Drvo se ispravlja dok raste

„Bože dragi, ne znam šta mi je ovo sa djetetom.“

„Ne znam šta mu/ joj bi, nismo ga/ je ovako odgajali.“

„Sve bi dala da mi se kći hoće pokrit il’ makar pristojno obući. Stid me kakva izlazi pred narod.“

Ali, poprilično kasno. Dijete je već veliko, ima svoje stavove i slabo usvaja/ sluša savjete. A i kako bi, kad su roditelji zakasnili.

Dok je dijete malo, već tada usvaja svoje navike, raspoznaje dobro od zla, dozvoljeno od zabranjenog. Od najranijeg djetinjstva dijete uči norme, spoznaje granice i gradi stavove. To roditelji često nemaju na umu, i žive sa mišljenjem da će oni dijete „naučiti“ tek kada ono podraste. A tada bude kasno.
__________

Pročitah u jednoj knjizi poučnu priču o razgovoru između oca i kćerkice. Šetajući, ugledali su drvo. Drvo je bilo krivo, smetalo je putu. Djevojčica je upitala oca zbog čega je samo to drvo krivo, te joj je on objasnio da se o njemu neko dovoljno nije brinuo. Kada je izrastalo izostala mu je „potpora“ koja bi ga ispravljala. A poslije je već bilo kasno. Mogli su ga jedino ostaviti tako krivo, ili ga posjeći. Ispraviti se više nije moglo.
__________

Na predavanju odgajateljice jednog vrtića čula sam jednu zanimljivu ali tužnu i zabrinjavajuću informaciju. Naime, spomenula je kako je na nekom od časova sa djecom radila između ostalog i oponašanje roditelja: „šta najviše radi mama“ i „šta najviše radi babo“. Djeca su oponašajući majku „kuhala, spremala i čistila“, dok su oponašajući babu pokazivala na tipkanje telefona. Nakon što dođu s posla i izmire obavezu opskrbe, svoje ostalo vrijeme provode uglavnom uz telefone- zaboravljajući pri tome da samo opskrba nije njihova jedina dužnost. Oni su tu u porodici i vodiči, čuvari svoga „stada“ i odgovorni za „red ili nered“ u svom stadu. Oni su duži da „narede svojoj čeljadi namaz“, da naređuju dobro i odvraćaju od zla- a ne da njihova cjelokupna misija bude donijeti opskrbu kući i da se tu završava.

Moralna načela se kod djece grade od početka. O njima se brine uvijek, a ne da ih se sjetimo tek kada odrastu. Ne možemo npr. djevojčici kupovati da nosi provokativnu odjeću do petnaeste godine, a onda se odjednom sjetiti da bi se trebala pokriti. Ne možemo preko noći mijenjati smjerove u kojima vodimo porodicu. Ili, pustiti dijete da se druźi sa bilo kim, da radi bilo šta „jer je dijete“, a onda se nakon petnaest ili više godina sjetiti „da nam dijete nije kako treba“.

Kontradiktorno je i da roditelj na primjer psuje a govori djetetu da ne psuje, ili pušu cigarete, pije alkohol, kocka – a djetetu govori da to ne čini. Djeca mnogo više uče iz primjera nego što slušaju savjete.

Najviše sukoba između roditelja i djece se javlja upravo u periodu puberteta (adolescencije). Tada, pored toga što djeca prolaze kroz krizni period- i roditelji polahko počinju uočavati svoje propuste. Zbog toga, pokušavaju preko noći da ih isprave, ali to više nije lahko. Nerijetko je i nemoguće. Zbog toga uglavnom gube strpljenje te često posežu za silom. A upotreba sile nikada nije pametno rješenje. Uvijek donese više štete nego koristi.

Dragi roditelji,

Imajte na umu da vaše dijete je velikim dijelom „vaš proizvod“. Ono čemu ga učite, ono što ono uči posmatrajući vas, to ga većinski oblikuje. Vaše dijete se sutra neće sjećati svih vaših riječi i savjeta, ali sigurno hoće moralnih normi i okvira u kojima je odrastalo. Također, najveći uzor svakom djetetu je roditelj, pa ako je vaše dijete izraslo u lošu osobu- tu ima dobrim dijelom i vas.

Silom ne možete ispraviti krivinu. Silom je samo možete slomiti. Islamski koncept odgoja nije sila, već razgovor i dobar uzor. Nadgledajte „svoju sadnicu“. Budno pratite njen rast i ispravljajte je sa mnogo ljubavi i nježnosti. Vidjet ćete te, inšaAllah, da će izrasti u jedno divno, pravo i krošnjato stablo. Zar to nije divno?

Piše: Halima Lj.

akos.ba