Deformacija unutar nas samih
„O vjernici! Zašto govorite ono što ne činite? Mrsko je Allahu da govorite ono što ne činite!“ (Es-Saff, 2, 3.)
Posmatrajući stanje u kojem danas nalazimo, ne možemo a da se ne zapitamo u čemu je problem. Na kome je odgovornost zbog ovakvog stanja odstutnosti i izgubljenosti. Da li je odgovornost na vladajućima, na ulemi ili je pak odgovornost na narodu (naciji). Možemo reći da odgovornost snose sve strane u zavisnosti od pozicije u kojoj se nalaze.
Međutim nije ista odgovornost učenog čovjeka („uleme“) i običnog neobrazovanog čovjeka. Kada posmatramo današnju ulemu, nažalost dolazimo do zaključka da današnja ulema nema jedinstva na polju svog rada kako je to prije radila. Nema više onih koji su raspolagali riječima mudrosti, autoriteta i ljudskosti u međuljudskom komuniciranju, jer samo stvarno i realno poznavanje stvarnosti znači stvarno i realno poznavanje islama.
Potrebna im je samokritičnost, revizija samog sebe lično odnosno svoje duše. Allahov Poslanika s.a.v.s je rekao: „Oštouman je onaj koji se sam sa sobom obračunava“. Neki sebe smatraju „nedodidrljivima“, tako da kritičko ispitivanje njih kao pojedinaca ili zajednice u kojoj djeluju protumače kao kritičko ispitivanje islama. Zajednica ne smije djelovati pojedinačno i samo za interese onih koji su joj se približili, nego mora djelovati za cjelokupan islamski ummet ma kakav on bio.
Mora se početi raditi, a ne samo govoriti bez obzira da li je posao za vjeru ili dunjaluk jer rad u islamu je ibadet i borba. Međutim, mi smo najoskudnija zajednica kad je u pitanju privređivanje i rad, a obilujemo govorom i raspravama. Radimo nebitno a zapostavljamo bitno, previše govorimo a malo radimo. Muslimanski nemar danas se ogleda u tome da mnogo toga radimo na svoju ruku i mnogo improvizujemo. Mnogi koji za sebe kažu da su sljedbenici islama i koji govore u ime islama, obmanjuju okolinu dok ne ucrtaju put vlastitom identitetu (a islam je čist od toga). Tako dolazimo do nekog prolaznog cilja, koji je uvijek njihov lični cilj. Islamski narod je razdvojen u svome biću, jedan dio je međusobno zavađen, dok neki čak međusobno i ratuju. Zaista je deforamcija unutar nas samih koji kažemo da vjerujemo u Allaha dž.š. a ne slijedimo njegovu odredbu, volimo Allahovog Poslanika a ne slijedimo njegov metod, hvalimo se pripadnošću isamu a ne radimo mnogo za islam. Trebamo biti od onih koji ne očajavaju, koji imaju čvrstinu, koji vjeruju, koji razumiju vjeru i koji se oslanjaju na svoju vjeru, vjeru u svoga Gospodara ISKRENO.
Piše: Haris Kantić, Jelah – Tešanj
