Dječak i stablo – priča o ljubavi vaših roditelja

Nekada davno, postojalo je jedno veliko stablo jabuke.

Dječak je volio dolaziti i igrati se oko njega svaki dan. Penjao se na krošnje, jeo jabuke i spavao u njegovom hladu. Volio je ovo stablo, a i stablo je voljelo dječaka. Vrijeme je prolazilo. Dječak je odrastao, te se više nije igrao oko stabla svaki dan.

Jednog dana, dječak se vratio stablu i izgledao je tužno.

– “Dođi i igraj se sa mnom” reklo je stablo dječaku.

– “Ja više nisam dijete, ne igram se više oko stabala,” odgovorio mu je dječak.

– “Želim igračke. Trebam novac da ih kupim.”

– “Žao mi je, ali ja nemam novca. Ali možeš pokupiti sve moje jabuke i prodati ih.”

Dječak je bio toliko uzbuđen. Zgrabio je sve jabuke sa drveta i otišao sretan. Poslije toga, dječak se dugo nije vratio.
Jednog dana, taj isti dječak, koji je sada postao odrastao čovjek, se vratio do stabla, a stablo ga je ushićeno dočekalo:

– “Dođi i igraj sa malo sa mnom,” reče stablo.

– “Nemam vremena za igru. Moram raditi za svoju porodicu. Trebamo kuću. Možeš li mi pomoći?”

– “Žao mi je, ali ja nemam kuću. Ali možeš odsjeći moje grane i izgraditi svoj dom.”

Čovjek je izrezao sve grane stabla i otišao sretan. Stablu je bilo drago što ga je mogao usrećiti, ali čovjek se više nije vratio. Stablo je opet bilo usamljeno i uznemireno.

Jednog vrućeg ljetnog dana, čovjek se vratio do stabla.

– “Dođi i igraj se sa mnom!” reče mu stablo.

– “Ja sam sada ostario. Želim ići na jedrenje kako bi se mogao malo opustiti. Možeš li mi dati brod?” upitao je čovjek.

– “Iskoristi moje deblo i napravi svoj brod. Možeš ploviti daleko i biti sretan.”

Čovjek izreza deblo i napravi brod. Otišao je jedriti i dugo vremena se nije vratio.

Konačno, čovjek se vratio nakon mnogo godina.

– “Žao mi je, moj dječače. Ali ja nemam ništa više za tebe. Nemam više jabuka,” reklo je stablo.

– “Nema problema, ja nemam više zube da ih jedem,” odgovori čovjek.

– “Nemam više ni grana na koje bi se mogao penjati.”

– “Uredu je, prestar sam sada za to,” rekao je čovjek.

– “Ja ti stvarno više ne mogu ništa da dam… Jedino što mi je preostalo je moje umiruće korijenje,” reklo je stablo u suzama.

– “Danas mi ni ne treba mnogo, samo mjesto za odmor. Umoran sam nakon svih ovih godina,” odgovori čovjek.

– “Dobro onda! Staro korijenje je najbolje mjesto da se čovjek osloni i odmori. Dođi, dođi sjedi sa mnom i odmori se.”

Čovjek je sjeo, a stablu je bilo drago i nasmiješilo se sa suzama u očima.

Poruke priče:

Stablo je poput naših roditelja

Kada smo bili mladi, voljeli smo se igrati s našim roditeljima.
Kad odrastemo, ostavimo ih. Samo im dolazimo kada nam je nešto potrebno ili kada smo u nevolji.
Bez obzira na sve, naši roditelji će uvijek biti tu, te nam dati sve što mogu samo da budemo sretni.
Možda mislite da je dječak okrutan prema stablu, ali tako se svako od nas ponaša prema našim roditeljima. Uzimamo ih zdravo za gotovo i ne cijenimo sve ono što rade za nas, sve dok ne bude prekasno.

Za Akos.ba preveo: Jasmin Mujakić