Da li ste svjesni da odgajate vlastitu djece u invalide bez invaliditeta?

– Sine, evo tidoručak pored na stolu pored kreveta. –
– Pusti me, spavam. –
– Sine, ostavila sam ti ručak na stolu. Nemoj da ti se ohladi. –
– Dobro mama, smaraš. Nisam gladan. –
– Dušo, evo ti novac. Stigla penzija. Ljubi te deda. –
– E stavi tamo… –
– Druže, hajdemo napolje, lijepo vrijeme… –
– Nisam raspoložen –

Uveče kada se majka vrati sa posla:
– Sine, ti još nisi ručao? Pokvarićeš stomak –
– E, nisam gladan, pusti me više, vidiš da sam zauzet. –
– Sine, upropastićeš se tako. –
– Slušaj ti, nemoj tako da razgovaraš sa mnom. Znaš?! –

I tako u krug.
Tata bojažljivo donosi sinu obrok u krevet – da se dijete ne muči i troši noge do kuhinje ili prodavnice.
Majka mu sve postavlja, sprema, sređuje sobu dok sin radi velike stvari… igra video igrice i živi svoj internet život.
– Buum, tras, oje, uuu, aaa, ok, f..k, ekstra, znači, ludilo… –

Ovo je opis jednog mog poznanika, koji je, kasnije, postao narkoman.

Klasična zavisnička struktura ličnosti, nesposobna i nepripremljena za samostalni život…

Ništa ne ubija kao “ljubav” roditelja i totalna popustljivost.
Kada se postave prema djetetu kao da ono unapred sve zna a da oni ne znaju ništa.
U međuvremenu to diete napuni trideset godina a i dalje dobija doručak u krevet za koji nikada ne kaže ni hvala, još poludi kada ga probude.

Znam na desetine ovakvih primjera kako se od vlastite djece, u većoj ili manjoj mjeri, “odgajaju” invalidi bez invaliditeta.
Ili ih korumpiraju novcem kao vrhuncem ljubavi ili im sjeku ruke i noge svojom popustljivošću.
Argument roditelja je da oni ništa od toga nisu imali u mladosti, da su se mnogo mučili – pa bar da se ne muče njihova djeca.

Što više daš nekome navikavaš ga na nešto do čega sam nije došao.
Vezuješ mu ruke da se sopstvenim snagama izbori za to što mu treba.
Stvaraju se navike „lahko ćemo“ i kada se to primjeni na život van kuće nastaju problemi.
Umjesto težim putem uvjek se bira lakši čime se ubija radoznalost i mogućnost stvaranja samostalne ličnosti.
Otac umjesto da bude čovjek volje i karaktera, spreman da povuče i presječe, postaje predmet podsmjeha i potrčko. Majka takođe. O dedi i nani da ne pričamo – ma šta oni znaju, glupi matorci, smarači, budale, fosili.
I tako godinama, svi su glupi, loši, ovakvi, onakvi, dok se gospodin i gospođica ne nafiksaju i poslje im bar malo bude lakše.

Sve je za njih truhlo, propalo, besmisleno, sve smara, ne shvatajući da je prije svega tako u njihovim glavama.
I da su oni ti čije ponašanje najviše smara i ubija volju za životom.

Autor: Stefan Simić

Prilagođeno za Akos.ba