Dva osnovna polazišta interkulturalnih odnosa u putopisima Zuke Džumhura
“Smjenjivanje slika iz mašte sa slikama iz žive stvarnosti i historije prapočetak je svakog razumijevanja Džumhurovog pisanja” (Rizvanbegović 2004:27)
Piše: Mirzana Pašić Kodrić
U ovom radu autorica je pokušala ukazati na interkulturalnu prirodu putopisa Zuke Džumhura, koje se, u pravilu, ostvaruje preko: (1) vizuelnih historijskih elemenata u datom mjestu koje pripovjedač putopisom opisuje, a koji su uvijek samo tek povod putopisnoj priči, kao i (2) prisjećanja ili tzv. “znanja” pripovjedača, odnosno u okviru svega onoga što je njegova informiranost o izvjesnim pojedincima i događajima, a koji su, opet, tek povod razvijanju fiktivne putopisne naracije . Ovaj pristup putopisima Z . Džumhura na nešto drugačiji način osvjetljava putopisno djelo autora, čiji putopisi u domenu in- terkulturalnog shvatanja predstavljaju kako zanimljivu i aktuelnu, tako i literaturu od uopće posebne važnosti
Ključne riječi: putopis, putopisna priča, interkulturalnost, interkulturalna komunikacija, kultura, historija, sjećanje, identitet, rod
Interkulturalnost je definirana kao složeni fenomen koji podrazumijeva različite odnose pojedinaca ili grupa smještenih unutar različitih kultura i kulturalnih poredaka, sve to uz prisustvo verbalne i neverbalne interakcije onih kojih ulaze u dati interkulturalni odnos U ovom kontekstu važno je, pritom, istaći to da ova interakcija nije ograničena samo na međuljudsku komunikacijsku djelatnost u užem smislu, već podrazumijeva i sve druge oblike interakcije i komunikacije, pa tako i onu umjetničku te književnoumjetničku .
U ovom smislu, posebno je zanimljiv književni, a naročito putopisni rad Zuke Džumhura (1920-1989), jednog od najznačajnijih bosanskohercegovačkih i bošnjačkih pisaca putopisa s nekoliko važnih putopisnih knjiga (usp. Džumhur 1991a, 1991b, 1991c, 1991d, 1991e), unutar čijeg se književno-putopisnog djela neprestano uspostavljaju upravo dva osnovna odnosa koje pridjev interkulturalni podrazumijeva, a to je, s jedne strane, odnos između dviju (ili više) različitih kultura te, s druge strane, odnos razlika unutar jedne iste kulture, čime se, dakle, fokusira ne samo odnos “između” već i odnos “među”, kad se fenomen interkulturalnosti približava i fenomenu multikulturalnosti Usto, u putopisima Z. Džumhura interkulturalnost se najčešće odvija u vezi s onim što je ili historija datog, putopisno fokusiranog mjesta, i to kroz izvjesni historijski kontekst koji je u ovom smislu izvorište za uspostavljanje takvog odnosa, ili, pak, u vezi s onim što su konkretne percepcije živih odnosa što ih sam pripovjedač-putopisac vidi i čuje na svojim putovanjima u “trenutnom” putopisnom prikazu Pritom, bez obzira na to o kojem je od dva navedena pristupa interkulturalnom odnosu riječ, Džumhurov putopisni pripovjedač u interkulturalnu komunikaciju uvijek će unijeti i dozu vrlo specifičnog, naizgled dječačkog humora, ali s dubokim smislom, koji će ovdje biti osnovna baza za netrauma- tičan pregovor o interkulturalnim razlikama
To je onaj oblik humora koji je Zulfikar Zuko Džumhur baštinio od orijentalskih priča i Nasrudin-hodžinih anegdota što ih mi stalno osjećamo kao svoje. Taj humor jeste pomalo iskrenuta perspektiva, to jest paradoks kao stil i pogled, ali nikad nije čuđenje, nego je, zapravo, paradoks bez začudnosti i s duboko humanim, otmjenim osmijehom mudraca. (Rizvanbegović 2004:34)
1. Interkulturalni dijalog historije sa sadašnjošću
Prije Estramadure vidio sam mnoga velika ljuta bojišta i u Evropi, i u Aziji, i u Africi, koja danas po svojoj bezazlenosti više liče na dječije vrtiće, ili banjska šetališta, nego na krvave kasapnice. (Džumhur 1991a:61, Put putujem u Toledo)
Z. Džumhur interkulturalnu komunikaciju najčešće ostvaruje u fiktivno-faktivnom narativnom otpočinjanju razgovora s prošlošću, i to na principu fokusiranja slike mjesta gdje se nalazi, izvjesnog spomenika ili čak naizgled neprimjetnog predmeta koji ga asocira na izvjesne historijske događaje, poznate ili posve sporedne ličnosti i zbivanja Riječ je o onima koji su u historijskom kontekstu ovjekovječili dati prostor, ili se tek usput nijemo zadesili u njemu, ostavljajući izvjesne materijalne dokaze koji su povod posve faktivnoj narativnoj bazi, a koja se, nizom poetskih elemenata, uvijek odvija u fiktivnom smjeru
Naime, s jedne strane, interkulturalna komunikacija Z. Džumhura kroz razgovor s prošlošću uvijek se narativno realizira na planu iskazivanja pripovjedačevog odnosa prema izvjesnim historijskim događajima, a koji su sagledani s obzirom na odnos njegove vlastite kulture i identiteta i druge kulture i drugih identiteta u okviru dvije nacionalne razlike – njegove vlastite i tuđe
S druge strane, u Džumhurovim putopisima interkulturalna komunikacija odvija se preko odnosa pripovjedača prema istovremeno više različitih kultura u jednom putopisu s kojima je pripovjedač na neki način upoznat, bilo nekim vizuelnim elementom, bilo vlastitim prisjećanjem interesantnih događaja o kojima je čitao ili koje je čak naslutio iz upoređivanja njihovih međusobnih prošlosti Riječ je o kulturama međusobno drugačijih nacionalnih ili vjerskih identiteta, koje su se zadesile u isto vrijeme ili smjenjivale u mjestu koje se putopisom opisuje, a koje Džumhur, opet, sagledava u vezi sa svojom vlastitom kulturom i identitetima, u višestrukim odnosima razlika i sličnosti
Dakle, interkulturalna komunikacija kroz razgovor s prošlošću u putopisima Z. Džumhura u pravilu se odvija preko: (1) vizuelnih historijskih elemenata u datom mjestu koje pripovjedač putopisom opisuje, a koji su uvijek samo tek povod putopisnoj priči, kao i (2) prisjećanja ili tzv. “znanja” pripovjedača, odnosno u okviru svega onoga što je njegova informiranost o izvjesnim pojedincima i događajima, a koji su, opet, tek povod razvijanju fiktivne naracije U ovakvoj situaciji, u putopisima Z Džumhura čitalac ima priliku upoznati se s na poseban način sagledanom čitavom plejadom prije svega poznatih historijskih ličnosti koje su ovjekovječile historiju mjesta koje autor putopisom opisuje, ali i onih manje poznatih ili čak prosječnom čitaocu gotovo nepoznatih ličnosti koje su se usput ili ciljano zadesile u mjestu koje se putopisom opisuje Ono što je također važno istaći u ovom smislu jeste i to da Džumhurov pripovjedač nije tek usputni znatiželjni putopisac, već briljantni poznavalac ne samo općih historijskih prilika mjesta u kojem se putopis odvija već i onih malih, gotovo privatnih detalja, često realne baze, koje je nemoguće bilo gdje pročitati osim u Džumhurovim putopisima, a pogotovo ne u perspektivi i interpretativnoj vizuri koju nudi dati putopis. Upravo ovakav postupak u putopisnom tekstu ostvaruje i njegovu važnu literarnu funkciju – neodoljivost priče koja svojom neobičnošću plijeni čitaoca
Bez obzira na to na koji se od dva navedena načina odvija interkulturalna komunikacija kao razgovor s prošlošću u putopisima Z . Džumhura, valjalo bi se pozabaviti i karakterizacijom identiteta (usp . Barker 2004)[1] glavnog subjekta autorovih putopisa, i to s obzirom na ono što bi bio njegov interkulturalni aspekt, tj . glavni faktor uspostavljanja interkulturalne komunikacije . Tu se odmah postavlja pitanje o tome kako je moguće govoriti o komunikaciji jednog subjekta-identiteta s prošlošću, jer prošlost ne govori, te kako je uopće ostvarena ta komunikacija? Odgovor na ovo pitanje postaje jasniji ako čitalac ne pristane na to da su putopisi Z. Džumhura tek tekstovi koji izvještavaju o izvjesnim nepoznatim mjestima te da se prikaz stvarnosti u ovim putopisima uveliko razlikuje od historijske stvarnosti . Naime, njihov pripovjedač preko faktivne baze uspostavlja fiktivnu “zbilju” vlastitog teksta, čime ovi putopisi prestaju biti samo puki opisi različitih mjesta i ljudi, te postaju prave putopisne priče, sa svim odlikama priče i pričanja, svijeta u kojem je sve moguće, pa i to da subjekt-putopisac, različitim narativnim postupcima kroz tekst razgovara s prošlošću .
Z. Džumhur kreira ono što je subjekt-putopisac, i to najčešće preko homo-auto- dijegetičkog pripovjedača, ali i preko heterodijegetičkog naratora, u interkulturalnom kontekstu gotovo istih pogleda i osobina. S obzirom na to da identiteti nisu puke diskurzivne konstrukcije, već i praktična postignuća kojima se ne može pristupiti samo jezičkim ili tekstualnim sredstvima (usp . Atkinson i dr. 2008:127), Z. Džumhur, kao dodatnu opremu tekstu, nudi i grafike vlastitih putovanja za što potpuniji doživljaj svega onoga što jesu njegovi putopisi, ali i identiteti u njima te njihov osnovni subjekt i njegove različite uloge
Dakle, da bi se uopće počelo govoriti o bilo kakvoj interkulturalnoj komunikaciji, najprije se moraju detaljno analizirati prirode identiteta onih koji stupaju u tu komunikaciju, čime bi se kasnije, po prirodi stvari, i analizirao te definirao taj odnos S obzirom na to da je interkulturalna komunikacija u tekstu pokrenuta od subjekta tog teksta, tj najčešće homo-autodijegetičkog pripovjedača koji priča putopisnu priču, ali i fiktivno učestvuje u njoj, on će najprije i biti analiziran s obzirom na njegov interkulturalni identitet
Z. Džumhur kreira, naime, “vlastitog sebe” preko homo-autodijegetičkog pripovjedača, u čijoj se osnovi nalazi i slijedeće Džumhurovo samorazumijevanje:
Tek što sam se rodio, upakovali su me i odnijeli u Beograd. U tom gradu ću provesti najveći i, mogu reći, najbolji i nejljepši dio svoga života. U rodni Konjic odlaziću samo u proljeće ili početkom ljeta i ostajati do jeseni, ali samo dok sam bio đak. U Sarajevu sam takođe boravio kraće. Uglavnom kao već odrastao dječak i kao momčić, gimnazijalac. Beograd je grad koji mi se najviše uvukao pod kožu… U sjećanju su mi sve moje igre, svi moji drugari. S ove vremenske distance, djeluje gotovo neuvjerljivo da sam ja, kao sin jednog muftije i hafiza, išao u Njemačko protestantsko zabavište. Tu, odmah do zabavišta, bila je i protestantska, anglikanska crkva. U zabavištu su nas, kao i njemačku djecu, učili da pjevamo i recitujemo njemačke pjesmice… Sve je nekako bilo pomiješano. Mi smo stanovali blizu džamije. U neposrednoj blizini bila je i jevrejska sinagoga Bet Jisarel. Mi, djeca, igrali smo se zajedno baš ispred sinagoge. Niko nikoga nije mrzio. Voljeli smo se, dječački iskreno. Igrali smo se dječački iskreno. Igrali smo se i u avliji kod džamije, u džamijskom haremu. Blizu nam je bila i Visoka škola Dositej Obradović, koja tada nije bila muzej i koja je takođe imala veliko dvorište pogodno za igru. I u školu smo pošli zajedno, a ni škola nije bila daleko. Nalazila se blizu moje kuće. Odmah do Saborne crkve. (Citirano prema: Tijanović 2008:45)
Ako bi se cjelokupna putopisna pisma Z Džumhura posmatrala sa stanovišta jednog istog dominantnog homo-autodijegetičkog pripovjedača, a čije osobine tek donekle variraju od putopisa do putopisa, taj glavni subjekt pripovjedač-putnik sadržavao bi gotovo identične osobine kao i stvarni Z Džumhur kakav se (samo)prikazuje u citiranom odjeljku, dok bi njegovi putopisi, tj . mjesta koja opisuje putujući, zapravo postali čudesne priče nekadašnjeg ushićenog, a sad velikog dječaka, i bili bi upravo ova, iako mnogo šarenija i veća, dvorišta o kojima autor u prethodnom odlomku govori . Jer, najšire govoreći, subjekt putopisa u Džumhurevom djelu pojedinac je izuzetno, nemjerljivo bogatog interkulturalnog, prije svega najranijeg životnog iskustva, koje je najčešće i nosilac tokom vremena upotpunjenog znanja o različitim kulturama i narodima, te je, u skladu sa stečenom interkulturalnom osnovom u najranijem djetinjstvu, njegov svaki doticaj s razlikama, kao i u prethodnom odlomku, gotovo uvijek pozitivno promoviran .
Nadalje, važno je istaći i to da se, s jedne strane, istinska interkulturalna priroda putopisa Z Džumhura najčešće ogleda preko karaktera njegovog subjekta, koji je izrazito radoznao i otvoren, ali i uvijek sklon humoru, i to onom kojem cilj nije podsmjehivanje, već progovor o Razlici na relaksiran način – uz smijeh . Otud, humor u putopisima Z . Džumhura ima izuzetno važnu ulogu, i to iz tri razloga .
Naime, upravo zahvaljujući humoru, u putopisima Z Džumhura na netraumatičan način progovara se o očitim razlikama, najosjetljivijim odnosima među ljudima različitih nacionalnih, vjerskih, socijalnih, generacijskih i drugih okvira, ali jednakih prava i mogućnosti. Nasuprot tome, vrlo upečatljivo, humor predstavlja i neku vrstu osude spram negativnih i nesenzibilnih kulturalnih odnosa ili besmislenih kulturalnih sukoba u perspektivi “današanjice” u odnosu na vrijeme putopisnog iskaza. Uza sve navedeno, humor ima, svakako, i svoju važnu recepcijsku funkciju jer putopisni tekst obogaćuje i u emocionalnom smislu, čineći ga i tako izuzetno zanimljivim, ali i na poseban, humanistički način angažiranim štivom
Dobar primjer za ovaj vid interkulturalnosti u putopisima Z Džumhura, onaj, dakle, koji se tiče interkulturalnog “razgovora” historije sa sadašnjošću, jeste i putopis iz Burse pod nazivom Osveta mrtvih sultana, koji, kao i niz drugih putopisa, počinje au- todijegetičkim pripovijedanjem sad već odraslog putnika koji se prisjeća vremena kad se, kao radoznali, ali i naivni gimnazijalac[2], u knjižari u Sarajevu, na slici Sarajeva pred austrougarsku okupaciju, prvi put susreo s tim gradom
Bursa je dugo za mene bila samo ta slika u izlogu Studničke, knjižara i antikvara, Čeha ili Poljaka, do Štadlerove katedrale – zelenije zelena od svake Lorkine strofe, zelenija od svih zelja, zeljanica, zelengora i zeleniša.
Najzelenije zeleno zelenilo. (Džumhur 1991b:31, Osveta mrtvih sultana)
Slika Sarajeva pred austrougarsku okupaciju samo je tek vizuelni element koji je povod, poveznica za mnogo dublju historijsku putopisnu priču, a ne, zapravo, puki putopisni opis grada u kojem se njen pripovjedač nalazi Insistiranjem na njenom zelenilu, uz dozu humora, njen pripovjedač, zapravo, simbolično sugerira i opću raznolikost i interkulturalnu živost koju će kasnije zaista i vidjeti, ali i kompleksnost subjekata koju svaki “obilato zeleni predio” mora podrazumijevati:
Beli turbani mrkih indijanera na čelu dugih ešalona kraljevskih indiskih kopljanika predvode tvrde oklopnike smeđih doboštorti i kolone običnog crnog askera od uže- glog masla i čokolade. Eskadron jevtinih poslastica preliven roza kremom sa crnim perjanicama najamnika od prženog badema putuje staklenim megdanima vitrina. (Džumhur 1991b:31-32, Osveta mrtvih sultana)
Analiziranjem vizuelnog elemenata s početka priče – slikom pred okupaciju Sarajeva – svakako se zaključuje da pripovjedač zapravo priča jednu posve drugačiju priču, inskribiranu preko vlastitog znanja o kompleksnosti smjene dviju kultura i civilizacija – osmanske i austrougarske, i to iz perspektive vlastite “male” kulture koja je bila objekt tih smjena. Ovim neminovno pripovjedač progovara o općepoznatom fenomenu imperijalnog viđenja “moćnih” kultura te svemu onome što je njihovo imperijalno viđenje svijeta donijelo u savremenoj percepciji historije, ali i općenito ljudskim odnosima koji obiluju predrasudama u shvatanju pojma “velike” kulture (usp. Pratt 2008; Siegel 2002). Naime, u trenutku kada se u putopisnom prikazu nalazi u Bursi, on progovara o ostacima te nekadašnje velike osmanske vojske koja “danas” u odnosu na putopisni iskaz, poput kakvih jeftinih i neprivlačnih za jelo poslastica, ustrojenih gizdavih i tromih kolača, tek “putuje staklenim megdanima vitrina”
Međutim, pripovjedač se prisjeća i srpskog kraljevskog poslanika Stojana Novako- vića koji je 1891. godine bio u Bursi, a njegov opis je također humorom intoniran, i to do granice ismijavanja apsurdnosti njegove namjere da u Bursi otkrije, ispita i zabilježi izvjesne “historijske istine” u gomili nepreglednog povijesnog i svakodnevnog haosa koji graniči s ludilom kičastih boja i oronulih oblika U interkulturalnom kontekstu, uvođenje ovog lika u priču od izuzetne je važnosti, jer je riječ o sad već historijskom liku iz vlastite kulture[3] samog pripovjedača, isto toliko smiješnom i apsurdnom, kao i sve “tuđe” što je ispred njega u putopisnoj “zbilji” ili historijskom prisjećanju
Mučen radoznalošću i kostoboljom borio se državnik, pisac i naučnik srpski u ovoj dolini sumpornih vrela s nesigurnošću svih dokumenata na Istoku, gde se i inače teško sagledavaju blede granice legende i historije. (Džumhur 1991b:32, Osveta mrtvih sultana)
I nakon što će ispričati raznorazne, nimalo prijatne, zgode i nezgode ovog srpskog poslanika, homo-autodijegetički pripovjedač opet će se vratiti u “trenutni” iskaz svog putopisa, posmatrajući bursansko groblje i prisjećajući se silnih sultana osmanske vojske
Mrtvi sultani šenluče ovde samo u dosadnim letnjim večerima. Mrtvi sultani počivaju među crnim kiparisima i koprivom u trulim zelenim anterijama punim guštera i glista. (Džumhur 1991b:34, Osveta mrtvih sultana)
Problematizirajući humorom ulogu historije u savremenom životu te utopiju, nostalgiju i mit historijskog progresa (usp. Lisle 2006), homo-autodijegetički pripovjedač ovog putopisa osvrnut će se i na globalni odjek putopisom zatečenog stanja u Bursi, gdje mrtvi sultani dele dvojke, kečeve i mršave trojke malim devojčicama i dečacima što bubaju njihove titule, poraze, vrline i zločine (Džumhur 1991b:36, Osveta mrtvih sultana).
Na samom kraju, dajući završni pečat priči, Džumhurov pripovjedač zaključit će: Zato i jeste osveta mrtvih sultana uvek dostižna, prisutna i dosledna, uporno sugerirajući zablude ne samo konkretno Osmanskog carstva već i svih drugih “velikih” carstava koje se, nažalost, još uvijek svete novim naraštajima u poimanjima njihovih historijskih uloga (usp. Clark 1999).
Pri svemu ovom, potrebno je prokomentirati i Džumhurov gizdavi grafik, koji, kao kakav svjedok vjerodostojnosti priče, prati spomenuti putopis – sliku knjižare Studničke s bezbroj natrpanih knjiga i s još bezbrojnijim, s razlogom nečitljivim naslovima na njima, koji, gotovo “gurajući” se raznolikošću svojih diskursa, jedva stanu u taj mali prostor knjižare u kojoj se Džumhurov pripovjedač na samom početku priče upoznao s Bursom . Pored niza knjiga različitih oblika, kojekakvih slika i postera čiji identitet nije otkriven jer univerzalno i međusobno tuguju u tom skučenom prostoru gdje se knjige umorno, beznadežno i pretijesno naslanjaju jedna na drugu, tu je i jedna, naročito upečatljiva velika olovka, koja, oštrim vrhom, poput kakvog aviona ili munare namjerava probiti granice tog premalog prostora, suviše tijesnog da primi sve te velike i nepregledne ideje tekstova koji vrište zarobljeni i neuredno poslagani Na ulazu u knjižaru je i karikatura starijeg čovjeka koji, naslonjen na vratima knjižare, na glavi beznadežno drži ruku, kao da i on svjedoči o kompleksnosti svega onoga što se zbiva unutar tog ograničenog prostora, jer i njegova velika duga brada starijeg čovjeka progovara o bezizlaznosti, vremenskoj zapuštenosti i iluziji izlaska ideja iz prostora te stalnom cikličnom procesu akumu- liranja diskursa zarobljenog čak i u tekstu Tu su i razne bojice, palete boja i raznorazni, opet neuredno poslagani geometrijski oblici, svi zajedno nemoćni da oboje, izmjere i odmjere problematiku te babilonske biblioteke, koja vapi, čezne za čitaocima-kupcima, a koji, barem donekle, mogu rasteretiti zbijenost tog nepreglednog diskurzivnog haosa.
Ako se ova slika ukomponira u ponuđenu putopisnu priču o Bursi i njenim mrtvim sultanima te smiješnom liku S. Novakovića, u globalu je, barem djelimično, otkrivena ideja koja prožima cjelokupno stvaralaštvo Z Džumhura, a to je misao da je sve ipak mnogo ljepše u tekstu nego u zbilji te da samo priče i pričanja u potpunosti mogu zadovoljiti čovjekovu radoznalost da otkrije nepoznato. S druge strane, tekstovi i diskursi u njima trebaju biti vjerodostojno interpretirani, jer jedino naizgled bezgrešno blistaju u svom papirnom prostoru u kojem, zapravo, vječito ostaju zarobljeni, da naivna dječica ne bi – kako kaže Džumhurov pripovjedač – “bubala” o titulama, porazima, vrlinama i zločinima “velikih osvajača i njihovih još većih kultura” jer je puka naivnost da svijet, u cjelokupnom svom bogatstvu, može nuditi više od teksta Međutim, i sam tekst, mudro, nikada u potpunosti ne oslobađa svoja značenja, što, svakako, uvijek i nanovo problematizira njegovu historijsku i realnu vjerodostojnost, koja u tekstu naprosto ne postoji jer se inače teško sagledavaju blede granice legende i historije (Džumhur 1991b:32, Osveta mrtvih sultana), odnosno – kako je to već rekao Džumhurov pripovjedač na jednom drugom mjestu, u jednom drugom putopisu – u stare priče i predanja vjeruju jedino veliki mudraci i bezazlena djeca (Džumhur 1991a:66, Most na modroj vodi).
Interkulturalno posmatrana, ova putopisna priča promovira interkulturalni senzibilitet u što objektivnijem sagledavanju historije te pronalaženju zajedničkih elemenata unutar razlika koje omogućavanju elaboriranje i poučan odjek u stvarnosti i sadašnjosti . Njen interkulturalni subjekt homo-autodijegetički pripovjedač smjehovnim prikazom njenih aktera naizgled naivnim humorom, a zapravo netraumatično izruguje se općeprihvaćenim, ustaljenim historijskim normama te sugerira njihovu upitnu vjerodostojnost, ne mapirajući dati problem samo kao vlastitu geografsko-historijsku komponentu, već kao univerzalni fenomen društva u kojem živimo i svih naslijeđenih tekovina koje redovno baštinimo
2. Sinhronijski interkulturalni doticaji
Uz ono što je interkulturalni “razgovor” historije sa sadašnjošću, u razumijevanju putopisa Z . Džumhura svakako se ne bi smio zaboraviti ni drugi dominantni aspekt autorovog interkulturalnog fenomena, onaj koji se ostvaruje u vremenski drugačijem okviru, a to su interkulturalni doticaji koji se odvijaju sinhronijski, tj . između Džumhurovog ho- mo-autodijegetičkog pripovjedača u trenutku odvijanja putopisnog iskaza i svega onoga drugog i drugačijeg što sam pripovjedač na svojim putovanjima neplanirano zatječe, a što je istovremeno, pored historijskih reminiscencija, također i jedna od interkulturalnih tema njegovih putopisa
Kakva je, naime, uloga ovakvog vida interkulturalnosti u, prije svega, putopisnim pismima ovog autora?
Jasno je da se odlike identiteta Džumhurovog subjekta-putopisca koji stupa u interkulturalne diskurzivne komunikacije ni ovdje ne razlikuju suštinski od prethodnog vida autorove interkulturalnosti i identiteta na kojem ona počiva, no ono što je ovdje važno istaći jeste to da ovaj homo-autodijegetički pripovjedač, u ovako posmatranim interkul- turalnim komunikacijama, u pravilu nema viziju svijeta naivnog, radoznalog, ali ipak odraslog dječaka koji se uvijek nanovo, gotovo dirljivo, razočara u percepciju i doživljaj otkrivenog . Ovaj put je to uloga opet radoznalog, ali sad već zrelog muškarca-mudraca, koji, nakon otkrivanja novog i čudesnog, u njemu pronalazi još veće razočarenje zrelog čovjeka, a koje ga, pak, ne čini neutješnim putnikom, već filozofom i duhovno samozadovoljnim putnikom, koji, jasno prepoznajući suštinu u ništavilu materijalnog, otkriva istinske duhovne i univerzalne – bezgranične ljudske vrijednosti, koje ga nanovo i uvijek neprocjenjivo obogaćuju, a koje se moraju i mogu jedino ostvarivati stalnim interkultu- ralnim komunikacijama
Prije svega, u putopisnom tekstu prikazi interkulturalnih odnosa što se uspostavljaju u samom trenutku odvijanja putopisne priče imaju svoju duboku doživljajnu funkciju, te čitaocu mnogo življe i jasnije prikazuju “aktuelni” interkulturalni razgovor pripovjedača sa zatečenim stanjem, bez opterećivanja prošlošću, i to uz dinamiku, ali i potpunu nepredvidljivost svih zbivanja i bilo kojih drugih pojedinosti koje pripovjedač na svojim putovanjima susreće, uvijek nanovo, u stalnim interkulturalnim doticajima, obogaćujući svoj izuzetno senzibilni interkulturalni identitet . I to, opet, odvija se uz dozu već poznatog humora “šejtan-efendije”, ismijavanja i ironije što moraju razbiti ozbiljnost, ali i čak podsmijehom te izrugivanjem sugerirati opasnost koju u osnovi svi interkulturalni odnosi neminovno nose sa sobom . U tom smislu, funkcija ovako posmatranih Džumhu- rovih putopisnih priča nije to da se opterećuju historijskim naslijeđenim i ustaljenim normama, već da što detaljnije prikažu trenutno stanje te odjek same prošlosti u “trenutnoj putopisnoj stvarnosti”
U sagledavanju interkurlturalnog odnosa homo-autodijegetičkog pripovjedača – subjekta prema drugim kulturama važno je uočiti to da će se, ovako posmatrana, interkulturalnost često odvijati na način monološkog iskaza samog homo-autodijegetičkog pripovjedača u odnosu na materijalne, zatečene vizuelne elemente tuđe kulturne baštine koje će vidjeti na svojim putovanjima, dok će nekada obuhvatati i istinsku komunikaciju unutar teksta s pripadnicima različitih kultura, sad već likovima koje pripovjedač neplanirano upoznaje na svojim putovanjima. Da bi se suštinska priroda ovoga odnosa potpuno razumjela, treba napomenuti i to da, dakle, Džumhurov pripovjedač često preko izvjesnih predmeta, objekata i ostalih vizuelnih materijalnih elemenata druge kulture posmatranih u trenutku putopisnog iskaza zapravo pregovara s tim drugim kulturama, uvijek i jasno njegujući vlastiti identitet i porijeklo, ali i privatne vizije i vlastita uvjerenja vječnog estete i kritičara svega ružnog, bilo materijalnog, bilo duhovnog
Volim moderno, ali ne po svaku cijenu. Moderno po svaku cijenu, ili moderno u bescjenje, može biti i ružno i nesavremeno, i nakazno i ubitačno. Najmanja šteta i zijan je kada je moderno bar smiješno, tada se bar razveselim i od srca nasmijem. Volim moderno, ali iznad svega volim lijepo i šaroliko, toplo ljudsko i raznoliko. (Džumhur 1991b:32, Osveta mrtvih sultana)
U datom odlomku kao polazištu za razumijevanje svega “trenutnog” što Džumhu- rov pripovjedač susreće da se uočiti to kakve interkulturalne principe posjeduje i njeguje autorov homo-autodijegetički pripovjedač. U tom smislu, u interkulturalnom kontekstu, ponekad čak i osudama nad različitim tekovinama drugih kultura, a koje pripovjedač nerijetko iznosi, treba prići s dozom velikog opreza, jer, zapravo, one nužno ne predstavljaju nesenzibilni interkulturalni identitet, kako se to može učiniti na prvi pogled, već naprosto naglašeno privatno viđenje pripovjedača, vječitog estete i svestranog umjetnika, sklonog gotovo dječačkom humorističkom ruganju i ismijavanju svega što, po njemu, remeti univerzalnu harmoniju, nezavisno od toga kojem kulturalnom podneblju ovakvo što pripada.
Tako, pohodeći Španiju i proplanke Sijera Gvadarme, opisujući manastir Svetoga Lorenca od Eskorijala, Džumhurov homo-autodijegetički pripovjedač naprosto vrisne u tekstu nad zatečenim ruglom nečega što bi, u nepreglednom šarenilu njegovog poimanja svijeta, trebalo biti simbol slobode i opće nesputanosti, odnosno i materijalnog i duhovnog bogatstva . Tu se, također, očituje jedna od osnovnih pripovjedačkih karakteristika ovako posmatranog pripovjedača, a to je izuzetna sklonost ka kontrastima .
Samo je zatucani bogomoljac, pazikuća i seksualni manijak mogao izabrati ovu odvratnu visoravan u komšiluku pakla da na njoj sazida Božju kuću. Njegov bog mogao je prebivati u pustinji kojom cvile i urliču vjetrovi kao hiljade kerova, hijena i šakala. Kao da je njegov bog bio razbojnik što se sred silnim potjerama, hajkama i goničima, morao čak ovdje skloniti pod svoj krov. (Džumhur 1991b:31, U odajama El Eskorijala)
Upravo ovakvi interkulturalni susreti, koji podrazumijevaju doticanja subjekata jedne kulture s drugom u smislu razumijevanja i elaboracije o vjerskim i religijskim motivima, predstavljaju najosjetljivija i najkompliciranija interkulturalna područja putopisa uopće (usp. usp. Pordzik 2005), upravo iz razloga jer je riječ o najkoherentnijim i najnefleksibilnijim uporištima u svakoj kulturi. Pritom, čini se da zbirka Hodoljublja i pisma iz Španije nekako najbliže prosječnom čitaocu južnoslavenskog kulturnog miljea sve to daju najupečatljivije uočiti i osjetiti, upravo iz razloga što je riječ o nešto bližem kulturnom području
Tako putujući u Segoviju, homo-autodijegetički pripovjedač ovog putopisa progovara i o odjeći te izgledu svećenika koje susreće u vozu .
Zakleo bih se da u svakom kupeu ima bar po jedan pop. Ne znam ima li ih u lokomotivi. Ovo je jedina zemlja na svijetu u kojoj ima pet puta više popova nego lopova. Ima popova u purpurnim mantijama, sa licem od starog pergamenta i sa zvučnim titulama markiza, ali ih ima i u dronjcima, tako da više liče na vašljivce nego na sveštenike, i prije podsjećaju na okorjele hipike nego na stare ispovjednike. Za mnoge od njih nikada ne bih rekao da su u službi jedne tako ugledne ličnosti kao što je gospodin Bog i njegova cijenjena obitelj. (Džumhur 1991a:87-88, Odoh ja u Segoviju)
Opet bi se, na prvi pogled barem, moglo reći da Džumhurov pripovjedač nije inter- kulturalno senzibilan, jer na vrlo čudan, gotovo vrijeđajući način opisuje pojedine špan- ske svećenike. S druge strane, ako se malo dublje razmisli o ovom odlomku, ponovo se zaključuje da i u ovom kontekstu informacija koju pripovjedač prenosi nije prvenstveno kulturalne prirode u smislu opisa drugog i drugačijeg, već zapravo otkriva ponovo prije svega i estetsku prirodu pripovjedača, njegovu potrebu za lijepim i skladnim, pa i u stilovima oblačenja, više govoreći o identitetu onoga ko opisuje drugu kulturu negoli o samoj drugoj kulturi. Način na koji pripovjedač progovara o izgledu svećenika u vozu, čak i u očitom negodovanju zbog nesklada, uz primjetnu dozu humora, ipak ostaje simpatičan i jasno ukazuje da nema za cilj kulturalno osporavanje, pogotovo ne vrijeđanje, već prijekor zbog neestetskih kategorija koje nisu prvenstveno “španske” već općeljudske, samo jer mu naprosto vrijeđaju oči željne lijepog i harmonije
Pripovjedač će poimanje vlastite estetike nešto preciznije definirati u putopisu iz Madrida, jasno stavljajući do znanja da ne razumije i ne osjeća materijalnu ljepotu uobličenu u bogatim oblicima veleljepnog dvora starih burbonskih kraljeva te da je za njega izuzetno neprihvatljiv spoj duhovnosti i materijalnog bogatstva
Ježim se od prostranstava, šturosti i katoličke strogosti velepnog dvora starih burbonskih kraljeva. Trebalo bi mi čitavo prijepodne da pobrojim sva ta silna vrata, prolaze, prozore, balkone, kolonade, terase, stubišta, kubeta, trijemove, lavove, orlove, helebarde, štitove, sjekire i mačeve na sva četiri kamena lica ove kraljevske kućerine u kojoj blagoslovljenoj, gustoj, vjekovnoj šumi punoj vjeverica, zečeva, kosova i bulbula. (Džumhur 1991a:134, Odoh ja u Andaluziju)
I u navedenom odlomku pripovjedač, zapravo, više govori o svom identitetu i vlastitim shvatanjima nego što nudi osudu španskog veleljepnog dvora
Nastavljajući svoje radoznalo tumaranje po madridskim sokacima, homo-autodije- getički pripovjedač pripovijeda o razočarenju zbog onoga što vidi, u odnosu na ono što je stereotip, odnosno što su uobičajena očekivanja o Španiji
Vučem se starim uskim ulicama između tužnih, odvratnih kućerina sa slijepim prozorima na kojima se ne suši ni poderano rublje na vjetru, a kamoli da se protežu i kikoću mazne senjorite sa crvenim cvijetom u gustim kosama i crnim tamburama u bijelim rukama. (Džumhur 1991a:101, Ugašene vatre)
U navedenom odlomku, pripovjedač progovara o vrlo interesantnom interkultu- ralnom fenomenu pozitivnih stereotipa o poznatim kulturama (usp Siegel 2002) koje, u poimanju interkulturalnosti, predstavljaju velika čvorišta kulturalnih nesporazuma U prethodnom odlomku, Džumhurov pripovjedač vrlo oštro razbija ove stereotipe, opet ne da bi ismijao tuđu kulturu, već da bi, ponovo kao vječiti esteta, što “realnije” ostvario pripovjedni iskaz
Da se Džumhurov homo-autodijegetički pripovjedač trudi biti što objektivniji, govori i slijedeći detalj s madridskog trga Puerta del Sol
Na španskim trgovima ima ljudi i žena koji kao da su maloprije sišli sa Gojinih slika i umiješali se u gomilu. (Džumhur 1991a:101, Sjajne slike i prilike)
Na ovom mjestu potvrđuju se sve prethodne teze, posebno to da Džumhurov pripovjedač nema namjeru ismijati jednu kulturu kao cjelinu, već samo kritizirati izvjesne njene “negativne” komponente, odnosno ono što on kao takvo vidi, a što nije niti mora biti odlika cjeline jedne, u ovom slučaju španske kulture
Tako će se u Toledu pripovjedač osvrnuti i na ponašanje njemačkih turista u Španiji, opet potvrđujući da njegova interkulturalna sagledavanja, pa čak ni kritiziranja nemaju namjeru negativno prikazati samo izvjesne negativne utiske o Špancima i Španiji, već i drugim kulturama s kojima se na svojim putovanjima sreće, a čije manifestacije ne smatra primjerenim
Španija je inače puna Nijemaca, koji ovamo dolaze da jedu i piju jevtinije i bolje nego kod svoje kuće, da se ukusnije obuku i da se uslikaju, pa da to poslije gledaju kod svoje kuće i hvale se pred svojim prijateljima i rođacima, ne sjećajući se često više ni sami gdje su šta vidjeli i kako se šta zove. (Džumhur 1991a:63, Put putujem u Toledo)
Međutim, to da je za Džumhurovog homo-autodijegetičkog pripovjedača interkul- turalnost uvijek promovirana kao izuzetno pozitivna osobina i neprikosnovena vrijednost te da u sadašnjosti svaka kultura u vlastitoj baštini akumulira, zapravo, izvjesne kulturalne tekovine preko interkulturalne prošlosti, govori i putopisna priča o izuzetnim Latinima, ali i Jevrejima te Slavenima u španskoj povijesti.
Od Latina, Špancima je ostao jezik, ali u tome jeziku ima mnogo arapskih grlenih glasova, riječi, naziva, i puno, puno istočnjačkog derta i karasevdaha u opojnoj španskoj pjesmi i muzici. Od Jevreja Španci su naslijedili bistrinu, poslovnu umješnost i okretnost, mnoge korisne zanate i ukusna i bogata jela, poslastice i svakojake đakonije. Od Slavena im je ostalo pomalo tragično osjećanje života i potreba za blagom duševnom patnjom. (Džumhur 1991a:107, Izuzetni Latini)
Dati odlomak potvrđuje jednu od osnovnih karakteristika Džumhurovog pripovjedača, pripovjedača koji, naime, uvijek nastoji otkriti te sumirati bogatstvo zajedničkih elemenata unutar razlika, i on će u toj etici razlike (usp. Lisle 2006) uvijek izdizati uzajamno poštivanje i suživot Međutim, autorov pripovjedač svjestan je i toga da, ipak, postoji, nažalost, i ona druga strana u povijesti gotovo svake zemlje te da njena “velika” sadašnjost počiva, zapravo, na temeljima njene “krvave prošlosti”, te on mora realno progovoriti i o njoj
Pošto su u svojoj dalekoj mračnoj prošlosti polupali sva zvona drugih bogomolja, porušili ili preinačili sve tornjeve i sve hramove drugih vjera i ubjeđenja, Španci sada mogu zvoniti i toržestvono i mirno, bez bojazni da ih neko nadjača i nadvisi, bez straha da ih neko pobijedi i potisne. (Džumhur 1991a:114, Putem do Servantesa)
Prethodnih nekoliko odlomaka odnosili su se na opise izvjesnih slika iz života “velikih” kultura – španske i njemačke, a ako se tu dodaju još i opisi Amerike u kontekstu prikazivanja putopisne sadašnjosti, svakako se zaključuje to kako Džumhurov pripovjedač, s velikim razlogom, u kontekstu imperijalnog viđenja (usp . Pratt 2008) ismijava, zapravo, kolonijalni karakter tih sila te problematizira njihove barbarske historijske tekovine u sadašnjosti
Ceo hotel miriše na bravetinu i na Amerikance. Amerikanci u ovoj zemlji preduzimaju nešto veoma korisno i unosno i za sebe i za Irance. Kada se vrate sa posla, ispune čitav hotel nesnosnom galamom. Ponašaju se kao da u hotelu ne vide nikog osim sebe. Kao da je ceo hotel, uključujući i moje bedno potkrovlje, samo njihov. Kao i da čitav komšiluk oko hotela pripada isključivo njima. Kao da su i sve kašike i sve činije na celom ovom svetu jedino njihove. (Džumhur 1991d:75, Na ćilimu leti starac)
S obzirom na to da Džumhur svog homo-autodijegetičkog pripovjedača stvara u periodu “Woodstock-generacija”, i on će u interkulturalnom kontekstu, po svim svojim “free life style” ubjeđenjima, djelimično biti dio ove skupine, uvijek podržavajući njihova suprotstavljanja međuljudskim podjelama po nacionalnim, religijskim, socijalnim i drugim razlikama
Najsrećnije hipike vidio sam u Markešu. Oni blaženo kunjaju u carstvu ili republici snova, već prema svome političkom ukusu ili opredjeljenju, ili igraju po sukovima pored dućana, čajdžinica i ukrotitelja kobri, i niko ih ne pita za ime, ime oca i majčino djevojačko prezime […]. Roditelji mladoga momka Tedija su Irci, industrijalci i katolici, ali se Tedi gnuša i od prvog i od drugog i od trećeg. (Džumhur 1991a:6, Iza ručka Alkazar)
Kako se da primijetiti iz navedenog odlomka, Džumhurov pripovjedač na svojim putovanjima pronalazit će različite prijatelje potpuno drugačijih nacionalnih ili nekih drugih određenja, gotovo uvijek dijeleći s njima sva svoja intimna uvjerenja i afirmirajući njihov nesputani interkulturalni duh Upravo pri njihovom opisivanju, Džumhurov pripovjedač pokazat će to kako bi svijet mogao i trebao u interkulturalnom smislu funkcionirati putem stalnih razmjena ideja i mišljenja, prilagođavanja i kompromisa, čak i u vidovima oblačenja Da se što bolje i što dostojanstvenije prihvati, osjeti i doživi razlika, i iz nje se uvijek uzima ono najbolje
Čitaoče, nemoj se zbuniti kada ovde sretneš plavu ženu u šalvarama uvijenu u crnu bošču sa detetom na leđima koja govori engleski, francuski ili švedski, sa riđobradim divom kanadskog porijekla u turbanu i u tiftiku […]. Uverićeš se da danas sveta dolina nije više pusta. (Džumhur 1991d:14, Put u Bamijan)
Sve ovo, svakako, potvrđuje to da je homo-dijegetički pripovjedač Z Džumhura, posmatran kao tek jedan od likova u autorovim putopisima, lik izuzetno bogatog in- terkulturalnog identiteta, sa zavidno visokim stupnjem interkulturalnog senzibiliteta, kompetencije i prakse
Međutim, svakako, moralo bi se spomenuti i to da će ponekad isti ovaj homo-auto- dijegetički pripovjedač, sasvim razumljivo ljudski nesavršen, katkad pomalo i pretjerati sa svojim specifičnim humorom, i to – zanimljivo – najčešće pri opisivanju žena koje susreće na svojim putovanjima
Ipak najljepši automobili su engleski, a najljepše žene na madridskim ulicama su Šveđanke, a Šveđanke dolaze u Španiju u jatima da uživaju u suncu, u južnjačkoj krvi i u povoljnim cijenama po madridskoj čaršiji. Nažalost, još je na snazi staro pravilo: Španjolke su lijepe dok su sasvim mlade i dok se ne udaju, ili ne odu u samostan. (Džumhur 1991a:123, Bila je svadba)
Upućujući na izuzetno kompleksan fenomen ljepote, homo-autodijegetički pripovjedač Džumhurovih putopisa u nepreglednoj mjeri koristit će pridjev lijep te raznovrsne deminutivne i slične odrednice za različite pripadnice različitih kultura, često pretjerano insistirajući na ljepoti, seksipilu i tjelesnom izgledu “slabijeg spola” te njihovoj seksualnoj moći i ulozi, ali opet i na estetici i moći lijepog, o čemu je već bilo govora, sad s obzirom na ženu kao sinonim ljepote . Međutim, da bi bilo pogrešno razumijevati ovog pripovjedača samo kao nekoga ko odveć insistira na fizičkom identitetu ženskog spola, govori i činjenica da je za njega i Neretva voljena rijeka (Džumhur 1991e:133, Pisma sa Neretve) te ljepotica, dok je Buna imala duboke zelene oči (Džumhur 1991e:199, Pisma sa Neretve).
Ipak, Džumhurov pripovjedač reći će i to da u ljepoti Amerikanki ima nečeg konfekcijskog (Džumhur 1991b: 109, Zapisi pod gorom), dok je marokanska princeza Lale Ajša lijepa te mala princeza blistavih bijelih zuba koja se oblači kod Diora i predsjedava kongresima arapskih žena kao borac za emancipaciju te da je protiv kontracepcije (Džumhur 1991b:109, Zapisi pod gorom), Bagdad će nazvati zavičajem brbljivice Šeher- zade (Džumhur 1991c:8, Od djetinjstva do tangera) itd .
Opisi poput navedenih, istina, nisu rijetki u putopisima Z Džumhura, i svakako da izražavaju izvjesnu dozu rodnog (genderskog) nesenzibiliteta, predstavljajući najosjetljivija područja interkulturalne prakse ovog pripovjedača, ali i putopisa kao žanra općenito (usp. Siegel 2004; Wesley 1999).
Među njima vedra i nasmijana bila je lijepa žena koja nas je uporno ubjeđivala da ona nije nikakva lala, nego da je samo nježna mimoza. (Džumhur 1991c:63, Valka i mimoze)
Problem ovakvog pripovjedačevog pristupa ne ogleda se tek u pojedinačnoj rodnoj (genderskoj) nekorektnosti, već i u tome što, čak i kad se tiču tek jedne posmatrane ženske osobe, bez obzira na identitet njene kulture, najčešće impliciraju općenite rodne (genderske) stereotipe o ženi i ženskom Pa ipak, uprkos svemu ovom, ako se ovakve pojave u Džumhurovom djelu malo dublje analiziraju, i to prvenstveno s obzirom na njihovu humoričnost, onda postaje jasno i to da one ne moraju imati za primarni cilj negativno određenje žene i ženskog, čak ni na razini nesvjesnog, već, naprosto, jesu dio općeg šaljivdžijskog diskursa autorovog pripovjedača, a koji je, istina, sklon ponekad neumjesnim šalama i lakrdijama, pa čak i nekoj vrsti kazivanja “bez dlake na jeziku” To, međutim, na drugoj strani, Džumhurov tekst čini još zanimljivijim, pri čemu autorov humor nekad ima i izuzetno sažaljivu pozadinu, koja nije nimalo seksističkog karaktera .
Na ekranu bucmasta lepotica s kikićima i visokom štiklom puna dva sata spretno odoleva udvaranjima i laskanju lokalnih aparatička i lenština, čuvajući do kraja predstave svoje malo čedno srce za smelog traktoristu s najviše trudodana. (Džumhur 1991a:61, Džambaz-Tepe)
Pri svemu ovom, ovakve, na prvi pogled rodno (genderski) problematične pojave u Džumhurovom putopisnom tekstu moguće je razumijevati i u okvirima pripovjednih kontrasta (usp. Pirić 2000), a koji, također, doprinose zanimljivosti pričanja putopisne priče
Važan interkulturalni aspekt kod Džumhura jeste i njegovo pozicioniranje Evrope i Zapada, na jednoj strani, te Istoka, na drugoj strani U tom smislu valja primijetiti i to da na putopisna čvorišta koja obuhvataju geografiju sigurnosti i opasnosti (usp. Lisle 2006) Džumhurov homo-autodijegetički pripovjedač također vrlo jasno sugerira. Za njega je Evropa kao geografsko područje siguran prostor u sadašnjosti putopisnog iskaza, dok Istok u pravilu predstavlja potencijalno političko ili ratno žarište
Neko uvijek putuje na Istok.
Kao vojnik.
Kao turist.
Mornari pevaju neku pesmu kao da zapomažu.
Sve pesme od Bagdada do Gradiške liče na kuknjavu. (Džumhur 1991b:69, Galija pod ćeremidom)
U smislu geografije sigurnosti i opasnosti, Džumhurov pripovjedač osvrnut će se i na kolonijalne / postkolonijalne pozicije mjesta koje pohodi.
Bezistan je postojao sve do pre stotinjak i nešto godina kada su ga razorili i zapalili Englezi, ne da bi sprečili postojanje ropstva i prodaju robova, već u pohodu i nameri da ove nepokorne i ratoborne Avgane pretvore u svoje roblje. (Džumhur 1991c:24, Ni raj ni kraj putovanja)
I tu čitalac ponovo osjeća onaj isti prezir homo-autodijegetičkog pripovjedača prema stereotipima “velikih” i moćnih, imperijalnih kultura. Međutim, to da ni u tom smislu nije interkulturalno ograničen te da nema predrasude prema onima drugačijim govori, opet, pripovjedačevo često insistiranje na ljepotama i interkulturalnim “love for everybody” idejama hippy-kulture .
Avganistanci su hrabri i otmeni ratnici koje je prošlost naučila da budu nepoverljivi prema strancima. Oni i danas retko i samo od nužde zalaze u nove delove grada u kojima žive stranci. Međutim, hipike su primili u svoju zemlju kao još jedno prijateljsko, mirno i blagonaklonsko pleme. Tome je mnogo doprinela zajednička sumnja, zazor i prezir prema jednoj umornoj civilizaciji. Spremnost hipika da žive na isti način kao i domaća čeljad, otvorila je srca ovih goroštaka prema došljacima. (Džumhur 1991c:30, Čarobna visoravan)
U sličnom idejnom okviru, a različitom geografskom smislu, Džumhurov pripovjedač osvrnut će se i na geografski sigurno područje – Evropu i Zapad, kao i vlastiti kulturalni kontekst u širem smislu, te će i u vezi s ovim također progovoriti o nešto drugačijim vidovima kolonijalnog ponašanja Tako na jednom mjestu konkretno govori o Amerikancima:
Amerikanci dolaze čak ovamo da se čude staroj Evropi, ali se Evropa još češće čudi ovima. (Džumhur 1991c:145, Opet sam sreo Bernara)
Ipak, sigurno područje Zapada za Džumhurovog pripovjedača neće imati isti osjećaj avanture te ga neće ni impresionirati kao, iako haotični i nesigurniji, ipak zanimljiviji Istok
Ovaj trudoljubivi svijet postigao je savršenstvo koje zamara i čistoću od koje se čovjek na kraju razboli. (Džumhur 1991c:142, Život u boji)
U putopisnom tekstu Z Džumhura ovakvi i njima manje ili više slični prikazi in- terkulturalnih odnosa u samom trenutku odvijanja putopisne priče imaju, dakle, svoju duboku doživljajnu funkciju, te čitaocu mnogo življe i životnije prikazuju “sinhronijski” interkulturalni razgovor pripovjedača sa zatečenim stanjem, u stalnim interkulturalnim doticajima, s visokom dozom humora praćenog stalnim kontrastiranjem, sve to na način senzibilnog i netraumatičnog razgovora o razlikama, ali i u maniru pažljivog analitičara te oštrog kritičara manje-više svih problema koje susreti različitih kultura neminovno podrazumijevaju .
Atkinson, David i dr. (2008), Kulturna geografija: Kritički rječnik ključnih pojmova, Disput, Zagreb
Barker, Chris (2004), The SAGE Dictionary of Cultural Studies, Sage Publications, London, Thou- sand Oaks, New Delhi
Bracewell, Wendy (2011), Orijentalizam, okcidentalizam i kosmopolitizam: Balkanski putopisi o Evropi,http://www. sveske . ba/bs/content/orijentalizam-okcidentalizam-i-kosmopolitizam- balkanski-putopisi-o-evropi Clark, Stephen (1999), Travel Writing and Empire: Postcolonial Theory in Transit, Zed, London, New York
Džumhur, Zuko (1991a), Hodoljublja, Oslobođenje, Sarajevo Džumhur, Zuko (1991b), Nekrolog jednoj čaršiji, Oslobođenje, Sarajevo Džumhur, Zuko (1991c), Pisma iz Afrike i Evrope, Oslobođenje, Sarajevo Džumhur, Zuko (1991d), Pisma iz Azije, Oslobođenje, Sarajevo Džumhur, Zuko (1991e), Adakale, Oslobođenje, Sarajevo
Lisle, Debie (2006), The Global Politics of Contemporary Travel Writing, Cambridge University Press, New York
Pirić, Alija (2000), “Neke stilske karakteristike Džumhurovog putopisa”, Stil i tekst, Bosanska riječ, Tuzla
Pordzik, Ralph (2005), The wonder of travel: Fiction, tourism and the social construction of the nostalgic, Winter, Heidelberg
Pratt, Mary Louise (2008), Imperial Eyes. Travel Writing and Transculturation, Routledge, New York
Rizvanbegović, Fahrudin (2004), “Zuko Džumhur – pjesnik zelene brade”, Tišina i samoća teksta, Oko, Sarajevo
Siegel, Kristi (2002), Issues in Travel Writing, Empire, Spectacle, and Displacement, Peter Lang, New York
Siegel, Kristi (2004), Gender, genre, and identity in women’s travel writing, Peter Lang, New York Tijanović, Hasan (2008), Multimedijalnostputopisa Zuke Džumhura (Interkulturni, intertekstual- ni i intermedijalni aspekti), Unsko-sanske novine, Bihać
Wesley, Marilyn C . (1999), Secret journeys: The trope of women’s travel in American literature, State University of New York Press, Albany
Fusnote:
[1]bez jezika koncept identiteta bio bi nam neshvatljiv. Unutar kulturalnih studija, identiteti su shvaćeni kao diskurzivno-performativni . Tako je identitet najbolje opisan kao diskurzivna praksa koja odigrava ili proizvodi ono što se imenuje kroz navođenje i ponavljanje normi ili konvencija . Koncept identiteta dalje je razvijen u smislu da poveže emotivno ‘iznutra’ osobe s diskurzivnim ‘izvana’.” (Barker 2004:93)
[2] Navedenu informaciju ne nalazimo u samom putopisu, ali je u domenu autorove biografije te homo- autodijegetičkog pripovjedača gotovo sigurna
[3] S obzirom na to da Z . Džumhur kreira homo-autodijegetičkog pripovjedača po vlastitom uzoru, kao i s obzirom na vrijeme književnog stvaranja ovog autora, pod njegovom kulturom podrazumijeva se, uz nesumnjive mogućnosti i užeg određenja, (i) cjelina jugoslavenskog kulturalnog konteksta O tome i svjedoči autorov putopis Ljetni dan popodne u Pismima iz Evrope i Afrike:
“Kao i uvijek i na svim mjestima gdje je lijepo, ne bi se moglo ni zamisliti da nema Jugoslavena Naši su vesela, simpatična grupa ljudi i žena koje su ovamo doveli poslovi Naše je raspoloženje uvijek dobro i rijetko kad se pokvari Jedino kad neko od naših, obično onaj koji je tog dana zadužen za nostalgiju, pokuša da pravi melanholična upoređenja između ovih majolikih bazena i naših pitomih ravnih plaža u vrbacima kod ‘Šest topola’ naše raspoloženje se pokoleba . Naravno, plebiscit se svrši u patriotskom zanosu u prilog vrbaka i naša savjest se umiri . U tim časovima iskušenja, žeđ za rodnim krajem i plažama na Savi uzaludno se gasi ledenim sokovima od narandže ili limunova.” (Džumhur 1991c:130, Ljetni dan popodne)
Izvor: BOSANSKOHERCEGOVAČKI SLAVISTIČKI KONGRES ZBORNIK RADOVA (KNJIGA 2)
Izdavač: Slavistički komitet, www.slavistickikomitet.ba, Sarajevo
Filozofski fakultet u Sarajevu, 2012.
Redakcija: Enes Duraković, Sanjin Kodrić, Zvonko Kovač, Nazif Kusturica, Boguslaw Zielinski
Glavni urednik: Senahid Halilović
Urednik: Sanjin Kodrić
Akos.ba
