Derviš Sušić o Bošnjacima: Najborbenija pješadija, najbolja konjica, a u vlastitoj kući najsporija računica
“Bosna nije ono što čula odmah prime s njenih boja i oblika. Bosna je najdublji kazan pakla. Ona je lošim putem, tvrdom navikom i neizlječivom sumnjom zatvorena za rijeke ljepota koje su drugi ljudi stvorili, a svojim položajem otvorena je najezdama sa sve četiri strane. Svuda opasnost od drugog obično reži sa granicom. U Bosni ona se vidi u znaku suprotne vjere, čuje u pjesmi, sluti u pogledu prolaznika. Svuda se ljudi bore za sličnosti da bi bar oponašali jedinstvo koje je podloga snošljivosti. U Bosni se sve upelo da podvuče razliku. Ja znam da to njeni žitelji nisu donijeli sa sobom na ovaj svijet. Gdje su uzročne tajne opredjeljenja slojeva, žestine, isključivosti i upornosti trajanja tih opredjeljenja, ja ne znam… Svaku zemlju sile rastočnice razvlače najviše na dvije strane, a Bosnu na sve strane. U takvoj zemlji ne može biti sreće i obilja. Nigdje siromah nije jadniji , ni zima teža, ni glad ljuća, ni razlika uočljivija , ni mržnja poganija ni tamnija nego u Bosni.”
“Nije sporost ovom svijetu prirođena. Najbrža, najborbenija pješadija na svijetu – janjičari Bošnjaci, najbolja konjica evropska – Bošnjaci spahije, to je Fridrih der Grosse potvrdio. A u vlastitoj kući najsporija računica – Bošnjaci.
Ova sporost nije lijenost, nego pogrešan proračun jedne opreznosti pošto su mnoga luda zatrkivanja za kojekakvim bajracima suviše opržila rod, pa se rana pamti nasljeđem.”
“Bosna može opstati samo kad bude pristizala Evropu. Mi to dočekati nećemo. Trebaće tri stotine godina. Ali mi ćemo svoje urediti tako da drugi, htjeli, ne htjeli, počnu da nas oponašaju. A oružje neka je uvijek spremno. Svakog časa može ustrebati.”
“Bosna trguje sjedećke. Zato joj tako pazar napreduje. Mi ćemo stojećke. Kad ti se krv salije u noge, idi u sobu, lezi na leđa, a noge uz duvar, da se krv vrati. Nema sjedenja!”
“Nisam jadan znao: čim Bošnjaka zovu, mora da je negdje u carkom računu prigustilo. Njih ne mame na svetkovine. Za svoju korist oni moraju ili da otmu ili da nametnu ili će ostati ono što su – budale koje daju da bi izgubili.”
“Bosna boluje tegobe graničnog pašaluka i tako će bolovati sve dok ne postane središnja zemlja neke još nevidljive upravne cjeline, ili sama sebi i sluga i gospodar u suglasju sa susjedstvom.”
Biografija
Derviš Sušić rođen je u Vlasenici 3. juna 1925. godine u imamskoj kući otvorenoj za druge i drugačije. Kao đak sarajevske Učiteljske škole, odlazi s grupom učenika 1942. godine u partizane, što će imati znatnog uticaja na njegov književni svijet i tematsku zaokupljenost.
Nakon rata učiteljovao je u Srebrenici i Tuzli, zatim bio novinar “Oslobođenja”, “Zadrugara”, povremeno saradnik drugih listova, te upravnik Narodne biblioteke u Tuzli i društveno politički radnik u Sarajevu.
“Našoj historiji i tradiciji, Sušić ne prilazi mitomanski, nego u maglinama prohujalog otkriva sve ono što nas čini onakvima kakvi jesmo, sve ono u čemu se pouzdano prepoznajemo, ponosno ili postiđeno.”
Umro je u Sarajevu 1. septembra 1990. godine.
Akos.ba
