Dan D za koga? Za puk i gospodu II
Nada je tinjala poput plamička sa svijeće, nasumice povećavajući i smanjujući sjene po zidovima sobe, predmeta koje obasja svojim svjetlom. Plamičak je skoro umoren. Umorila ga proždrljivost i isuviše dominantna želja da na jednoj svijeći od iste žari nekoliko plamičaka uspostave svaki svoj nedostižan sjaj.
Posljednja uzdanica, nada ove države je žudnja, čežnja za domovinom onih koji je napustiše zbog opskrbe. Ta uzdanica je skoro pa umorena. Ona se ne ogleda primarno u želji za prostranstvom, zelenilom, kršom, močvarama, nizijama i visoravnima, već je ta čežnja više usmjerena na one koji ta boravišta, podneblja čine živopisnim.
Osnovna ćelija je uništena, porodica, podrivena je, ugnjetena, zaključana i rasparčana kao i sama domovina.
Bez jake i suverene osnovne ćelije nema države, nema domovine.
Državnost – koje parče zemlje da to obilježi? Ko to da obilježi? Da li onaj prvak što je za nju prsima u susret mecima išao, srljajući, pa na koncu žali što nije poginuo, jer po okončanju rata zemlja ga prvo zanemari a potom i zaboravi, je li on? Je li možda onaj, što prima platu, pošteno radeći, ali od onog što primi, državni danak bude toliki da ga u minus tjera, u dug, je li on? Znamo, jasno je, koji će to dosljedno obilježiti, znamo ga, što stoji uzdignute glave, egom prikrivenog lažnog ponosa na državu dok himna intonira i zastava viori na pozornici. Poneki i ruku stavi na srce, izražavajući svoju duboku naklonost domovini. Taj, ma ko bio, ima ono što bi svaka ćelija trebala da ima – ekonomsku stabilnost.
Pa opet, ni ta ruka na srcu, ni to vojničko stajanje iz počasti, ne čine srce da zatreperi, jer muljem prekriveno u njemu stoji jedan gorak osjećaj koji neda mira, i koji razumu šalje zbunjujuće signale i priupituje – Koja država, koje parče države? Pa i on sam, više se obraduje 1. maju, nego li Danu državnosti.
Drznite se! Da, to je riječ, spojite trzaj (iz duboka sna) i drskost. A potom se zapitajte, jeste li izgubili pojam ideje!? Šta vam je vizija, čemu težnja? Dozvolite refreš, podsjećanje.
Alija I., Allah mu se smilovao, imao je ideju, i viziju Bosne i Hercegovine, multietničke, multikulturne – države u kojoj podjednaka prava imaju svi LJUDI i narodi, ne samo muslimani, pravoslavci i katolici. Država –cjelovita, nepodijeljena, pravedno uređena spram svakim njenim stanovnikom, pod jednom zastavom i zajedničkom riječju. Imate li takvu vodilju za ideju? Jok! A zastranili ste citirajući ga i u nebesa uzdižući. Nedvojbeno ste svjesni da susjedne države ne gube apetit svojih iskonskih namjera i težnji da ovu zemlju međuse podijele i prisvoje, i na tome neumorno rade, a vi, iako centralni citat i osnov uzvikujete „…mi se nećemo umoriti“, ne da ste izmoreni, više pogubljeni, na mjestu bi bilo upitati – trijeznite li ikad?
Haris S., je imao kratak drzaj – na žalost, neustrajan. Pokušao je bar, da sačuva ideju kroz slogan, ali osjećaj navodi, da je prozreo ovaj narod kao nevoljan, pogubljen, i sam odustao sklonivši se u kraj, kao dobren i čestit sufija koji se svakome sklanja s puta.
Osjećate li, zaista, iskren bojazan zbog odlaska pučanstva za dostojnu skrb? Nije minorna činjenica odlazaka, moglo bi pređašnje tumačenje i ostati kao takvo da su i dalje atomi ti koji odlaze, jer oni s prvim korakom odlaska streme povratku i ponovnom ujedinjenju s ćelijom. Dok ovaj trend, aktuelan i popularan, u komu sidra pred plovidbu podiže cjelovita ćelija, znajte da to znači zgasnuće plamička zvan nostalgija. A zgasnuće nostalgije onih u tuđini, zatire nadu ovih u domovini. Pa kada se ciklus zatvori, pusta domovina lahak plijen postaje.
Ostavite ono na čemu ste, sunovrat je to. Okrenite se licima osnovi, ćeliji – to je nužno i hitno. A potom živite za ideju, borite se za nju svakim atomom i ćelijom. Ovo trenutno, što mislite da imate, čista je iluzija i varakanje, i prvi i drugi i treći su u patu. Tek onda, kada vlast prestane biti sama sebi svrha, svanuće je na obzorju.
Za Akos.ba piše: Sedin Duranović
