Vi ste ovdje
Home > Duhovnost > Islamske teme > Da li je dozvoljena gradnja džamije haram imetkom?

Da li je dozvoljena gradnja džamije haram imetkom?

Gradnja džamija i mesdžida sa haram imetkom

Često se puta mnogi muslimani pitaju da li je sa haram imetkom dozvoljeno graditi džamije i mesdžide? Ili. da li je dozvoljeno onome koji se želi osloboditi haram imetka da od njega sagradi džamiju, mesdžid ili školu Kur'ana itd? Ili su džamije specifične građevine, bogomolje, pa ih zbog toga nije dozvoljeno praviti sa takvom vrstom imovine? Savremena civilizacije priznaje načelo da cilj opravdava sredstvo, pa su mnogi ljudi da bi donekle zasitili svoju požudu upotrijebili nelegalna sredstva: prostitucija, droga, kocka, loto, bingo, alkohol itd. da bi se što prije obogatili i postali poznati u svijetu biznisa. Mnogi od njih se nikada ne pokaju a mnogi se pokaju. I kada se vrate Allaha žele da se iskupe za svoje grijehe i oslobode haram imetka pa naprave npr. muslimanima džamiju u kojoj će obavljati propisane namaze.

Nečist i prljav imetak može doći muslimanima putem darivanja i dobrovoljnih priloga kako od pojedinaca tako i od države ili različitih asocijacija i institucija. Npr. u nekim zapadnim zemljama muslimanima se daje imetak od kamate ili lota prvenstveno za izgradnju džamija ili mesdžida i zabranjuje im se da ga koriste u druge svrhe. Prije nekoliko godina to se je desilo u Britaniji. Različite informativne agencije[1] su prenijele vijest pod naslovom: Muslimani Britanije odbijaju a jevreji i anglikanci pozdravljaju poziv princa Čarlsa da se imovina od lota specificira za izgradnju džamija i bogomolja.

Nakon izloženog postavlja se pitanje da li je mišljenje kojeg su odabrali muslimani u Britaniji općeprihvaćeno od strane svih islamskih pravnika, ili postoje i druga mišljenja i idžtihadi koji dozvoljavaju gradnju džamija i mesdžida sa haram imovinom?

Islamski pravnici po ovom pitanju nemaju jedinstven stav. Uzrok njihova razilaženja leži u tome što se postavljeno pitanje može posmatrati kroz nekoliko pravnih pretpostavki od kojih su:

1. Pretpostavka da je haram imetak nepoznata vlasnika i da zbog toga pripada isključivo i samo općem dobro analogno na el-fej[2] koji se isključivo troši samo za opći interes i ne daje se siromasima i nevoljnicima. Prema tome, i džamije su institucije od općeg interesa.

2. Pretpostavka da je  haram imetak vlasništvo siromaha i nevoljnika a ne institucija općeg interesa pa zbog toga nije dozvoljeno nikome osim njih da koristi takvu vrstu imovine.

3. Pretpostavka da haram imovina pripada u istoj mjeri i siromasima i nevoljnicima i institucijama općeg interesa.

4. Pretpostavka da haram imetak nije sam po sebi prljav i nečist, tj. haram, nego da je on haram samo onome ko ga je stekao. Prema tome, ukoliko se on dadne siromahu za njega će takav imetak biti halal a ne haram. Ista je stvar i kada se takva vrsta harama dadne za izgradnju džamije, to više neće biti haram imetak.

5. Pretpostavka da je haram imetak nečist imetak i zbog toga nije dozvoljeno koristiti za izgradnju džamije.

 

Dakle, na osnovu koje pretpostavke je moguće donijeti stav o izgradnji džamija od haram imetka?

Po ovom pitanju islamski pravnici zastupaju dva mišljenja.

Prvo mišljenje zastupaju većina hanefijski i neki šafijski pravnici i Ibn Rušd od malikijski pravnika. Oni dozvoljavaju gradnju džamija sa haram imetkom ukoliko je njegov vlasnik nepoznat. Međutim, ako je vlasnik haram imetka poznat u tom slučaju nije dozvoljeno sa njim graditi džamije, jer u ovakvom slučaju je dužnost (vadžib) takav imetak vratiti njegovu vlasniku i nije dozvoljeno ga drugom davati ma ko on bio.[3] Dakle, u slučaju da je vlasnik haram imetak nepoznat, dozvoljeno je od njega graditi džamije jer takav imetak pripada bejtul-malu, budžetu islamske države, koji preuzima na sebe da ga troši  u opće dobro i siromahe. A džamije su institucije od općeg dobra.

Protagonisti ovoga mišljenja svoj stav temelje na sljedećim dokazima:

1. Haram imetak čiji je vlasnik nepoznat postaje vlasništvo siromaha, nevoljnika i institucija općeg dobra o kom se brine budžet islamske države. Dakle, takva vrsta imetka je vlasništvo bjetul-mala kao i svaka druga imovina koja nema vlasnika. Bejtul-mal ne pita o izvoru takve vrste imovine a niti o načinu na koji je stečena. Prema tome, kada takav imetak izađe iz vlasništva onoga ko ga je stekao i uđe u vlasništvo bejtul-mala on se više ne smatra zabranjenim. Nakon toga bejtul-mal uzima takvu imovinu i trošio je u korisne stvari za islam i muslimane poput škola, puteva, džamija, bolnica, mostova itd., ili ga dijeli siromasima i nevoljnicima.

2. Haram je šerijatska kategorija koja u ovom slučaju pogađa onoga koji je stekao imetak na nelegalan način, dok se ona ne odnosi na sam imetak. Dakle, haram imetak je samo metafora putem koje se želi ukazati na opasnost čina kojeg radi vlasnik haram imetka i da ga se u isto vrijeme odvrati od stjecanja imetka na nelegalan način. Prema tome, pošto se dakle, haram odnosi samo na onoga koji ga je stekao a ne i na imetak, on se u tom slučaju ograničava samo na njega i nemoguće je da se transferira na drugog.

Drugo mišljenje zastupaju neki hanefijski pravnici[4] i Ibn Kasim[5] od malikijski pravnika. Oni smatraju da nije dozvoljeno sa haram imetkom praviti džamije, jer takva vrsta imetka čiji je vlasnik nepoznat prvenstveno i samo pripada siromasima i nevoljnicima i zbog toga ga nije dozvoljeno trošiti u druge svrhe.  Ibn Kasim od malikijski pravnika opet smatra da nije dozvoljeno klanjati u džamiji koja je sagrađena od haram imetka. Asbag prenosi da je u Ibn Kasimovoj blizini bila džamija koja je sagrađena od haram imetak i da on nije klanjao u njoj nego da je išao u drugu koja mu je bila dalja.[6]

Svoj stav temelje na sljedećim dokazima:

1. Haram imetak je prljav imetka i nije dozvoljeno da se od njega prave džamije, jer džamije treba zaštiti od svake prljavštine i svakog harama.

2. Haram imetak pripada siromasima i nevoljnicima a ne institucijama općeg interesa i zbog toga takvu vrstu imovine nije dozvoljeno trošiti u opće dobro kako se ne bi uzurpiralo njihovo pravo.

 

Odabrano mišljenje

 

Smatramo da je mišljenje koje ne dozvoljava gradnju džamija od haram imetka prihvatljivije i bliže šerijatskim pravilima i načelima zbog sjedećih razloga:

1. Džamije su Allahove i On ih je iz počasti i njihove važnosti pripisao Sebi. „Allahove džamije održavaju oni koji u Allaha i u onaj svijet vjeruju i koji molitvu obavljaju i zekat daju i koji se nikoga osim Allaha ne boje; oni su, nadati se je, na pravom putu.“ (Et-Tevbe, 18.) A ono što pripada Allahu treba da bude samo čisto i lijepo, jer On takav i ne prihvata samo takve stvari. Haram imetak je prljav imetak, pa kako da se od nečega što je prljavo gradi što je čisto?! Poznato je da su džahilijetski Arapi kada su gradili Kjabu pazili od kakvog će imetka je sagraditi. ibn Hišam u svojoj siri navodi da kada su Kurejševići odlučili da obnove Kjabu, da  je Ebu Vehb, Poslanikov, a.s., dajdža, uzeo kamen od Kjabe potom ga vratio na mjesto i rekao: „Kurejševići, pravite je samo od vaše halal zarade (imetka) i nemojte u nju ugrađivati imetak stečen od prostitucije, kamate i na nepravedan način.“[7]

Prema tome, ako su Arapi u džahilijjetu pazili da ne sagrade Allahov hram sa haram imetkom, onda je to nama preče, jer nam je naređeno da jedemo halal a zabranjeno da stječemo i jedemo haram. Haram imetak neka ide za izgradnju dobrotvornih ustanova, poliklinika i drugih institucija od oće koristi.

2. Allah je zabranio stjecanje imetka na nedozvoljen način, pa kada bi se dozvolila gradnja džamija sa haramom imetkom u tom slučaju bi to za takav imetak bila počast i dobročinstvo. Međutim, općepoznato je da zabranjene stvari ne mogu biti uzrok za to, nego samo za sankcije i osude. Zbog toga, džamije treba zaštiti od takvog imetak kako se takvom imetku ne bi ukazivala počast i kako ne bi dobio počasno mjesto.

3. Isto tako nije ispravna tvrdnja da se haram odnosi samo na onoga koji ga stiče a ne i na imetka, jer je Allah naredio Poslaniku, a.s., i vjernicima da ne dozvole idolopoklonicima ulazak ili približavanje mekasnkom hramu (Kjabi). Uzvišeni je rekao: „O vjernici, mnogobošci su sama pogan, i neka više ne dolaze na hadždž Časnom hramu poslije ovogodišnjeg hadždža. A ako se bojite oskudice, pa Allah će vas, ako hoće, iz obilja Svoga imućnim učiniti. – Allah zaista sva zna i mudar je.“ (Et-Tevbe, 28.) Po mišljenju većine mufessira u ovom ajetu se misli na apstraktnu (ideološku) a ne stvarna nečistoću tijela i odjeće.[8] Dakle, idolopoklonik je prljav u svojoj duši i prirodi a na tijelu i obliku, a haram imetak je prljav po načinu sticanja i uzimanja a ne sam po sebi.

Ako se ipak desi da se haram imetak ponudi muslimanima bez ikakvog uvjeta kao npr. da se mora iskoristiti za gradnju džamije ili mesdžida, u tom slučaju ga je bolje uzeti nego ne uzeti, jer njegovo ne uzimanje znači njegovo ostavljanje neprijateljima muslimana i u isto vrijeme zabrana muslimanima da se okoriste sa njim. Mnogo puta je objavljivano da kamate koje ne uzimaju neki muslimani na svoju ušteđevinu odlazi Svjetskom udruženju crkava koji ga troše u borbi protiv muslimana i njihova odvraćanja od islama.

Ako se utvrdi ta činjenica, onda je apsolutno vadžib da se takav imetak uzme kao što je vadžib i da se klanja, jer je interes da se on uzme a šteta da se ne uzme. A općepoznato je pravilo u slučaju kada se po nekom pitanju nađu interesi i štete balansiranje i preferiranje manje štete za islam i muslimane. A kada se nađu dvije štete onda se u obzir uzima veća a zanemaruje manja.

Uzimanje haram imetka je bez sumnje šteta, ali njegovo korištenje od strane nemuslimana za borbu protiv muslimana i njihovo odvraćanje od vjere je veća šteta.

A u slučaju kada se ponudi muslimanima haram imetak uvjetovan da se sa njima napravi džamija ili mesdžid, bolje je takav imetak ne uzeti kako bi se zaštitile džamije i sačuvale od svake haram marke. Allah opet najbolje zna.

 


[1] Vidi dnevne jordanske novine Er-R'ej, broj: 9281. od 26. 01. 1996. god.

[2] Imovina koja se zaplijeni od neprijatelja bez borbe. Vidi: Kal'adži, M'udžemu lugatil-fukahai, str. 351.

[3] vidi: Ibn Abidin, Hašijetu reddil-muhtari 'aled-Deril-muhtar, 2/92, Nevevi, El-Medžmu'u šerhil-Muhezzeb, 9/428, Ibn Rušd, El-Bejanu vet-tahsilu, 18/565.

[4] Ibn Abidin, citirano djelo, 2/359.

[5] Ibn Rušd, citirano djelo, 18/565.

[6] Ibid.

[7] Ibn Hišam, Es-Siretun-nebevijjetu, 1/150.

[8] Ibn Kesir, Muhtesar Tefsir Ibn Kesir, 2/135.

 

Odgovorio: dr. Sulejman Topoljak/ Novi Horizonti

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top