Vi ste ovdje
Home > Vijesti > Kolumne i intervjui > Dokaz čovjekove svireposti – Ahmići

Dokaz čovjekove svireposti – Ahmići

– Znate li kada najviše boli?

Hodala bih bez traga, u neku pustoš. Tražila bih kamen da ga oživim, a na ljudsko srce bih odivanila, jer je odavno okamenjeno. Šta velite komšije iz Viteza, zemljaci naši? Jeste li vi primjer srca kojeg je nadjačao bilo koji kamen pored puta?
Zašto šutite? Prozborite!
“48 sati pepela i dima” pretvorilo se u 24 godine bola, tuge, očaja, pa čak i nevjerice da se takvo nešto moglo dogoditi; da ste nam u suživot koji smo pokušali izgraditi unijeli nemir i zapečatili živote trajnim uzdasima za najmilijim. Zar beba od tri mjeseca i starica od 82 godine nose u sebi neku krivnju, mržnju i bijes, zar bilo ko od onih koji su vam dopali do ruku nisu imali pravo da sa vama dijele isti zrak i isto podneblje?! Sve porušeno i zapaljeno smo ponovo obnovili, osim duše, koja smiraja naći neće dok kosti ahmićkih porodica ne budu u saffovima poredane i dženaza im klanjana. Paze mještani kuda hodaju, kuda travu gaze, jer im se učini da su kosti njihovih najbližih ispod svakog pedlja zemlje kojom hode. Tuga uvijek sama po sebi priča, Bosna je dobro natopljena krvlju i suzama, dovoljno da više rata i nemilih događaja ne bude. Zato, neka se otrgne i potrese cijela dolina, neka se pronađu svi koji nedostaju, da se i duša do posljednjeg izdisaja smiri, Zarad novih generacija, pomozite nam da upotpunimo brojku 116 na našem mezarju.

– Boli kada, poslije rijeke suza koje za sobom ostavljaju tragove na licu,ne znate šta više da kažete, kada svaku godinu Ahmića, Srebrenice, Prijedora, Zvornika, Vlasenice, Foče, Višegrada, Mostara doživljavate nesretno, shrvano, otrgnuto. Boli mene koja nisam osjetila šta je rat, koja sam samo rođena u ratu; mene koja nije izgubila nikoga iz svoje porodice, ali opet ne mogu da živim kao da se nije ništa desilo. Da nema polja bijelih nišana u Potočarima, da nije Prijedora, i evo obližnjih Ahmića, da nije majki bez sinova, sestre bez brata, djece bez roditelja, žena bez muževa, da oni i mrtvi ne svjedoče ni ja se ne bih bunila, ni mene ne bi boljelo. Jer tada ne bih imala šta da oprostim, ne bih imala šta da zaboravim, bili bi svi na okupu, sretni i nasmijani, sjaj Srebrene bi bio izoštren a ne obojen u crveno. Ahmići bi bili ponos suživota i ljepote među komšijama. Osjećam se u skladu s onim što ste nam ostavili, nama generacijama koje ne pamte lično, ali dovoljno da pogledaju u lica izmorena koja se ne predaju na putu da pronađu ono što ste od njih otrgnuli. Kako da ja imam miran san, dok postoji majka koja je izgubila u samo jednom danu šest, sedam sinova i muža, ne brojeći dalju rodbinu. Kako ja da šutim, i idem dalje, a Podrinje pod zemljom leži, Drina crvena poput neba u sumraku. Kako kad tromjesečnu bebu živu zapališe, ili da bude gore u rerni je nađoše, ko zna u kakvog bi momka stasao taj mali dječak. Danas bi bio samo godinu stariji od mene. Boli toliko da se zaboraviti neće nikada.A kada, zaista, najviše boli pitajte žive svjedoke tog vremena, jer njihova bol je neusporediva sa našom. Naša je neizmjerna, a njihova? Znaju oni najbolje.
Bol se živi.
Izgubljeno se ne može nadoknaditi.
Nepravda i mučno ubijanje se ne zaboravljaju.
Oni su naša duboko otvorena rana.
Mir s vama, šehidi!

Piše: Alija Čakić

Akos.ba

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top