nego naučno. Međutim, u analizi građe pisaca, i sandžačkih i bosanskih, moja teza se više nego potvrđuje. Tako da u do sada što je urađeno stotinu riječi u bosanskom jeziku postoje one koje su varijetski markirane na zapadno- bosansku i istočno- sandžačku.

Naš jezik se sve više iskrivljuje i nameću nam se neki novi jezički standardi. Primjer tome nalazimo na Federalnoj TV, recimo zamjerka poput naziva mjeseca i slično. Ako su jedna od osnovnih karakteristika bosanskog jezika dubleti zašto se oni, ne primjenjuju u javnosti?

– Problem je što televizija odavno to tendenciozno plasira. Međutim, sa stručnog aspekta naziv , recimo, mjesec rujan se može upotrijebiti u književnoj formi, jer je on ekspresivan. Pitanje je zašto urednik- novinar tu nema ingerenciju. Zašto? Zato što je standardni jezik sa zahtjevima poštivanja jezika sredine u kojoj se govori. Ako se uzme hrvatsko- srpska varijanta onda se tu prave jezički skečevi koje Federalna TV-a već duže vrijeme provodi. Međutim, izgleda niko ih u tome ne može zaustaviti. Ni struka tu ne može ništa, ali stoji dijagnoza da neka bolest jezička struji iz te medijske kuće.

Koji je osnov te bolesti?

– To je nepoštivanje građana, nedemokratičnost i nepoštivanje jezika sredine kojoj se o braćate. Novinar treba da uči od naroda, ali i od stručnjaka. U centru toga je nedovoljna svijest naša bošnjačka i bosankohercegovačka da je jezik pitanje kulture broj jedan. Jezik dira u najdublje bilo kulture čovjekove. Prema tome poštovati to znači poštovati sebe. A, te pojave novinarskih istupanja to je femonem jedan sociološko- psihološki koji lingvistika ne može rješavati. Ona objašnjava to na naučni način kako stoji u jeziku. Međutim, urednički mehanizmi su tu zatajili, jer oni to podržavaju. Nama stručnjacima je to smiješno i žao nam je sredine koja ne može biti na višem nivou. Žao mi je što pojedini ljudi izmanipuliraju i bacaju prašinu u oči običnom čovjeku. A, taj obični čovjek često bolje zna od njega samoga šta je familija, a šta obitelj. Obitelj je, također, lijepa riječ, ali ćemo je upotrijebiti kada nam je potrebna ekspresivnost, a ne standardno jezički pristup. Moramo poštivati standardni jezik U standardnom bosanskom jeziku ni slučajno nije sućut, ni tisuću. Pa kažu, kod Maka je tisuću, ali vi tu onda ne razlikujete jezičke nivoe upotrebe. Novinar neće da razlikuje ništa u tom smislu. Urednik treba da ga u tom smislu educira.

Dio intervjua objavljenog u printanom izdanju Preporoda