Da li je prvi čovjek na Zemlji bio i prvi Allahov poslanik?

Dr Abdul-Vehab el-Nedžar spominje da je egipatski sud u jednom sporu proglasio jednog muslimana nevjernikom (otpadnikom) i naredio da se hitno raskine brak između njega i njegove supruge muslimanke, jer je on zanegirao poslanstvo Adema, a.s. Međutim, drugi sud je ukinuo tu presudu nakon što je čovjek rekao da je on tvrdio da u Kur’anu ne postoji jasan tekst kojim se potvrđuje Ademovo poslanstvo, a da on lično priznaje njega za poslanika.

Da li je ta presuda ispravna? Da li postoji konsenzus (idžma) islamskih učenjaka o Ademovom poslanstvu i da li postoji jasan kur’anski tekst o njegovom poslanstvu?

Islamski učenjak Ebu Mensur el-Bagdadi smatra da postoji konsenzus islamskih učenjaka po tom pitanju. Možda je time ciljao na konsenzus većine ashaba, tabi’ina, imama pravnih škola i mufesira, a ne na ono što se zove kategorički konsenzus.

Nasuprot ovom, postoji i drugo mišljenje (slabo i neutemeljeno), da Adem, a.s., nije bio Allahov poslanik. To je stav šejha Abdullaha bin Zejda el-Mahmuda, koji je rekao: ”Kur’an ne potvrđuje Ademu poslanstvo niti spominje da je dobio poslanicu. On se u Kur’anu spominje kao otac čovječanstva koji je počinio grijeh (kušao plodove zabranjenog drveta) i koji se pokajao.”

O istoj temi profesor Izuddin Bulejk napisao je studiju pod naslovom ”Ademovo poslanstvo i vjerovjesništvo između sumnje i ubjeđenja” u kojoj je, pored ostaloga, konstatirao da nema razlike između ”nebijja” i ”resula”, odnosno između poslanika i vjerovjesnika, te da je Nuh, a.s., prvi poslanik i vjerovjesnik kao što dolazi u hadisu o šefa’atu koji su zabilježili imami Buharija i Muslim, od Ebu Hurejre, r.a., i Enesa ibn Malika, r.a. Na osnovu toga autor zaključuje da Adem, a.s., ne ulazi u krug poslanika i vjerovjesnika.

No, istina je da je Adem, a.s., bio poslanik (nebijj), učitelj i onaj kome se Bog obraćao, kako dolazi u hadisu koji su zabilježili Ibn Hiban, Hakim i Taberani. Adem, a.s., je prvi kojem će se ljudi na Sudnjem danu obratiti za posredovanje i zauzimanje (šefa’at) kod Allaha, dž.š., pa će im objasniti da on to ne može učiniti, jer je kušao plodove zabranjenog stabla. Na Sudnjem danu će pravo zauzimanja kod Allaha, dž.š., imati prije svega poslanici, i da Adem, a.s., nije bo poslanik, sigurno bi njegov izgovor pred ljudima na Sudnjem danu bio mnogo širi.

Zatim, Adem, a.s., je jedan od Allahovih poslanika kojeg je Muhammed, s.a.v.s., sreo na svom noćnom putovanju na nebo (Mi’radž).

Rasprava između Adema, a.s., i Musaa, a.s., u vezi sudbine (kader) i Ademovog izlaska iz Dženneta, kao što dolazi u hadisu kod Buharije i Muslima, također je dokaz njegovog poslanstva.

Iako Kur’an nije eksplicitno spomenuo Ademovo poslanstvo, ono je spomenuto u kur’anskim izrazima: ”el-idžtiba” (odabranost) i ”el-hidaje” (uputa ili upućenost), a to su izrazi koji se koriste uz Allahove poslanike, kao što je u ajetu: ”To su ti vjerovjesnici koje je Allah milošću Svojom obasuo, potomci Ademovi i onih koje smo sa Nuhom nosili, i potomci Ibrahimovi i Israilovi, i onih koje smo uputili i odabrali. Kad bi im se ajeti Milostivog čitali, oni bi licem na tle padali i plakali.” (Merjem, 58.) Zatim u kontekstu govora o Ademu, a.s.: ”Poslije ga je Gospodar njegov izabranikom učinio, pa mu oprostio i na Pravi put ga uputio.” (Ta-ha, 122.) Kao i u kontekstu poslanstva općenito: ”Allah je odabrao Adema, i Nuha, i Ibrahimovu porodicu, i Imranovu porodicu nad ostalim svijetom.” (Ali Imran, 33.)

Dakle, u ovim primjerima Ademovo poslanstvo se ne spominje na direktan način, niti se ono potvrđuje kategoričkim dokazom, a niti potpunim konsenzusom čije bi negiranje značilo nevjerstvo.

Ademovo poslanstvo spominje se u vjerodostojnim predajama koje potvrđuje i vanjsko značenje određenih kur’anskih ajeta. I to je pitanje koje ne zahtijeva bespotrebne i besplodne rasprave, već je obavezujuće vjerovanje u Objavu i poslanstvo i tamo gdje se ono spominje uopćeno i tamo gdje se spominje podrobno, detaljno i direktno, na šta aludira ajet: ”I poslanicima o kojima smo ti prije kazivali i poslanicima o kojima ti nismo kazivali – a Allah je, sigurno, s Musaom razgovarao.” (En-Nisa’, 164.)

Adem, a.s., je podučavao svoje potomke iako oni nisu bili mušrici i nevjernici, ali ljudi uvijek imaju potrebu za Objavom u pogledu onoga što se odnosi na ibadet, pravne propise te onoga što se tiče svijeta gajba, pa je stoga bilo nužno da i prva generacija ljudi na Zemlji ima Objavu i poslanika. A to se može dogoditi direktnim govorom i razgovorom sa Allahom, kao što se desilo Musau, a.s., ili posredstvom meleka Džibrila, a.s., koji se još naziva i ”Poslanik meleka”, ili pak putem nadahnuća koje Allah daje odabranim Svojim robovima.

Arapski izraz ”en-nebe” – vijest, koristi se za vijesti koje odabrani Allahovi robovi dobijaju sa nebesa, pa se zbog toga za Allahove poslanike kaže ”el-enbija”.

A ako pored toga još postoji zaduženje da se prenese ono što se objavljuje, ili Allah objavi Knjigu, vjerozakon i pomogne nekoga od poslanika nadnaravnim djelima (mu’džiza) onda je riječ o ”risali” ili poslanici, pa je, na temelju toga, svaki ”resul” (vjerovjesnik koji je dobio risalu ili poslanicu) ujedno i ”nebijj” (poslanik), a svaki ”nebijj” nije ”resul”.

Poslanstvo je podrška ljudskom umu i ono mu utire ispravan put i priprema ga za akciju, na što aludiraju kur’anske riječi: ”…i eto tako Allah vraća mrtve u život i pruža vam dokaze Svoje da biste shvatili.” (El-Bekara, 73.), a nije nikakav opijum i ne podstiče na izolaciju i bježanje od života, rada i čovjekove uloge namjesnika na Zemlji.

Prvi Allahov poslanik na Zemlji je ujedno i prvi koji je udario temelje otkrićima u oblasti poljoprivrede, graditeljstva, te iskorištavanju svega onoga što je potčinjeno čovjeku na nebesima i na Zemlji i otkrivanju njihovih tajni.

Poslanstvo je mir za srce i smiraj za dušu, ono usmjerava i vodi pravim putem, vodi dobrom završetku, istinskom ubjeđenju i ispravnoj vjeri, tako da čovjek shvati i spozna da nije sâm i da nije ostavljen i odbačen na ovoj Zemlji, da je povezan čvrstom vezom sa Ahiretom, te da smirenog srca može hoditi putem spasa, ako to želi.

Poslanstvo je sistem za zaustavljanje i suzbijanje sukoba i ratova i program suživota među ljudima, makar i ne bili vjernici, kao što dolazi u ajetu: ”I ako jedni od vas vjeruju u ono što je po meni poslano, a drugi ne vjeruju, pa pričekajte dok nam Allah ne presudi, jer On je sudija najbolji!” (El-A’raf, 87.)

Poslanstvo je put za otkrivanje svijeta gajba, preko njega saznajemo istine o Bogu, o melekima, o životu poslije smrti, o obračunu na Sudnjem danu, o nagradi i kazni…

Poslanstvo sadrži detaljne propise, uređuje odnose među ljudima, među bračnim drugovima i nudi sigurna i ispravna rješenja za ljudske probleme. Ono je milost za ljude na dunjaluku, kao što dolazi u ajetu: ”A tebe smo samo kao milost svjetovima poslali.” (El-Enbija’, 107.) Poslanstvo je milost za ljude i zbog odgađanja Allahove kazne, na šta aludira ajet: ”A Gospodar tvoj nikada nije naselja uništavao dok u njihov glavni grad poslanika ne bi poslao, koji im je dokaze Naše kazivao. I Mi smo samo onda naselje uništavali kad su stanovnici njihovi nasilnici bili.” (El-Kasas, 59.)

To što je prvi čovjek ujedno i prvi Allahov poslanik na Zemlji, potvrda je dobra u čovjeku i dobra u zemlji na kojoj živi. Stoga, nema civilizacije niti nacije a da nije inspirisana i nadahnuta vjerom.

Čak su i najveće naučne materijalističke teorije naslonjene na vjersku baštinu i ne mogu poreći ulogu religije u ljudskom životu, a mnogi narodi na svijetu se danas vraćaju vjeri i religioznosti, bježeći od tjeskobe, depresije, nihilizma i beznađa.

Piše: dr. Selman el-Avde

Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

saff.ba