Dr. Fikret Karčić: Temeljna institucija Bošnjaka je država Bosna i Hercegovina

Dr. Fikret Karčić, profesor Pravnog fakulteta u Sarajevu i predsjednik Ustavnog suda IZBiH i redovni suradnik našeg lista, dao je intervju Preporodovom Journalu iz Zagreba.

Jedan od povoda ovom razgovoru bila je upravo kolumna dr. Karčića objavljena u Oslobođenju nakon terorističkog upada u redakciju francuskog satiričnog lista Charlie Hebdo. Iz ovog zanimljivog razgovora, Pogledi donose dijelove koji se odnose na našu zemlju.

 • Poznato je da se zalažete za koncept potpunog odvajanja državnih institucija od vjerskih zajednica. Jednom prilikom ste izjavili da politički i religijski autoritet, posebno u slučaju viševjerskih društava, trebaju biti funkcionalno razdvojeni. Možete li nam podrobnije objasniti Vaš stav na primjeru Bosne i Hercegovine?
– Smatram da u slučaju viševjerskih društava treba prihvatiti odvajanje državnih i religijskih autoriteta. Time se osigurava jednaka udaljenost političkih autoriteta od svih religijskih zajednica i ravnopravnost ovih posljednjih. To odvajanje treba da bude uz saradnju države i religijskih zajednica, a ne uz neprijateljstvo. Država i religijske zajednice treba da sarađuju za ostvarenje opšteg dobra.

Jedinstvo Ummeta

U Bosni i Hercegovini imamo sistem odvajanja religijskog i političkog autoriteta još iz socijalističkog perioda. Međutim, tada nije bilo međusobne saradnje, već dominacija političkog autoriteta nad religijskim. Današnji model treba da uključuje punu slobodu religije prema međunarodnim standardima i saradnju države i religijskih zajednica na obrazovnom, kulturnom i socijalnom planu. Na taj način prihvatamo model koji je već razvijen u brojnim evropskim zemljama i posebno u SAD-u.

• Kod nekih bh. imama i alima često su u opticaju tri teze: da Bošnjaci nemaju svoju nacionalnu državu, da je Islamska zajednica temeljna institucija Bošnjaka i da bi upravo ona trebala predvoditi izgradnju identiteta i etno-nacionalnih institucija. Slažete li se s takvim mišljenjem?
– Ne slažem se s tim stavovima. Prvo, teza da Bošnjaci nemaju svoju nacionalnu državu. Ideja o tome da svaki narod treba da ima svoju nacionalnu državu pripada 19. i prvoj polovini 20 vijeka. Bošnjaci imaju svoju državu i to je Bosna i Hercegovina. BiH je višenacionalna država i to je ono što čini paradigmu Bosne i Hercegovine. Ne može neko s ponosom govoriti o viševjekovnoj ideji zajedničke države u Bosni i Hercegovini i onda žaliti što Bošnjaci nemaju svoje nacionalne države. Slično je i s drugom tezom, naime, da je Islamska zajednica temeljna institucija Bošnjaka. Temeljna institucija Bošnjaka je država Bosna i Hercegovina. Islamska zajednica je, nakon države, najstarija moderna institucija bošnjačkog naroda i ona je kontinuirano djelovala od austrougarskog perioda do danas.

Isto tako, Islamska zajednica ne treba da predvodi izgradnju etno-nacionalnih institucija. To ne spada u misiju Islamske zajednice, koja je određena njenim Ustavom. Na kraju, i pokušaji izgradnje nekih etno-nacionalnih bošnjačkih institucija u kojima su učestvovali i neki alimi nisu u naše doba donijeli neke vidljive rezultate.

• ISIL je na teritoriji Sirije i Iraka proglasio halifat/hilafet, osnovana je tzv. Islamska država, Abu Bekr al-Baghdadi se proglasio “halifom”… Na osnovu kakvog islamskog prava? S druge strane, što privlači brojne muslimane iz cijelog svijeta, naročito mlade, da se priključe jednom takvom pokretu, čiji članovi ne priznaju državne granice, teroriziraju, kolju i spaljuju druge muslimane – i videouratke postavljaju na You Tube? Da li su to “certifikati za Džennet”, kako kaže profesor Mustafa Spahić?
– Hilafet je ustanova vjersko-političkog vođstva muslimana svijeta. Ona je bila predmet bavljenja grane javnog prava islamske pravne nauke (Fikh). U toj grani prava elaborirana je ova ustanova na osnovu dva glavna izvora islama (Kur’ana i Sunneta) i prakse rane muslimanske zajednice. Muslimanski pravnici koji su elaborirali ovu ustanovu prihvatili su tri načina dolaska na funkciju halife: izbor, imenovanje od strane prethodnika i silom. Ovo posljednje bilo je priznanje stvarnosti u tadašnjem muslimanskom svijetu, ali je istovremeno služilo i kao otvorena pozivna karta za različite nosioce moći da pretendiraju na mjesto halife.

Hilafet je u kasnijem razdoblju postao stvar nasljeđivanja (dinastijski princip). Najduže je bio u posjedu dinastije Osmanlija (1517.-1924.). Kada je Hilafet ukinut u Turskoj nakon proglašenja Republike, bilo je nekoliko pokušaja njegove obnove, ali bez uspjeha. Bilo je prijedloga za njegovo redefinisanje. Tako je egipatski pravnik Abdurrezak es-Senhuri (u. 1971.) predložio tranformisanje Hilafeta u Ligu istočnih nacija. U tom savezu halifa bi imao vjerski autoritet, a zakonodavna i izvršna vlast bi pripadala državama članicama. Slično je mislio i pjesnik i filozof Muhamed Ikbal. Osnivanje Organizacije islamske konferencije, danas Organizacije islamske kooperacije, jeste, u određenom smislu, realizacija takve ideje.

Tokom historije bilo je različitih pokušaja samoproglašavanja halifom. Ti pokušaji su propadali, a takvi pretendenti i njihove pristalice su se suočavali sa sankcijama država na čijoj teritoriji su taj akt počinili. Prema tome, kada je riječ o javnom pravu islamske pravne nauke, postoje tumačenja klasičnog perioda (prva četiri vijeka Hidžre) i moderna tumačenja. Moguće je da se neko poziva na jedan period, a neko na drugi. Događaji kojima sada svjedočimo samo su dokaz da ta oblast pravne nauke treba nove impute i novi razvoj. Što se tiče privlačnosti samoproglašenog Hilafeta, za neke muslimane razlozi su različiti: od nezadovoljstva vlastitom životnom situacijom, isključenosti pa do iluzije da se konačno osnovala idealna islamska država.

• “Hilafet i Šerijat su slatke riječi, s kojima možete privoljeti svakog muslimana da vam se pridruži, jer musliman po svojoj naravi teži Božjem zakonu i pravdi. Međutim, u ISIL-u su promašili glavni cilj hilafeta, a on je očuvanje jedinstva islamskog Ummeta. Oni ne ujedinjuju i ne jačaju Ummet, nego ga razbijaju i slabe”, nedavno je izjavio Ebu-Muhamed el-Makdisi, kontroverzni jordanski učenjak palestinskog porijekla. Teška izjava od nekoga tko je, zapravo, vrlo blizak vodstvu ISIL-a. Da li se – nakon mora prolivene muslimanske krvi, tekfirenja svega i svačega, sektaških sukoba, Sifina do Sifina, odsječenih glava – još uvijek može govoriti o jedinstvu Ummeta ili se radi o utopijskom pojmu, nedosanjanom snu muslimana?
– Jedinstvo Ummeta je najvećim dijelom bilo i jeste jedinstvo emocija. Samo u kratkom periodu historije postojalo je jedinstvo u političkom ili pravnom smislu riječi.

Danas bi bilo previše očekivati ostvarenje nekog imaginarnog dar el-islama (kuće islama). Zato su i intelektualci i državnici koji su stajali iza Organizacije islamske konferencije, odnosno Organizacije islamske kooperacije umjesto “jedinstva” upotrijebili riječ “kooperacija”. Danas bi bilo dovoljno da muslimani sarađuju, dakle, da nisu u sukobu. I to je teško postići.

• Nažalost, moramo priznati da se bliskoistočni sukob, usprkos znatnom naporu u prevenciji od strane Islamske zajednice, prelijeva i na naše prostore. Spisak je prilično dugačak: oko 150 muslimana iz BiH ratuje u Siriji, od kojih je 30-ak poginulo; imam Selvedin Beganović iz okolice Velike Kladuše u nepunih mjesec dana napadnut je nožem čak tri puta, pri čemu su mu nanijeli teške tjelesne ozljede; u jednog sarajevskoj džamiji povratnici sa sirijskog ratišta su prekinuli džumu i vrijeđali imama za vrijeme izgovaranja hutbe; pojavila se ISIL-ova zastava u Gornjoj Maoči; počeo je sudski proces protiv Bilala Bosnića zbog vrbovanja mladih Bošnjaka/muslimana za rat u Siriji. Sjetimo se i Mevlida Jašarevića, napadača na američku ambasadu u Sarajevu. Kakva je Vaša ocjena stanja u BiH? Koliko se, kao posljedica rata, ukorijenio ekstremizam i koliki je stvaran utjecaj onih koji šalju mladiće u rat na Bliski istok?
– Globalna zbivanja se prelijevaju i u Bosnu i Hercegovinu. To se dešava na više načina, posebno putem interneta, TV-a, kontakata, školovanja i slično. Osim toga, Bošnjaci su preživjeli agresiju i genocid i ostale su teške traume. Narodi kojima se to desilo često su pogodni za širenje radikalizma. U Bosni i Hercegovini se to nije desilo. Postoji radikalizam, ali je on manjinski fenomen – ali nekada vokalan. Treba nastojati da se dimenzije tog fenomena ne prošire.

• Da li bosanskohercegovačke vlasti griješe kada na odlazak mladih iz BiH u tuđe ratove gledaju samo kao na sigurnosni problem? Pozicija bosanskih muslimana nije imuna na europsko nepovjerenje i sve izraženiju odbojnost prema muslimanima i islamu. Jesmo li dovoljno svjesni problema koji su se zbog takvih stvari nadvili nad Bosnom i bošnjačkim narodom?
– Odlazak u tuđe ratove nije samo vezan za muslimane. U svakom ratu ima stranih dobrovoljaca, plaćenika i avanturista. Treba obratiti pažnju na motive i onda razviti strategiju suočavanja sa tim izazovom. Jasno je da odlasci muslimana iz evropskih zemalja ili Zapada, uključujući i Bosnu i Hercegovinu, na ratišta u Siriju i Irak i teroristički akti na tlu Evrope imaju negativan odraz na poziciju muslimanskih grupa. U nekim krugovima se postavlja pitanje da li su muslimani lojalni građani ili potencijalna peta kolona u Evropi. Takve sumnje se mogu javiti i u pogledu Bošnjaka kao muslimanskog naroda i njegovog uključenja u evroatlantske integracije.

• Da li je vrijeme da ulema pristupi sustavnoj reformi islamske misli, onome što Tariq Ramadan naziva inzistiranje na “transformacijskoj” umjesto “adaptacijske” reforme islamskog prava? Da li se slažete s akademikom Enesom Karićem, koji smatra da su nam potrebni novi tefsiri/tumačenja Kur’ana, primjereniji vremenu i uvjetima u kojima živimo?
– Svakako, vrijeme je da se pristupi sistematskoj reformi islamske pravne misli korištenjem idžtihada, teorije ciljeva Šerijata i drugih metoda. Posebno trebamo nova razmatranja kada je u pitanju javno pravo, a unutar ove grane pitanja hilafet/imamet, ustav, teritorijalni suverenitet, ljudska prava, izbori i slično. U međunarodnom islamskom pravu to su pitanja kategorizacije svijeta na različite teritorije, mira i rata, ratnog prava i odnosa prema međunarodnim konvencijama, organizacijama i slično. U ovim oblastima problem je što su moderne muslimanske države prihvatile rješenja savremenog međunarodnog prava, ali to nije praćeno odgovarajućim razvojem islamske pravne misli i legitimizacijom promjena, pa se onda kod nekih ljudi javila percepcija da je taj razvoj protivan islamskom pravu.

Bosanski islam

Novi razvoj potreban je ne samo u Fikhu već i u ostalim islamskim disciplinama. Te discipline treba da daju islamski legitimne odgovore na izazove svijeta u kome živimo.

• U svom znanstvenom opusu, između ostaloga, bavili ste se “bosanskim islamom”, odnosno islamskom tradicijom Bošnjaka. Koji su glavni elementi razumijevanja i življenja islama bošnjačkog naroda u proteklih pet i pol stoljeća?
– Pod “islamskom tradicijom Bošnjaka” ja podrazumijevam način na koji je islam tumačen i primjenjivan u Bosni i Hercegovini kroz vjekove. To, dakle, nije teorijski konstrukt, nego stvarnost islama u našoj zemlji. U tom smislu identifikovao sam sljedeće elemente islamske tradicije Bošnjaka: ehl-i sunnet, hanefijski fikh i maturidijski akaid, kao normativna osnova, pripadanje osmansko-islamskoj kulturnoj sferi, očuvani i islamizovani predislamski običaji, institucije vođstva i predstavljanja iz austrougarskog perioda, tradicija islamskog reformizma (islah), a kraja 19. i prve polovine 20. vijeka i iskustvo života u sekularnoj državi.

Pošto je tradicija dinamičan i živi koncept, moguće su pojave i novih elementa sa protekom vremena.

• Po Vašem mišljenju, što je glavno bošnjačko političko pitanje danas? Kako vidite sadašnje stanje Bošnjaka s aspekta vjerskog, političkog, nacionalnog i kulturnog identiteta?
– Po mom mišljenju, glavno političko bošnjačko pitanje danas jeste kako da se očuva Bosna i Hercegovina kao samostalna država u njenim međunarodnim granicama. U tom smislu potrebno je hitno potaći unutrašnji konsenzus o budućnosti Bosne i Hercegovine i pristupiti NATO-u i Evropskoj uniji. Što se tiče identiteta Bošnjaka, treba dalje nastaviti rad na jačanju njegovih komponenti, svako iz svog aspekta. U tom smislu čini mi se da nedostaje entuzijazma i ozbiljnog rada.

Oslobođenje