Devedeset godina od rođenja Derviša Sušića: Književna sinteza historije Bosne
U romanu Hodža strah napisao je Sušić:
“Svaku zemlju sile rastočnice razvlače najviše na dvije strane, a Bosnu na sve strane. U takvoj zemlji ne može biti sreće i obilja. Nigdje siromah nije jadniji, ni zima teža, ni glad ljuća, ni razlika uočljivija, ni mržnja poganija ni tamnija nego u Bosni”
Piše: Hamza RIDŽAL
U kratkoj ali britkoj autobiografiji Derviša Sušića stoji: “Rođen sam u Vlasenici trećega juna 1925. godine. Otac mi bijaše imam koji je svaku umnu knjigu smatrao svetinjom koju valja čuvati u kući i po nekoliko puta čitati, pa kad se shvati, opet je lijepo smjestiti da je pri ruci, ako se nauk iz nje smetne s uma, a zatreba. Majka – domaćica, znala je pričati ljepše nego što ja danas umijem pisati. Njene priče nisu bile tanana tkanja bajki, nego uzbudljivi vezovi činjeničkih rijeka što ih je zapamtila od starijih, a ovi od svojih prethodnika.“
Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, nakon čega upisuje gimnaziju u Tuzli, a potom Učiteljsku školu u Sarajevu. S grupom svojih učenika 1942. godine pristupa partizanima, Prvoj proleterskoj brigadi, što će znatno utjecati na njegov književni rad.
Njegovo prvo književno djelo S proleterima objavljeno je 1950. godine. Pisano je u formi dnevnika u kojem Sušić ispisuje dramatiku partizanskih borbi. Nakon rata radio je kao učitelj u Srebrenici i Tuzli, a kasnije kao novinar Oslobođenja.
Radio je i kao društveno-politički radnik u Sarajevu i kao upravnik Narodne biblioteke u Tuzli, koja danas i nosi njegovo ime. Bio je redovni član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.
Dobitnik je svih najznačajnijih nagrada dodjeljivanih nakon Drugog svjetskog rata: Šestoaprilske i Dvadesetsedmojulske nagrade, Nagrade ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a. Umro je u Sarajevu 1990. godine i sahranjen u Aleji Velikana.
Književni rad
Već poslije dnevnika S proleterima, pripovijesti Jabučani i kratkog romana Momče iz Vrgorca, tri djela koja karakterizira uniformnost realističke pripovjedačke proze, Sušić romanom Ja, Danilo, prvobitno objavljenom u dvama dijelovima (Ja, Danilo 1960. godine i Danilo u stavu mirno 1961. godine), najavljuje nove i umjetnički uspjelije oblike i postupke proznog iskaza.
Radnja romana smještena je također u postratno bosanskohercegovačko društvo, ali su zbivanja sagledana iz aspekta pojedinačne svijesti kroz autoironijske iskaze Danila Lisičića.
U obračunu s birokratskom sredinom, Danilo spoznaju tragične izvjesnosti svoje sudbine intonira kroz satiričane tonove: “Ja sam običan smrtnik koji je sa biografskog minareta tresnuo na kaldrmu. Ostao sam, obnemogao, star i umoran, personalno – razriješen, materijalno – go. Vojnik je u meni dobijao bitke, seljak – batine. Nesreća je u tome što oba imaju zajednička, jedna leđa.”
Poražen od administrativno-birokratske sredine, bez mogućnosti da životni smisao pronađe u matici porodice, Danilo predstavlja kompleksnu romanesknu ličnost, a ne tek puku funkciju idealiziranog revolucionara, često prisutnu u književnim djelima pisanim nakon Drugog svjetskog rata.
Roman Ja, Danilo predstavljao je prekretnicu u Sušićevom književnom radu, kako u književnom postupku i jeziku tako i u pristupu društvenoj i historijskoj stvarnosti Bosne i Hercegovine.
“Nakon romana Ja, Danilo i Danilo u stavu mirno Sušić je nekako istovremeno kad i Meša Selimović inspirativne izvore potražio u prošlosti Bosne, otkrivajući u legendi, predanju i rijetkom historijskom zapisu i svjedočanstvu o povijesnoj sudbini ove zemlje, korijene duhovnosti i naravi njenih ljudi. Upravo, cjelinom svog djela Sušić je ostvario golemu književnu sintezu historije Bosne, od bogumila do revolucije i naše savremenosti”, napisao je Enes Duraković.
Godina 1966. vjerovatno je najznačajnija u historiji novije bošnjačke književnosti. Meša Selimović objavljuje roman Derviš i smrt, Mak Dizdar Kamenog spavača, a Derviš SušićPobune.
Knjiga Pobune uređena je kompoziciono u pet priča od kojih svaka ima dramsku liniju oblikovanja radnje i fabulativnu dovršenost. Izuzetna kompoziciona čvrstina Sušićeve zbirke priča i kako tematska tako i idejna konzistentnost oblikuje neraskidivu vezu među njima i svaka nova priča izvire iz prethodne, ali i utječe u nju.
Prateći povijesnu dramu bošnjačkog etnosa od Osmanskog carstva do Drugog svjetskog rata, Sušić je čitaocu ponudio ne samo historijsku nego i porodičnu hroniku jer je protagonist prve priče Abdulah Pilavija daleki predak Redžepa i Abdulaha koji egzistiraju u 20. stoljeću i svjedoci su zbivanja koje ovaj pisac tretira u posljednjoj priči.
Sušić dramu našeg kulturnog podneblja i našu prošlost oslikava kao sistem koji neprestance transcendira zlo, sistem kojeg određuju iracionalne sile mračnih ideologija. Razbijajući mistificiranost bošnjačke tradicije i bošnjačkog nacionalnog kolektiva, ovo je djelo potvrda analitičkog uma na kojem se temelji cjelokupna kultura moderne.
(Kompletan tekst pročitajte u novom broju magazina STAV, koji je u prodaji)
(Faktor.ba/ Magazin STAV)
