Mustafa Hilmi: „Jedan dan uz ramazan“

…Pokraj Bendbaše teče Miljacka savijajući se baš na pravom mjestu s jedne strane na drugu. Usred njenoga korita među viskokim kamenjem, iz koga je gdjegdje izrastao jorgovan, stajaše ovelika stjenčina kao malo ostrvo.

Izusmo obuću, pa hajde, hajde, gazom, da dođemo do ostrva. Odsjednemo na suhom, a noge spustismo u hladnu vodu. Ovako provedosmo predvečerje sahate, razgovarajući se o kojekakvim besposlicama.

Kad se bijaše dan već kraju primakao i sunčani sjaj oproštajne zlatne zrake visokim bendbaškim klisurama poklanjao, vratismo se i mi malo bržim korakom kroz silnu svjetinu, što iđaše punih ruku kojekakvih slatkiša za iftar a hizmećari na svaku stranu trčahu sa vrućim pitama i kadajifima.

Nekoliko dekika pred iftarski top sjedosmo ja i moj drug zajedno s mladim veselim društvom od još osam osoba za okruglom žutom demirlijom na visokom žutom pekšunu. Demirlija je okićena po krajevima na deset mjesta uprav prema svakoj stolici sa bijelom havlicom i dvjema kašikama, jednom od žutog šimšira, a drugom od sjajne crne kosti uz krišku bijeloga bosmana i bademli kolača. Na sredini stajaše stabla sa deset maštrafa punih crvenoga šerbeta.

U tome gostoljubivi domaćin pogledaše u sahat čekajući, kad li će tačno na dekike da bude dvanaesti sahat, kad li će zaokujisati hodža s minareta akšam, i kada će zagrmiti iftarski top. Smijasmo se i razgovarasmo, a svak pogledaše na svoj sahat, jer nam stomaci izgladniše ne jedući cijeli dan ništa, pa jedva čekasmo da štogod založimo. Kad se primače posljednja dekika, brojasmo još i sekunde – još tri – još dva – još jedan – i u taj mah odjeknu top s gradskih bedema.

Svaki izdiže svoju maštrafu i svi popismo koliko je ko mogao ledenog šerbeta. U tome diže jedan sluga sa sofre tablu sa maštrafama a drugi je zamijeni sa drugom, punom pozlaćenih tabačića. U tabačićima bilo je raznih recelja, od ašlama, partokala, ružice i bosanskih požegača i u nekim travničkoga sira.

Svaki od nas uze sa bademli kolačima ono što je volio. Iza ovoga uvoda, koji se naziva „iftar“ nastaje prava večera, koja počinje čorbom i čimburom.

Zatim je došlo samo još dvanaest raznih jela, koje slanih, koje slatkih, i to kako, da iza svakog slanog sahana dođe slatki, a iza svakog vrućeg hladni. Između slanih jela najljepša su: fini ćevap s tunjama i studena jalandži-dolma. A slatku kuhinju krasi mehkim kajmakom nadolmljeni ekme-kadaif i krti rutavci, koje osobito starci miluju, jer ih ne moraju desnama žvakati. A i đulnari neće se pored ovih postiditi.

Naše gozbe nikada ne traju dugo, osobito iftarrske. Sahani se dižu svom brzinom i prije po sahata ugleda se pred sobom lice bijeloga pilava i rumena hošafa.

Pošto se svi sahani isprazniše, ustadosmo iza sofre te opravši ruke posjedasmo uza zid na mekanom minderu.

Poslušne sluge donesu svakome da po svome ćejifu izabere gotovih cigara i žute šume. Duhan se sada zapali, a domaćin donese srebrenu nargilu sa dugim narpićem. Uz duhan dođe crna kafa.

Iza kafe klanjasmo akšam i malo posjedismo na sijelu pa se svi u društvu uputismo opet u Begovu džamiju na teraviju. Dosta smo svijeta zatekli u sjajno rasvijetljenoj džamiji, a na džamijskim vratima bijaše mnogo gledalaca, naravno stranaca, koji u čudu gledahu sjajne prostorije svetoga mjesta. Pošto se ovdje sve svrši, odosmo na Bendbašu u bostan.

Uz ramazan pod noć na taj bostan sasvim oživi, toliko svijeta povrvi amo da se uz slatki šarup, mrku kafu i fini rahat-lokum naziva ugodnje ljetnje noći. Jedva nađosmo mjesta da sjednemo na jedan minder uz ogradu koja nas dijeli od Miljacke.

Od huke tambura, ćemaneta i defa, i od deranja rumelijskih Cigana koji su se namjestili pod velikim čadorom, zaokruženi množinom radoznala svijeta, ne možeš razumijeti svojega druga, ako je samo na dva na tri koraka dalje od tebe. A po tijesnim stazama motlja se svijet, ne znaš koji će naprijed, a koji natrag.

 Već smo sjedili puna tri sahata u takoj veseloj bašti a nismo opazili ni mrve dosadnosti, kad odjeknu prvi top s bedema gradskih. Mi platismo što smo dužni bili pak će svak na svoj semt.

U to doba čeka svakoga kod kuće gotov ručak, spremljen ponajviše od hladnog jela, da ne bi žednili u dan.

Od prvoga topa do drugoga imade blizu dva sahata, kroz to se vrijeme ruča, kafa popije pa malo zapali, a onda se čeka dok drugi top objavi jutrenje doba, u kojem se može crni konac od bijeloga raspoznati.

Iza pošljednjega topa ostaje uvijek još po nekoliko dekika do krajljeg časa, tako da može čovjek ispiti posljednji gutljaj hladne vode i izaprati usta, jer od tog časa pak preko cijeloga dana i opet do akšama u veče ne smije niko ništa okusiti.

Svaki bi čovjek već bio rad zaspati i mogao bi to slobodno učiniti da je sjeguran e će se za tri čejreka sahata probuditi i prispjeti na sabahnu molitvu. No obično niko ne liježe, nego većina odlazi u džamiju i čeka sabah, slušajući hafiza koji u tome dobu prouči po jedan đuz od Kur’ana. A pošto se klanja i sabah, odlazi se u zoru kući na počinak.

I ja ću, dragi čitaoci, rahat leći na mehki dušek, a vi mi se zabavljajte onim, što će vam biti po ćejifu.

(odlomak)

Bosanska vila, Sarajevo, 1886, I, 18; 1886 I, 19.

Izvor: D. Tomašević (2014.) Bajram ide… Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine

Biografiju Mustafe Hilmija Hadžiomerovića prvog reisa IZ u BiH možete pročitati ovdje.

Za Akos.ba priredio: Mirza Pecikoza