Država je nadležna za spasonosnu koordinaciju
Važno je da vlasti u cijeloj državi i na svim nivoima u Bosni i Hercegovinipoduzmu odgovarajuće kratkoročne ustavno utemeljene, zakonske i proporcionalne mjere koje će u brzoj i efikasnoj akciji doprinijeti spašavanju života ljudi u borbi s trenutnom pandemijomvirusa korona (COVID-19).
Kod uvođenja i realizacije bilo koje vrste vanrednih mjera od ključne je važnosti transparentnost i efikasna koordinacija od strane državnog nivoa kako bi se ograničeni resursi u cijeloj državi što efikasnije iskoristili i kako bi se eliminirale asimetričnosti u pristupu koje štete kvaliteti djelovanja.
Transparentnost i koordinacija organa uprave na svim nivoima jedan je od ključnih principa savremene javne uprave u svijetu u svim okolnostima jer organi uprave po svojoj prirodi jesu servis građanima koji je redovno u riziku da bude zloupotrijebljen zbog svoje snažnije pozicije u odnosu na fizička lica i privatna pravna lica. Također, organi upraveu kontinuitetusu u borbi između pogrešnog pristupa koji javnu upravu želi postaviti kao “vlast nad građanima” i ispravnog pristupa koji znači servis građanima. I ključno je da mjere koje se provode i kada zadiru u određene slobode i ograničenja poštuju princip proporcionalnosti, koji znači da se kontinuirano preispituje i uspostavlja ravnoteža između ograničenja i opterećenja koja se građanima nameću i cilja koji se želi ostvariti vanrednim mjerama.
Državni nivo vlasti u Bosni iHercegovini uvijek, a posebno u vanrednim okolnostima, ima zadatak uočiti pozitivna iskustva i zagovaratiih i promovirati da se primjenjuju u svimdijelovima države, a da upozorava na negativna iskustva i sprečava njihovo širenje. Državni nivo ovo treba raditi koristeći transparentnost i efikasnu koordinaciju svih aktivnosti na državnom nivou, na entitetskim i drugim nivoima vlasti. Isključiva je nadležnost državnog nivoa da redovno, a posebno u vanrednim okolnostima, komunicira s međunarodnim organizacijama kao što je u ovom slučaju Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) i drugim međunarodnim partnerima koji mogu dostaviti korisna iskustva, znanja i, naravno, konkretnu podršku u potrebnoj logistici.
PRIVREMENE ZAKONSKE I PROCEDURALNE OLAKŠICE
Kada govorimo o praktičnim razlozima donošenja odluka o uvođenju vanrednog stanja, trebaimati na umu da s trenutnim zakonskim rješenjima javne institucije na svakom nivou mogu odgovoriti zadatku do određene mjere i onda su im neophodne privremene zakonske i proceduralne olakšice i izmjene, a to je moguće ako se ovlaštenja, u skladu s propisanim procedurama na svakom nivou, privremeno delegiraju izvršnoj vlasti kao organu koji se može redovno sastajati i biti i u stalnom zasjedanju ako postoji potreba. U suprotnom, ili neće biti mogućnosti da se zbog zakonskih i proceduralnih ograničenja adekvatno reagira, ili će određene nužne mjere biti osnova za različite tužbe i sudske procese.
Entiteti i kantoni u Bosni iHercegovinipoddržavni su aranžmani. Poddržavni aranžmani, tj. administrativne jedinice koje ne moguučestvovati u saradnji na svjetskom nivou s međunarodnim organizacijama i drugim međunarodnim partnerima jer nisu prepoznati kao subjekti s kojima se u okolnostima pandemija sarađuje u međunarodnom pravu i međunarodnim odnosima. Pandemija COVID-19 svjetski je problem i uz sve unutrašnje napore može se rješavati kvalitetno isključivo saradnjom s partnerima u svijetu, a za to je jedino ustavnopravno pozicioniran državni nivo u Bosni iHercegovini.Uzimajući sve ovo u obzir, u odnosu prema tome kome traži, a ko blokira uključivanje cijele države, naći ćemo odgovor na pitanje ko se zaista odgovorno odnosi prema svojim obavezama i ko želi zaista riješiti problem, a ko želi politizirati i, još gore, napraviti određene zloupotrebe u ovako teškim vremenima za građane Bosne i Hercegovine.
Zbunjujuće je i pogrešno to što Vijeće ministara BiH izgleda i djeluje prilično pasivno u ovim trenucima, a Vijeće ministara u skladu sa svojom ustavnom i zakonskom zadaćom moralo bi aktivno izvršavati poslove iz svoje nadležnosti, pratiti saradnju s međunarodnim partnerima i koordinirati domaće aktivnosti. Određena ministarstva imaju aktivnosti, što je vidljivo i u javnom prostoru, ali u ambijentu kada imamo stalna zasjedanja entitetskih i kantonalnih vlada, općinskih štabova, predsjedavajući Vijeća ministara BiH Zoran Tegeltija i ne saziva ažurno sjednice, što predstavlja odstupanje od obaveze prema građanima i od ustavnih i zakonskih obaveza.
Ako se pitamo ko je do sada posebno morao reagirati, a nije, odgovor ćemo naći i u članu 15. Zakona o ministarstvima i drugim organima uprave Bosne i Hercegovine (Službeni glasnik BiH broj 5/03, 42/03, 26/04, 42/04, 45/06 i 88/07, 35/09, 103/09, 87/12, 6/13 i 19/16). Ministarstvo civilnih poslova BiH je nadležno, u području zdravstva, za obavljanje poslova i izvršavanje zadataka koji su u nadležnosti Bosne i Hercegovine i koji se odnose na utvrđivanje osnovnih principa koordinacije aktivnosti, usklađivanja planova entitetskih tijela vlasti i definiranje strategije na međunarodnom planu. Isključivo sektor za zdravstvo pri Ministarstvu civilnih poslova ima mogućnost saradnje sa Svjetskom zdravstvenom organizacijom (WHO). Svjetska zdravstvena organizacija ne prepoznaje entitete i ne može komunicirati direktno s entitetima pored države, dakle, ovo je globalni problem s kojim se može nositi samo globalnom saradnjom.
A kada posjetite web-stranicu nadležnog državnog ministarstva, na Sektor za zdravstvo (zadnja provjera vršena 29. marta 2020. godine), jedina je vijest od 28. januara 2020. godine u vezi s grupom turista iz Narodne Republike Kine, provincije Hubei, grad Wuhan, koji su 26, 27. i 28. januara 2020. godine bili na proputovanju u BiH i nekoliko instrukcija prenesenih od WHO kako i koga Granična policija treba obavještavati u entitetima o ulasku ljudi.
Zbog propuštanja određenih dužnih činjenja s vrlo izvjesnim štetnim epilogom za zdravlje građane Bosne i Hercegovine i za privredu u Bosni i Hercegovini, nadležne pravosudne institucije morale bi razmotriti pitanja krivične i svake druge odgovornosti svih osoba na odgovornim pozicijama u Vijeću ministara Bosne i Hercegovine koje građani BiH izdašno finansiraju i kojima je ustavnopravni sistem BiH dao konkretan i jasan mandat i obavezu rada u interesu građana Bosne i Hercegovine.
UVOĐENJE VANREDNOG STANJA NA DRŽAVNOM NIVOU
„Pojam vanrednog stanja jeste najčešće neodređen i uopšten. Zbog toga se često za određivanje vanrednog stanja koriste različiti i uopšteni izrazi poput opsadno stanje, stanje nužde ili stanje neposredne javne opasnosti i sl. Ovo ima za cilj da ostavi prostor za obuhvatanje različitih situacija koje mogu ugroziti opstanak države i njenih građana, kao što su oružane pobune, terorizam, državni udari, neredi velikih razmjera, prirodne katastrofe, pandemije i drugo. Upravo zbog neodređenosti pojma vanrednog stanja i široko datih mogućnosti da pojedinedržave proizvoljno proglase takvo stanje i suspenduju ljudska prava i osnovne slobode, Evropski sud za ljudska prava i Evropska komisija za ljudska prava utvrdili su određena mjerila kao međunarodno prihvatljive razloge za proglašenje vanrednog stanja. S tim u vezi, da bi proglašenje vanrednog stanja bilo prihvatljivo, opasnost mora biti izuzetna, neposredna, da prijeti čitavoj državi i da ugrožava organizovani život u konkretnoj državi. Svrha proglašenja vanrednog stanja, u svakom slučaju, treba da bude legitimna, a ona će biti legitimna samo onda kada cilj njegovog proglašenja nije sračunat na uvođenje diktature ili kršenje ljudskih prava, već na otklanjanje ozbiljnih opasnosti i brzi povratak zemlje ka normalnom funkcionisanju ustavnog sistema i punom uživanju ljudskih prava i osnovnih sloboda.“
Ustav Bosne i Hercegovine direktno i eksplicitno u svom tekstu ne sadrži odredbe o vanrednom stanju. Međutim Bosna i Hercegovina je dio evropskog pravnog prostora iUstav Bosne i Hercegovine, u članu II tačka 2. Propisuje da se prava i slobode iz Evropske konvencije i njenih protokola direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini, kao i da ovi akti imaju primat nad svim drugim zakonima. Dakle i Evropska konvencija o ljudskim pravima i slobodama i Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima također propisuju mogućnost uvođenja vanrednog stanja pod uslovima da se opasnost odnosi na cijelu naciju, da je opasnost neposredna i da postoji legitimni cilj zaštite svih građana države. Evropski sud za ljudska prava, također u svojoj praksi daje mogućnost uvođenja vanrednog stanja pod uslovima da se opasnost odnosi na cijelu naciju, da je opasnost neposredna i da postoji legitimni cilj zaštite svih građana države. Povodom situacije sa pandemijom COVID-19 u BiH je sasvim jasno da se radi i o neposrednoj opasnosti i da je prijetnja svim stanovnicima BiH i da postoji očiti legitimni cilj zaštite svih građana u BiH.Kao što je poznato i prethodno rečeno ustavni sistem BiH je navedene paktove i deklaracije o zaštiti ljudskih prava inkorporirao kao dio pravnog sistema BiH tako da postoji pravni osnov za uvođenje vanrednog stanja u BiH, ako nadležni procijene da postoji potreba za uvođenjem vanrednog stanja sa ograničenim rokom trajanja i naravno uz obavezu striktne proporcionalnosti mjera u odnosu na potrebu koja se želi postići.
„Nadalje, u odredbama Zakona o odbrani Bosne i Hercegovine propisuje se da je Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine nadležna da proglasi ratno stanje na zahtjev Predsjedništva Bosne i Hercegovine u slučaju direktnog napada na Bosnu i Hercegovinu ili dio Bosne i Hercegovine, kao i da proglasi vanredno stanje na zahtjev Predsjedništva Bosne i Hercegovine kada postoji prijetnja postojanju Bosne i Hercegovine, prijetnja napada na Bosnu i Hercegovinu ili bilo koji dio Bosne i Hercegovine ili neposredna ratna opasnost. Nadalje, u članu 12. Zakona o odbrani Bosne i Hercegovine navodi se da Predsjedništvo Bosne i Hercegovine donosi odluke konsenzusom te da je ono nadležno da zahtijeva proglašenje ratnog stanja od Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, kao i da zahtijeva proglašenje vanrednog stanja od Parlamentarne skupštine. U poglavlju IV ovog Zakona koje nosi naslov: Proglašenje ratnog ili vanrednog stanja (čl. 40.–43.), i poglavlju V – Prirodne i druge katastrofe i nesreće (čl. 44.–45.) regulisano je pitanje zahtjeva za proglašenje ratnog stanja ili vanrednog stanja, zatim rokova za razmatranje, kao i angažovanje oružanih snaga Bosne i Hercegovine u slučaju prirodnih i drugih katastrofa i nesreća. Iako neobično da se zakonom reguliše ustavna materija, možemo reći da je ovo drugi pravni osnov za donošenje odluke o vanrednom stanju na nivou BiH i to najdetaljnije definisan.“
Treća opcija i treći pravni osnov kada govorimo o uvođenju vanrednog stanja na državnom nivou,upravo sada možemo pozvati u pomoć toliko dozivani “izvorni Dejton” (koji po uzoru na angloamerička ustavna rješenja daje fleksibilnije mogućnosti djelovanja bez promjene teksta Ustava, za razliku od ustava u evropskom kontinentalnom području koji su mnogo krući i traže zadiranje u sami tekst ustava), kojiu članu III. 5. Ustava BiH,kada govori o dodatnim nadležnostima,daje izuzetno zahvalnu mogućnost da država uspostavi sve one mjere koje su potrebne za borbu protiv jednog ovakvog svjetskog problema.
Bosna i Hercegovina može, zbog legitimnog cilja efikasnije zaštite zdravlja svojih građana i svoje privrede i zbog svoje odgovornosti prema svom stanovništvu, uvesti vanredno stanje putem odluke Parlamentarne skupštine BiH, a pravno se oslanjajući na ustavnu mogućnost iz člana III. 5. Ustava BiH, koji govori o dodatnim nadležnostima.
Razumijevajući političku i pravnu situaciju u Bosni i Hercegovini, Parlamentarna skupština BiH, zbog nemogućnosti svog redovnog rada, zbog jasnog ustavnog osnova, zbog legitimnog cilja efikasnije zaštite zdravlja svojih građana i svoje privrede i zbog svoje odgovornosti prema svom stanovništvu, to može i treba uraditi tako da ovlaštenja svojih zakonodavnih tijela privremeno delegira na Vijeće ministara s ograničenim rokom vezanim za trajanje stanja pandemije i s apsolutno restriktivno definiranom mogućnošću korištenja nadležnosti isključivo za suzbijanje pandemije i omogućavanje zakonitog funkcioniranja u vrijeme pandemije.U odluci o delegiranju nadležnosti moguće je navesti obavezu donošenja odluka iz delegiranih nadležnosti konsenzusom kako niti jedna politička strana ne bi izrazila bojazan od bilo kakvih zloupotreba delegiranih nadležnosti.
S trenutnim zakonskim rješenjima državne institucije mogu odgovoriti zadatku do određene mjere i onda su im neophodne privremene zakonske i proceduralne olakšice i izmjene, a to je moguće ako se ovlaštenja, kako je prethodno objašnjeno, delegiraju Vijeću ministara kao organu koji se može redovno sastajati i biti i u stalnom zasjedanju ako postoji potreba. U suprotnom, ili neće biti mogućnosti da se zbog zakonskih i proceduralnih ograničenja adekvatno reagira ili će određene nužne mjere biti osnova za različite tužbe i sudske procese.
Također, važno je naglasiti da uvođenje vanrednog stanja po navedenom konceptu znači da državni nivo nastavlja raditi samo poslove iz svoje nadležnosti kao i do sada, ali na efikasniji način, i državni nivo nema mandat niti mogućnost da ukida i narušava nadležnosti i mjere nižih nivoa organiziranja, što znači da entiteti i niži nivoi organiziranja nastavljaju da provode mjere iz svoje nadležnosti kao i do sada u pravnom okviru koji su donijeli. Naravno da pravno hijerarhijski promatrano i bez vanrednog stanja i s vanrednim stanjem odluke državnih organa i norme na državnom nivou imaju primat, te da niži nivoi moraju usklađivati svoj rad i norme s višim nivoom, što je redovna aktivnost u sistemu pravne države.
Jedino što se mijenja uslijed vanrednih mjera na državnom nivou jeste to da niži nivoi vlasti dobijaju efikasniju koordinaciju i podršku državnog nivoa vlasti u borbi za zdravlje ljudi i očuvanje privrede na prostoru BosneiHercegovine.
VANREDNO STANJE NA ENTITETSKOM NIVOU
U bh. entitetu FBiH nema eksplicitnog naziva “vanredno stanje” nego se spominje termin “opasnost po zemlju”. Pored odluka koje može donijeti Vlada Federacije BiH u vanrednim okolnostima, jako je važno razmotriti mogućnost delegiranja nadležnosti u slučaju vanrednih okolnosti u bosanskohercegovačkom entitetu Federacije BiH,što je definirano i objašnjeno jasno u članu IV. B 3.9. Ustava Federacije BiH:“Vlada Federacije je ovlaštena donositi uredbe sa zakonskom snagom u slučaju opasnosti po zemlju ukoliko Parlament Federacije nije u stanju djelovati. Ovakva će uredba imati snagu zakona, te ne smije umanjiti prava i slobode utvrđene Ustavom. Svaka uredba prestaje važiti najkasnije krajem tridesetog dana nakon njena proglašenja, osim ako odmah ne prestane važiti negativnom odlukom Parlamenta ili krajem desetog dana nakon njena proglašenja, ukoliko Parlament Federacije zasjeda u vrijeme kada se uredba proglašava. Uredba proglašena dok Federacija upotrebljava oružane snage u skladu s ovim ustavom ostaje na snazi do petog dana iduće sjednice Parlamenta Federacije i tada prestaje važiti ukoliko nije odobrena, ali ni u kojem slučaju duže od šest mjeseci. Nakon prestanka važenja, uredba se ne produžava i ne obnavlja niti djelomično mijenja mimo odluke Parlamenta Federacije i njegove suglasnosti.”
S obzirom na činjenicu da je trenutno sazivanje sjednica Parlamenta FBiH otežano ili onemogućeno da se redovno sastaje, sasvim osnovano možemo uzeti da nije u stanju da djeluje, te da je moguća primjena članu IV. B 3.9, kada se po Ustavu FBiH jasno definiranim okvirima kolektivni organ kakav je vlada zadužuje za efikasan rad koji omogućuje da se provođenjem vanrednih mjera ne dođe u sukob sa zakonom jer Parlament ne može da blagovremeno reagira. Navedene mjere u entitetu FBiH pune su ograničenja koja sprečavaju zloupotrebe i dugoročne posljedice.
Ustav bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska pitanje uvođenja vanrednog stanja najvažnije definira u članovima 56, 68, 70.i 81. Ustava RS-a i jasno naglašava da se ovlaštenja u vanrednom stanju moraju zadržati u nadležnostima entiteta i doslovno stoji da ne mogu ulaziti u nadležnosti bilo koje državne institucije ili u upotrebu vojske.Ono što ova rješenja značajno razlikuje od rješenja u entitetu FBiH jeste činjenica da se ovlaštenja i Narodne skupštine RS-a i Vijeća narodaRS-aputem odluka ovih tijela delegiraju samo jednoj osobi, tj. predsjedniku entiteta RS, što u vanrednim okolnostima može dobiti oblike diktature jer nema jasnih ograničenja za vremensko trajanje kao u Ustavu FBiH.Za bolje razumijevanje prirode ovih neobično širokoovlašćujućih odredaba značajno je napomenuti da su odredbe o vanrednom stanju u Ustavu entiteta RS napisane 1992. godine pod utjecajem i diktatom danas presuđenog ratnog zločinca Radovana Karadžića koje nikada nisu promijenjene.
Jako je važno da korištenje delegiranih nadležnosti zbog vanrednog stanja koje uvode zakonodavna tijela u RS-u po propisanim procedurama ostane u okvirima osnova za njegovo donošenje, jer ako se ne ograniči samo na mjere oko pandemije, član 81. predsjedniku entiteta daje ogromne ovlasti da mijenja, pored zakona, i ustavna rješenja i postavljanja dužnosnika itd., dakle punu nadležnost i Narodne skupštine i Vijeća naroda RS-a.Ovo bi bila zloupotreba i narušavanje demokratskog pravnog sistema u entitetu RS. Naravno da navedene mjere imaju ograničeno trajanje, iako je problematično što nema tačan rok trajanja, ako ih Narodna skupština na zadrži kao redovna rješenja i da po samom Ustavu RSa ne mogu ulaziti u nadležnost državnih institucija i da navedene mjere Narodna skupština može opozvati, ali je važno upozoriti na ozbiljnost pravnih rizika koji mogu imati dugoročne posljedice u slučaju zloupotrebe.
UPOZORENJA I REDUCIRANJE DEMOKRATIJE
Uvođenjem vanrednih mjera ulazimo u prostor reducirane demokratije i svi odgovorni moraju biti dodatno oprezni da u najboljoj namjeri ne bi dugoročno nastala veća šteta od koristi.
Ovdje sada treba da dobro svi pratimo ko to zaista radi u interesu građana. Kada govorimo o pravnimnormama, o ustavnim normama, uvijek je jedno najvažnije pitanje: Šta znači za život građana?Šta ti propisi i te odluke donose i znače za one zbog kojih su napravljeni?Dakle, ne postoje građani zbog normi i odluka, nego norme i odluke postoje zbog građana i, ako ne služe građanima, treba ih mijenjati i usklađivati.
Ovo delegiranje nadležnosti prema izvršnoj vlasti može donijeti efikasnost, ali može odvesti i u ozbiljne zloupotrebe pa čak i u krivična djelaza koja se nadam da nećemo gledati.
Delegirana ovlaštenja izvršna vlast ne bi smjela koristiti izvan borbe protiv pandemije jer ovlaštenja za mjere vanrednog stanja i upotreba vanrednih mjera moraju ostati u okvirima razloga za njihovo uspostavljanje. U slučaju davanja bilo kakvog ovlaštenja izvan mjera za borbu protiv pandemije ili korištenja istih mora se insistirati na hitnoj reakciji OHR-a, kao Aneksom X Dejtonskog mirovnog sporazuma ovlaštenom tumaču ustavnopravnih aktivnosti i odluka u BiH koji promptno i direktno može reagirati i koji ima obavezu reagirati u cilju zaštite i Ustava BiH kao Aneksa IV Dejtonskog mirovnog sporazuma.
Ustavni sud BiH, kao zaštitnik pravne države i ustavnog sistema u Bosni i Hercegovini, ne može reagirati po službenoj dužnosti i u ambijentu vanrednog stanja kada se stvari dešavaju brzo i intenzivno Ustavni sud jako sporo reagira, tako da, dok bi donio odluku, to bi vjerovatno bilo već zakašnjelo reagiranje. Zbog navedenog, u ovakvim situacijama OHR i ambasade zemalja kvinte moraju biti izuzetno budni kao odgovorni garanti Dejtonskog mirovnog sporazuma i moraju aktivno participirati ipratiti svaku odluku od strane izvršne vlasti entiteta i države u postupanju po delegiranim nadležnostima u vanrednom stanju.
OSVRT NA NAJAVLJIVANE ZLOUPOTREBE
Po pitanju najave “prebacivanja osoba sdržavljanstvom FBiH”, nadamo se da je u pitanju samo to da ministar zdravstva RS-a Alen Šeranić ne poznaje pravni sistem i Ustav i da je ovo nesmotrena izjava, jer ako nije, onda je vrlo opasna izjava koja može značiti ozbiljno kršenje ljudskih prava u ovom poddržavnom aranžmanu koji u skladu sUstavom BiH zovemo entitet RS.Državljanstvo entiteta podrazumijeva i državljanstvo Bosne iHercegovine, tako da državljanin bilo kojeg entiteta mora ostvarivati jednaka prava u svakom dijelu Bosne iHercegovine.Dakle, ne postoji osnova za razlikovanje ili umanjivanje prava ili davanje više prava jednih naspram drugih u RS-u ili FBiH, a posebno ne postoji pravna osnova za premještanje bilo koga po ovim osnovama vezanim za državljanstvo. Ustav BiH jasno kaže dapostoji državljanstvo Bosne i Hercegovine, koje regulira Parlamentarna skupština BiH, i državljanstvo svakog entiteta koje reguliraju sami entiteti, pod uvjetom da su svi državljani bilo kojeg entiteta, samim tim, državljani Bosne i Hercegovine.
Bilo bi vrlo opasno da u slučaju delegiranih nadležnostiovakavneutemeljen i protuustavan stav dobije okvire uredba sa zakonskom snagom.
Pitanje najavljivanih uspostavljanja kontrolnih tačaka na liniji razgraničenja između entiteta, gdje bi entitetska policija kontrolirala prolaz, bio bi čin koji ima elemente secesije i direktnog ataka na ustavni poredak BiH. Takvo postupanje suprotno je i Ustavu BiH i Ustavu RS-a i predstavljalo bi krivično djelo napada na teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine i grubog ulaska entitetskih institucija u nadležnost države.
Trenutna komparativna iskustva govore da većina država ne spori potrebu uvođenja određenih efikasnijih mjera upravljanja državom u skladu s postojećim ustavnim rješenjima i u skladu s međunarodnim pravom. Veliki broj država u svijetu uvodi posebne mjere i vanredna stanja koja se kreću na tankoj liniji između demokratije i određenih nedemokratskih mjera. Iako je uvođenje mjera obilježeno isticanjem ograničenog vremena trajanja i isticanjem ograničenih ovlaštenja, posebna bojazan javno se iskazuje o dužini djelovanja takvih mjera i o mogućim kratkoročnim i dugoročnim posljedicama takvih mjera za građane u društvima u kojima se takve mjere provode. U mnogim svjetskim medijima aktivno se propituju mogućnosti kratkoročnih i dugoročnih zloupotreba vanrednih mjera od strane aktuelnih vlada, a na štetu demokratskih kapaciteta i interesa građana.
Navedeno možemo ilustrirati posebno u pisanju The New York Timesa na primjeru Velike Britanije kao države s dugom i snažnom demokratskom historijom koja je daleko ispred s demokratskom sviješću građana u odnosu na većinu država u svijetu, a u kojem se ističe da je u Parlamentu Velike Britanije upozoreno kako je ovo najveće davanje nekontrolirane moći izvršnoj vlasti od 16. stoljeća i da je riječ o drakonskim mjerama. Također prema pisanju The Guardiana zvaničnici iz Brisela i Vašingtona su jasno i direktno osudili Zakon o vanrednom stanju koji je donio Mađarski Parlament nazivajući ga nedemokratskim i „konačnim ubijanjem demokratije u Mađarskoj“ jer je navedeni Zakon dao ovlasti bez ograničenja i bez roka trajanja premijeru Victoru Orbanu, a predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen je naglasila da „vanredne mjere moraju biti striktno vezane za pitanje borbe protiv virusa i da moraju biti striktno proporcionalne cilju“. Dakle naglašeno je da prema evropskim standardima delegiranje nadležnosti zakonodavne vlasti prema izvršnoj vlasti mora sadržavati tačno navedena i restriktivno postavljena ovlaštenja sa ograničenim rokom trajanja i sa striktnom proporcionalnošću između mjera i stvarnih potreba vanredne situacije. U suprotnom takve mjere bi se smatrale nedemokratskim i suprotnim evropskim vrijednostima.
Upravo vanredno stanje u bh entitetu RS ima određene sličnosti sa nedemokratskim i antievropskm primjerom vanrednog stanja Mađarske u smislu da u RSu nisu prihvatili tačno navesti ovlaštenja i da nema preciznog roka trajanja vanrednog stanja. Ovo je svakako važan podsjetnik i korisna sugestija odgovornim nosiocima vlasti u Bosni i Hercegovini da u ovim procesima, a prije donošenja odluka koje mogu imati i kratkoročno i dugoročno štetne posljedice ili manje korisne rezultate, aktivnije i agresivnije konsultiraju struku i znanja nastavnika s univerziteta u Bosni i Hercegovini i da tako ogromnu odgovornost, koju trenutno imaju, podijele s ljudima koji su svoj život posvetili izučavanju određenih oblasti i koji sigurno mogu dati dodatne konstruktivne smjernice i ideje, a sve u cilju efikasnijeg korištenja ljudskih i ostalih resursa koje imamo na raspolaganju.
Piše: Dr.sc. Sedad DEDIĆ
Autor je doktor pravnih nauka iz oblasti ustavnog prava, zaposlen na Pravnom fakultetu Univerziteta u Zenici u zvanju docenta na Katedri za državno i međunarodno javno pravo.
Stav.ba
