Danas se navršava 61 godina od smrti Husage Čišića: Antifašista koji se do posljednjeg daha borio za BiH i Bošnjake
Piše: Faruk Vele
Danas se navršava 61 godina o smrti Mostarca Huseina Husage Čišica, velikog bošnjackog političara i intelektualca, antifašiste, iznimne ličnosti koja je dala pečat ne samo mostarskoj nego i ukupnoj historiji Bosne i Hercegovine i posebno Bošnjaka u prijelomnim vremenima s kraja 19. te u prvoj polovici 20. stoljeća.
Dokazani antifašista
Šira javnost svakako premalo zna o Čišiću, za što se ponajviše ima zahvaliti decenijama nejasnog komunističkog prešućivanja njegove velike ličnosti, a ponajviše, svakako, tradicionalni nemar samih Bošnjaka.
Rahmetli Husaga Čišić će u historiji biti zapamčen kao naš političar bošnjački koji je u Titovoj Jugoslaviji otvorio pitanje položaja Bošnjaka i Bosne u toj novoformiranoj državi. On je tako na Trećem zasjedanju AVNOJ-a podnio amandman na novi Ustav Socijalističke Jugoslavije i jasno istupio protiv negiranja prava muslimanskog naroda na ime Bošnjak i BiH kao republike.
Naime, mada je BiH ušla u sastav ondašnje federacije kao jedna od šest ravnopravnih republika, Bošnjacima na grbu te nove države nije bilo mjesta među „buktinjama“, koje su simbolizirale broj republika bivše Jugoslavije.
Čišić je, sve onako s fesom po kojem je bio prepoznatljiv, predlagao unošenje šeste buktinje u državni grb Jugoslavije zato što su Bošnjaci, pored Srba, Hrvata, Slovenaca, Makedonoca i Crnogoraca, šesta jugoslavenska nacija. No, tadašnji ministar za konstituantu, a poslije disident Milovan Ðilas Čišiću je odgovorio da to da li su Bošnjaci nacija „jeste teorijsko pitanje koje se ne može rješavati jednim dekretom“.
S obzirom na to da njegov prijedlog nije usvojen, Čišić je prigovorio Predsjedništvu Ustavotvorne skupštine i s tim u vezi bio jedini poslanik koji je 1946. glasao protiv Ustava Socijalističke Jugoslavije!
O ovom Čišićevom amandmanu i glasanju protiv Ustava Jugoslavije doskora se nije ništa znalo. Tadašnje vlasti su se potrudile da sakriju, prije svega, razloge koji su Čišića, čiji su sinovi Husref i Mithad dali živote u borbi protiv fašizma, pa mu se nije moglo prigovoriti da je protiv ideje antifašizma i Jugoslavije, ponukali na ovakvu reakciju.
No, u svom dopisu Predsjedništvu Skupštine naroda Ustavotvorne skupštine od 18. januara 1946. godine Čišić sasvim jasno ističe nepravdu koja je nanesena Bošnjacima.
– Nama Bosancima, kao nesumljivom izdanku onih starih Bošnjana, ostavili su pravo da se zovemo muslimanima s prozirnom tendencijom da nam u znaku toga, u svim danim zgodama, ospore pravo riječi u nacionalnim i državno-pravnim pitanja naše uže otadžbine Bosne i Hercegovine – navodi se u Čišićevom dopisu.
Srpski nacionalizam
Protivio se stavovima da je BiH zasnivana ravnopravnosti Srba i Hrvata, ističući da „BiH na ravnopravnostima ta dva naroda, bez Bošnjaka, nema izgleda za opstanak“.
Husaga Čišić je još tada ukazao na srpski nacionalizam:
„Jer po srpskoj nacionalnoj ideologiji, naša uža otadžbina BiH spada u životni prostor srpske nacije, kao i još mnoge druge nacionalno ne pročišćene zemlje, te se zato nameće dužnost svakom nacionalnom Srbinu, ma gdje se nalazio, da nastoji, da bi se te zemlje i stvarno uklope u svoj nacionalni matičnjak, kao sastavni dio njegov – istakao je Čišić, napomenuvši da Bošnjaci „mirne duše ne podnose da se na tako problematičan način progira ugled njihove uže otadžbine BiH“.
Ustavom iz 1963. godine, kada je promjenjen naziv države u Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija, državni grb je sačuvao u osnovi prethodni izgled, s tim što je dodana šesta baklja. Ali ta šesta baklja nije značila da su Muslimani-Bošnjaci priznati i prihvaćeni kao narod. Zajednička vatra šest baklji predstavljala je bratstvo i jedinstvo šest republika bivše Jugoslavije: Bosne i Hercegovine, Makedonije, Srbije, Slovenije, Hrvatske i Crne Gore. Muslimanima je priznato pravo na opredjeljenje, doduše, po vjerskoj odrednici, sa velikim slovom “M”, tek osam godina kasnije, na popisu 1971. godine
Jedan od dugogodišnji istraživača i vrijednih boraca za afirmaciju djela rahmetli Husage Čišića, jeste profesor sociologije iz Mostar,a Enes Ratkušić. On smatra kako je, u kontekstu ukupne borbe za nacionalnu i političku afirmaciju Bošnjaka i BiH, Čišićev doprinos izniman. Ratkušić je jednom prilikom ranije zapisao da “većina današnjih bošnjačkih predstavnika u vlastima nije dostojna ni da spomene njegovo ime, a kamoli da se s njim poredi”.
On smatra da je Husaga bio dobrano otvorio put borbi Bošnjaka za nacionalnu afirmaciju, ali da značajan broj bošnjačkih političara i intelektualaca, kao i danas, nije bio dosljedan Husaginom put.
– Posebna priča su političari, ali i intelektualci koji su došli nakon Husaginog političkog sklanjanja, od vladajuće komunističke garniture, koji su rješenje tzv. „muslimanskog pitanja“ u to vrijeme vidjeli isključivo u srpskom ili hrvatskom opredjeljivanju. Većina ih nije bila dorasla vremenu u kojem su živjeli – navodi Ratkušić.
Poznati mostarski književnik, rahmetli Alija Kebo pišući o liku i djelu Husage Čišića naveo je da su „njegova stajališta, otvorenost, objektivnost i britkost smetali ljudima uskih pogleda i afiniteta, raznim zavidnicima i smutljivcima koji su htjeli i hoće da bošnjački narod biološki istrijebe s ovih prostora“.
Otjerao Pavelićevog Džafer-bega i generala Abrosija
Ono što Čišićevu ličnost čini iznimnom jeste da nije postojao nesklad između njegovog intelektualnog i moralnog stava s jedne strane i praktično političkog angažmana, s druge strane. Nacionalna samosvijest i borba za prava Bošnjaka nije ga nikada ograničila. Sa simpatijama je 40-tih gledao na okupljanje antifašističke omladine i ilegalaca u njegovoj kući.
Bio je jedan od inicijatora Mostarske rezolucije kojom su bošnjački intelektualci osudili ustaška zlodjela. Vlasti NDH su ga uzalud pokušale pridobiti. Džafer-beg Kulenović, Pavelićev čovjek za “muslimanska pitanja” pokušao ga je vrbovati, ali ga je Čišić otjerao iz svoje kuće. Neobavljena posla se vratio i rođak talijanske kraljevske porodice, general Ambrosi, koji ga je 1942. godine, također, uzalud želio privući na stranu fašizma.
Hapšen, pritvaran, interniran
Husaga Čišić je rođen 15. decembra 1878 godine u Mostaru, gdje je proveo i najveći dio svog života. Izuzetnu pažnju je pridavao ličnom obrazovanju. Prilazi Pokretu za vjersko prosvjetnu-autonomiju Bošnjaka u vrijeme Austro-Ugarske vlasti, kojeg je pokrenuo Ali-efendija Džabić.
Zajedno s prijateljima je pokrenuo list “Musavat” gdje se ističe izuzetno oštrim člancima protiv austrougarskih vlasti. Formirao je i stranku Muslimansko demokratsku organizaciju.
Zbog svog pisanja je bivao hapšen, pritvaran, a potom u tri navrata interniran na Bivolje Brdo kod Čapljine, u Bihać, te Arad. Tokom Prvog svjetskog rata je bio mobilisan u Kažnjeničku jedinicu Đera, a potom u IV bosanskohercegovačku regimentu sa kojom je ratovao u Italiji gdje je ranjen.
Bio je predsjedavajući Gradskog vijeća Mostara, pa predsjednik Općine Mostar, predsjednik Vakufsko-meafirskog sabora Muslimana u Sarajevu, senator u Kraljevini Jugoslaviji, te član III zasjedanja AVNOJ-a i ZAVNOBIH-a.
