Dr. Ahmet Alibašić: General Sisi će završiti ponižen kao i Naser

U žiži političkih dešavanja opet je arapski svijet. Da li se mogao očekivati ovakav tok de­šavanja kada je počelo Arapsko proljeće? Da li je Arapsko pro­ljeće završeno?

Kao prvo, mnogo sam čitao o arapskom svijetu u predvečerje Arapskog proljeća i nisam naišao ni na koga ko je uopće predviđao tu radikalnu promjenu na arap­skoj društveno-političkoj sceni. Još je teže predvidjeti detaljan tok tih događaja. Nema sumnje da su očekivanja kad je sve počelo bila velika i neopravdana. Velike pro­mjene jesu potrebne, ali realno su teško ostvarive zbog očajne situ­acije u kojima su arapske zemlje. Libija je politička pustinja, čije generacije građana ne znaju ni za kakav oblik političkog djelovanja. Egipat je šezdeset godina sistem­ski pljačkan i trebat će generaci­je upornog rada da se dovede u normalno stanje. Tunis je zemlja raslojena agresivnim sekularizmom. Sirija je zemlja u kojoj su strah i korupcija jedini način na kojem institucije funkcioniraju. Sada se očekuje da neko preko noći sve to dovede u red, a ostaci starih režima pružaju otpor, pri tome ne biraju sredstva i uživaju izdašnu podršku autoritarnih re­žima iz regiona, dok liberalne demokratije neodlučno i mirno sve to posmatraju. Po mom sudu, za sve što ne bude valjalo u arapskim državama u nekoliko narednih generacija biće krivi prije svih režimi koji su vladali arapskim državama do 2010/2011. godine, a tek onda buduće vlasti.

Historija ne garantira da će se ljudsko ponašanje iz prošlosti ponoviti, ali ako ima društvena grupa u arapskom svijetu koja je dokazala otpornost na nasilje to su Muslimanska braća.

Ipak, ja nisam pesimista, u smi­slu da je u prirodi proljeća da se u njemu mnogo radi, a malo plo­dova ubire. Kontrarevolućija u Egiptu otežava gigantski napor da se arapski čovjek konačno oslobodi i da mu se pruži šansa da odlučuje o svoj sudbini, ali hod slobode je neminovan. Nemojte zaboraviti, Francuska revolucija je prošla kroz mnogo veća iskušenja i mnogo veći otpor, francuski revolucionari su pravili mnogo veće greške. Ipak, danas niko ne slavi evropske monarhi­je koje su svojim koordiniranim naporima decenijama odgađale pobjedu ideja Revolucije. Evropa slavi ideale Francuske revoluci­je. Vjerujem da je plamen koji je upalio rahmetli Buazizi u decembru 2010. godine za arapske ze­mlje ono što je bio pad Bastilje za Evropu.

Era Mubaraka nije završena. Šta se može očekivati u daljim dešavanjima u Egiptu?

Kolike su mogućnosti da po­kret Muslimanske braće nasta­vi da postoji nakon posljednjih sudskih odluka?

Prije svega to su formalno-sud­ske, a suštinski političke odluke jedne nelegalne i nelegitimne vlasti. One će ovaj pokret vratiti u 1950-e, kada je Naser ubrzo nakon svoga puča zabranio ovaj pokret, pohapsio njegove vođe, neke osudio na smrt, a druge na duge zatvorske kazne. U tom smislu ovo je bolno, ali ne i novo iskustvo za Muslimansku braću.

Na svjetskoj sceni se raspra­vlja da li napasti Siriju ili ne? Zašto se toliko čeka, takav slu­čaj nije bio sa Libijom?

Objektivno sirijski slučaj je mnogo kompliciraniji i to se zna­lo od početka. Gadafi nije imao ozbiljnog saveznika, a Sirija ima Iran i Hizbullah u regionu, te Ru­siju i Kinu u Vijeću sigurnosti. Geostrateški Libija ni izbliza nije tako važna kao Sirija za većinu zainteresiranih strana. Dodajte tome skeptičnu zapadnjačku jav­nost kad su u pitanju intervencije i razjedinjenu sirijsku opoziciju i imate sve uvjete za dugotrajnu tragediju kakvoj smo svjedoci. Nažalost, sirijski narod, uključujući djecu, plaćaju užasnu cijenu tom balansu straha, kaprica i neodlučnosti.

Ukoliko dođe do napada, kakav ishod se očekuje? Nešto poput Iraka i Afganistana ili drugačije?

Brze analogije u međunaro­dnim odnosima obično nisu za­hvalne i korisne. Sirijska situacija može biti na neki način slična ovoj ili onoj prethodnoj krizi, pa i Bosni i Hercegovini, ali je mnogo više razlika. U takvim situaćijama stratezi prave različite scenarije i opet se desi da se nijedan ne pre­tvori u stvarnost. Nažalost, najv- jerovatnije je da do napada neće ni doći, a ako ga bude biće ograničen i on može djelimično koristiti opoziciji na način da uspostavi balans snaga na terenu, odnosno oslabi režim i prisili ga da počne ozbiljno pregovarati.

Koliko je tačna tvrdnja da je ovo period otvorenog rata sunija i šiija? Je li posrijedi sukob ideologija ili je samo riječ o „real" politici?

Nema sumnje da ovo u osnovi nije sektaški sukob. Ovdje je u pitanju nastojanje jednog zločinačkog režima da po svaku cijenu ostane na vlasti i njegovih save­znika da mu u tome pomognu. Sektaške razlike se samo zlou­potrebljavaju kao što su se vjer­ske razlike koristile za intenzivi­ranje i proširivanje sukoba koji je u osnovi bio politički projekt uglavnom ateista. Sirijski režim da bi opstao na vlasti i njihovi saveznici očajnički povlače svaki potez za koji cijene da im može pomoći. Da ideološki razlozi nisu primarni najbolje govori to što su u savezu jedna „islamska re­publika" i jedna ba’sistička klika. Jedina logika je logika (kratkoročnih) interesa.

Eventuanlim padom Assada, koliko je stvarno ugrožen geo­politički značaj Irana?

To ne bi fatalno ugrozilo regio­nalni značaj Irana, ali bi npr. značajno ugrozilo sposobnost Irana da uznemirava Izrael preko Hizbullaha. Možda je najveća nada za sirijiski narod neki vid približavanja između Rusije i Irana, s jedne, i Sjedinjenih Američkih Država, s druge strane. To sigurno neće biti pravedno rješenje, ali se očekuje da će rezultat ipak biti mir.

Koliko se dešavanja sa Bli­skog Istoka odražavaju kod nas na Balkanu? Reis Kavazović je ukazao na opasnost širenja sektaških učenja i pravaca u Bosni i Hercegovini. Koliko su takva učenja zaista zastupljena kod nas?

Nažalost jesu, ali ne bih dra­matizirao. Ono što prisustvo sektaških aktivista čini posebno problematičnim jeste što Islam­ska zajednica još nije jasno arti­kulirala svoj odnos prema njima. Smatram da to nije lahko, ali je nužno. Nije lahko, jer ćemo se suočiti sa mnogim svojim nedo­sljednostima i nedorečenostima. Uz to mi imamo veoma liberalan režim sloboda vjere i uvjerenja i nećemo dugo moći posezati za represivnim mjerama, iako to neki vide kao rješenje. Najlakše je pozvati državu da nekoga ili nešto zabrani, ali ja mislim da treba biti oprezan sa tim zabra­nama, jer ćemo sutra kao u Rusiji imati zabranjen Rijadu-s-salihin i Četrdeset hadisa od Nevevija, prijevode Kur’ana, Poslanikovu biografiju od Ibn Hišama, itd. Ja, međutim, vjerujem da kada bismo mi uspjeli jasno i konzistentno definirati svoj stav o ovim pita­njima i strpljivo ga iskomunicirati prvo svojim službenicima i pripadnicima, da bismo onda naišli na razumijevanje i kod mnogih koji u odsustvu takvih stavova rade kako misle da je najbolje. Kad kažem jasnije ne mislim strožije ili restriktivnije. Islamska zajedni­ca je neke korake u tom pravcu načinila, ali taj posao nikad nije završen. To je jedan od zadataka koji je pred nama.

Izvor: "ELIF" (revija Islamske zajednice u Crnoj Gori), godina XIII, broj 71, oktobar 2013., str. 43-45.

Kompletan intervju u PDF formatu možete preuzeti na dolje navedenom linku:

Intervju sa dr. Ahmetom Alibašićem: Sisi će završiti ponižen kao i Naser

cns.ba