Dobro i zlo: Muhammed, s.a.v.s., je milost vjernicima i nevjernicima
Prirodne nepogode su do poslanstva Muhammeda, a.s., bivale kaznom za nevjernike. S poslanstvom Muhammeda, a.s., nevjernici više nisu bivali kažnjavani prirodnim nepogodama. Za to su postojala dva razloga.
Jedan je taj što je Vjerovjesnik, s.a.v.s., poslan kao milost svim svjetovima, dakle i vjernicima i nevjernicima. Ta milost data je na dar svakome ko ima mogućnost izbora na ovom svijetu. Vrata pokajanja svima su otvorena sve do smrtnog časa. Allah Uzvišeni prima pokajanje od svih robova Svojih, dokle god žive na Zemlji, i tako će biti do trena kada će se Sunce sa zapada pojaviti. Ovo je milost koja je posredstvom najodabranijega u rodu ljudskom, neka je Božiji mir s njim, podarena svakom čovjeku.
Drugi je razlog to što je Uzvišeni Allah povjerio sljedbenicima Muhammeda, a.s., da nevjernicima prenose ono što je objavljeno i da ih upućuju na dobro. Potvrda tome jesu sljedeće kur’anske riječi: “Vi ste narod najbolji od sih koji se ikada pojavio: tražite da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćate, i u Allaha vjerujete.” Alu Imran, 11O.
Ako ćemo govoriti o zlu i nesreći u svijetu, onda prije svega trebamo govoriti o savremenom svijetu, jer je po zlu i nesreći nadmašio svako vrijeme do sada. U čemu je tajna?
Uzroci nesreće kriju se u tome što su ljudi napustili Allahov zakon i počeli sami propisivati zakone koje nazivaju pozitivnim, odnosno realnim zakonima. Ti zakoni vladaju sada u većini zemalja u svijetu i prema njima se upravlja umjesto prema propisima koje je odredio Svevišnji. To je tajna nesreće i tegobnosti koje pritišću cijeli svijet uprkos sjajnom materijalnom i naučnom napretku.
Moramo imati na umu da je ljudski razum prikraćen i ograničen, bez obzira koliko je čovjek oštrouman. Koliko god čovjek stekne znanja, opet zna samo neke stvari dok mu druge izmiču. On nije kadar u cjelosti vidjeti problem, zato zakoni koje su ljudi uspostavili svakih nekoliko godina bivaju mijenjani i ispravljani, jer određene stvari promaknu zakonodavcima koji su ih kreirali, te se usljed toga javi potreba da se zakoni iznova razmatraju. Ljudski zakoni neprestano doživljavaju ispravke, i uvijek su ispunjeni nedostacima koji izbijaju na vidjelo jedan za drugim. Tako Allah jasno pokazuje ljudima da je njihov razum ograničen, i da nije u stanju propisati zakon koji je prikladan za ljudski život.
“Niko da se otrgne poplavi manjkavih zakona u svijetu i da se upita:zašto ne primjenjujemo Allahov zakon, jer On je Sveznajući?! Onaj Koji je stvorio čovjeka zna šta je i najbolje za njega. Čovjek koji napravi neku stvar najpozvaniji je i da odredi pravila za njeno održavanje. Kada mi u našem svakodnevnom životu želimo popraviti neku mašinu, ili se obratimo onome ko ju je proizveo, ili pogledamo u katalog gdje je proizvođač naveo pravila za održavanje, ili se, pak, obratimo osobama koje je proizvođač podučio kako se rukuje tom mašinom i kako se ona popravlja.
Međutim, kada je posrijedi Allahov zakon, mi odbijamo slijediti taj isti princip. Ne obraćamo se Stvoritelju da saznamo kako ćemo postupiti s onim što je stvorio, ne postupamo prema propisima koje je On propisao i koje nam je dostavio. To je prvi uzrok zla i nesreće na ovom svijetu.
Neke zemlje – koje su osjetile negativne posljedice zakona kojeg su same donijele —počele su preispitivati te zakone. Naime, desilo se da su spomenute zemlje ukinule smrtnu kaznu, a onda se u tim zemljama počelo iz sveg glasa vikati kako je u njihovom društvu došlo do povećanja broja ubistava. Naposlijetku, nije btfo drugog izlaza nego da se ponovo počne primjenjivati Božija odredba, koja nalaže da se ubica kazni smrtnom kaznom.
Kada je riječ o razvodu braka, Uzvišeni Allah dopustio je razvod braka:
“Puštanje može biti dvaput, pa ih ili velikodušno zadržati ili im na lijep način razvod dati.” El-Bekare 229.
Katolička crkva donijela je propis prema kojem se zabranjuje razvod braka. Crkva je kazala da je brak zavijeka i da se ne može prekinuti razvodom. Međutim, to je ljudski zakon.
Da li se pokazao ispravnim? Nikako, pojavile su se porodične nevolje i nerješivi problemi, tako da je crkva bila primorana donijeti propis prema kojem je razvod braka dozvoljen. Naravno, to nije bio propis kojem je crkva pribjegla zbog priznavanja islamskih propisa, nego zato što je bila prisiljena to uraditi, jer je život to iziskivao. Naime, postoje problemi među supružnicima zbog kojih je razvod bezbolnije i prikladnije rješenje nego nastaviti živjeti u bračnoj zajednici. Kada je katolička crkva proglasila razvod dopuštenim u Rimu je u jednom danu pokrenuto dvadeset hiljada parnica za razvod braka.
O dojenju djeteta, Allah Uzvišeni u Kur’anu kaže: “Majke neka doje svoju djecu pune dvije godine onima koji žele da dojenje potpuno bude.” El-Bekare 223.
Potom su se u Zapadnom svijetu pojavili oni koji su tvrdili da je vještačko hranjenje bolje i korisnije za dijete, pojavile su se firme koje prizvode mlijeko za djecu, i koje neutemeljeno daju u javnost kako u svoje proizvode stavljaju vitamine i materije koje ojačavaju dijete a koje se ne nalaze u majčinom mlijeku! Nakon toga pokazalo se da dijete koje dvije godine ne doji majčino mlijeko dolazi u opasnost da oboli od nervnih bolesti, ono odrasta bez osjećaja za porodičnu bliskost, neposlušno je prema roditeljima. Pojavile su se mnogobrojne nervne bolesti koje su uništile cijele generacije, odvodeći ih u drogu i drugo, a pritužbe na to kako su djeca neposlušna prema roditeljima postale su opća stvar.
Onda su isti oni koji su do jučer pozivali da se odustane od prirodnog načina hranjenja novorođenčeta, tj. od dojenja, počeli pozivati da se treba vratiti takvom načinu hranjenja novorođenčeta. Počeli su se održavati naučni skupovi na kojima se govori o tome koliko je korisno i nužno da se novorođenče hrani putem dojenja koje mu omogućava da raste fizički i psihički zdravo.
Interesantno je da smo mi u islamskom svijetu s velikom zdušnošću prihvatili tu promjenu stava u javnosti koja se odnosi na to da novorođenče treba hraniti putem dojenja a da se pri tome nismo sjetili kako nam je to naredio Uzvišeni u časnom Kur’anu. On nam je propisao ispravan način za odgajanje djece. Međutim, umjesto da slijedimo to što nam je propisano mi smo slijedili Zapad koji je govorio da novorođenče ne treba hraniti majčinim mlijekom. Generacije naše djece su na neki način izgubljene. Mi smo se počeli žaliti zbog tih gene*racija, a nismo shvatili da su te generacije izgubljene zbog toga što smo postupali suprotno od onoga što je propisano.
Možemo nastaviti i navesti još desetine primjera o nesreći koja je zadesila čovjeka zbog toga što je postupao oprečno Allahovim propisima.
Cijeli svijet je zabavljen zlom koje ga ispunja i neće naći načina za rješenje proble*ma u kojem se našao ako se ne bude vratio poštivanju Božijeg zakona, bilo da bude potaknut vjerom ili da to vidi kao nuždu.
Na kraju ovog poglavlja moramo se osvrnuti na dvije važne tačke.
Prva se tiče onoga o čemu ljudi govore u vezi s neravnomjernom raspodjelom dobara na ovom svijetu. Neki narodi imaju koliko im treba i više od toga, dok drugi nemaju ni koliko im je potrebno.
Druga tačka ogleda se u tome da ljudi smatraju kako je dobro jedino u imetku. Tako za onoga kome je Allah podario imetak vjeruju da je to zato jer je Allah zadovoljan njime, a za onoga kome Allah nije podario imetak smatraju da je u Njegovoj nemilosti.
Radi se o pogrešnim poimanjima. Allah je u svijetu dao onoliko dobara koliko je dovoljno svim stvorenjima do Sudnjeg dana. On imetkom iskušava ljude: imetak može bit kazna, može biti i ninak da Allah nije zadovoljan Svojim robom ili se njime može održavati nevjerovanje — neka nas Allah sačuva — kako bi se čovjek osjetio neovisnim i kako ne bi podigao svoje ruke i izgovorio: “Gospodaru moj”, i kako bi otišao s ovog svijeta bez ijednog dobrog djela koje bi mu pomoglo na ahiretu.
Nastavlja se, ako Bog da.
Odlomak iz knjige: “Dobro i zlo”
Autor: Muhammed M Šaravi
Akos.ba