Braća

Kroz širom otvorene prozore na spratu strujala je toplina jesenje noći. Tihe i lijepe kakve su obično septembarske noći u varoši, a ova se noćas činila posebnom jer je sutra Bajram. Kuća već miriše na halvu koju jedna od snaha upravo stavlja na tanjire. A miriše čini se i čitava mahala, jer je uz druga jela i poslastice halva obavezna uoči velikog praznika u svakoj kući.

U svojoj sobi, Azema je upravo polegla djecu da spavaju. Iako vrlo umorna, znala je da dugo još neće leći. Mora opeglati svečarsku odjeću za muža i dva mlađa djevera. Dječije haljine, sve potpuno nove, već su složene preko naslona stolice. Košulje, pantalone i haljinice, ručno su uradile ona i jetrva do juče u podne, a obuću je svoj djeci kupio Daut u Bijelom Polju. Njih dvije su preko dana sklanjale sve to u prostrane senđere da djeca ne vide, jer uz poklone koje će dobiti, velika radost je i nova odjeća koja se na Bajram oblači.

Ujutro, čim je svanulo, svi odrasli članovi porodice bili su na nogama. Sinovi se obukli i dotjerali da na vrijeme stignu na bajram-namaz. Otac je upravo uzimao abdest, kad oni uđoše u dnevnu sobu, poljubiše majku i stadoše da pričekaju oca. Ferhat se bližio sedamdesetoj, ali je bio vrlo krepak, mladolik i dobrog zdravlja. Da nije bilo njegove potpuno bijele, njegovane brade i prosijede kose, moglo bi mu se dati i desetak godina manje. Posljednjih bar dvadeset godina on nije radio, a bio pažen i njegovan od sinova, snaha i žene. Oni su radili i sticali, a prva i zadnja odluka o svemu bila je njegova. Tu nije bilo pogovora. Nije ga smjelo biti. Tako uspostavljen red poštovao se i kad je bio na nečiju štetu. Alema i njeni sinovi nikad nisu preboljeli babovu surovu odluku da Hanu nakon udaje nikad više ne primi u kuću. Ona je otišla s Bejtom u Tursku i nikad je više nisu vidjeli. A prošlo je više od deset godina.

Otac ove porodice jednostavno je bio takav. Njegova pravila i njegova teška narav morali su se poštovati. Ako se nekom nije sviđalo, mogao je samo izaći kroz ulazna vrata kuće i ne vratiti se. A tako što nikom nije padalo na pamet.

Ovoga jutra posebno lijepi bili su Ferhatovi mlađi sinovi Šefko i Ćamil. Najmlađi, Ćamil, sedamnaestogodišnjak, naglo izrastao, tamne kose, lijepih tamnih očiju i vedrog osmijeha. Od sve braće on je najviše sličio svojoj sestri. Šefko je bio nepunih deset godina stariji od njega. I on tamnokos ali svjetlijeg tena i očiju i potpuno drugačijih od sve braće, jutros je blistao. Za ovaj Bajram naručio je kod najboljeg prijepoljskog krojača tamno odijelo. Bijelu košulju kupio je negdje na putu, a kravatu je njemu i sebi iz Novog Pazara naručio najbolji prijatelj. Kravata je ustvari bila najnoviji modni detalj stigao u varoš prije nepunu godinu dana. Još uvijek skupa i nedostižna, ali ne za one koji znaju šta hoće. A Šefko je bio od tih.

Kad babo uze abdest, okrenu se prema sinovima i oni po starini, priđoše da mu poljube ruku i čestitaju Bajram. Daut, pa Mašo, pa onda Šefko i Ćamil. Bistro starčevo oko kratko odmjeri svakog sina a smiješak u uglovima usana svjedočio je da je njima zadovoljan. Stasiti, lijepi, dobri sinovi. Svaki otac ovakve bi poželio. Kad Šefko priđe očevoj ruci, stari se malo iznenadi i podiže obrve. Evo ga pred njim lijep i uređen k’o da je pašin sin, a ne njegov, Ferhata Račića.

„Bajram mubarek olsun, babo!“ sage se Šefko i poljubi babovu ruku.

„Allah raziola, sine. Zdrav mi i dugovjek bio.“

A prije nego se Šefko ispravi, otac ga dočeka: „A šta će ti, Boga ti, taj mačiji rep pod grlom? U ovoj kući to se neće nositi.“

„Ali babo“, pokuša zbunjeni mladić, „to je sad moderno. A i lijepo mi stoji uz odijelo. Bajram je zaboga.“

„Jok, šta će ti to? Rek’o sam svoju“, pa snažno pograbi za kravatu ispod sinovljevog vrata.

Ostali sinovi razrogačiše oči od čuda, ali ne rekoše ni riječ, da ne pokvare sasvim bajramsko jutro, a Šefko se povrijeđen, samo malo izmače i promuca: „Dobro babo, dobro. Nemoj me daviti. Sam ću je skinuti. Neću ja tebi kvariti hatara nizašta. Jesam li ikad dosad?“

Bio je crven u licu, povrijeđen, iznenađen. Tako se lijepo jutros osjećao. I zbog odjeće u kojoj je blistao, i zbog Bajrama, i zbog društva s kojim će po ručku na teferidž. I zbog jedne lijepe prijepoljske djevojke. Sve je to babo u trenu razlupao.

„Bože, zašto je ovakav? Čitavog života, od djetinjstva svakog od nas. Ni starost ga nije smekšala. Budem li nekad imao djecu, kunem Ti se Bože, neću biti ovakav otac.“

Ferhat pusti sina shvativši po Šefkovom izrazu lica da je možda pretjerao, pa nešto mekše i toplije, pruži Ćamilu ruku i reče svima: „Dobro de, hajdmo sad u džamiju. Nećemo da stignemo u zadnje redove, džamija nam pred nosom.“

Sinovi šutke propustiše oca da prvi izađe iz kuće, pa krenuše ka džamiji. Dvojica starijih pored oca, a Šefko i Ćamil iza njih. Tih stotinjak metara do najveće i najljepše prijepoljske džamije. Unutra zatekoše dosta muškaraca. Njihov tihi žamor ipak nije remetio onaj lijepi osjećaj mira i harmonije uvijek prisutan pod kupolom bogomolje. Posebno u bajramsko jutro.

Kad klanjaše i pred džamijom čestitaše praznik rođacima i prijateljima, Račići se vratiše kući. Sva unučad ustala, lijepo odjevena i počešljana, priđoše svom djedu, očevima i amidžama i poljubiše ruku. Svako se radovalo srebrnim novčićima i bombonama, pa i ono najmanje. Za djecu je ovo najljepši dan.

Po doručku, kuću ispuniše muškarci. Daidža i njegovi sinovi, komšije, prijatelji. Stariji sinovi i njihove žene bili su uz roditelje, a dvojica mlađih po ručku odoše na teferidž. Veselje, kolo i muziku Šefko nikad nije propuštao. Takav je od rane mladosti. Vedar, nasmijan, meraklija. Zato je bio omiljen i rado priman u svako društvo. Sušta suprotnost dvojici starije braće. Oni su znali samo za rad i porodicu, i opet rad. Šefko je volio i rad, ali i provod. Kad je najmlađi brat prirastao, vodio je i njega sa sobom. Raditi može naučiti do kad hoće, ali mladost provesti, samo dok može. Jer ona proleti dok okom trepneš.

Daut, najstariji od braće, dugo je nakon smrti svoje prve žene i djeteta, ostao neoženjen. Više od šest godina. Šok od dvostrukog gubitka bez sumnje je bio golem, ali nije to samo bio razlog. S vremenom, i najdublje rane zarastu. Bio je mlad i trebala mu je žena i nova porodica. A bio je on predani vjernik i vjerovao u Velikog Stvoritelja i njegovo upravljanje našim malim životima. Znao je da će jednoga dana, ta nova suđena, biti uz njega i podariti mu djecu. Ali… negdje duboko u duši, tinjao je strah. Onaj obični ljudski strah da se u životu, neke stvari ponavljaju. I kad zaslužiš i kad ne zaslužiš. A kako živjeti s tim ako se gubitak ponovi?

Taj strah u njemu, s vremenom je stvorio nesvjestan otpor na ženidbu. Dobrih djevojaka i mladih udovica preporučivali su mu daidžini sinovi. Većini od njih nije se moglo naći nikakve mahane. Ali… Nije išlo. Ili nije htio. Mnogo je s braćom radio, rad mu je bio lijek za sve. Nalaženje i ugovaranje poslova davno je prepušteno njemu. Bio je pismen, vrlo bistar i umješan u kontaktu s ljudima. I tu se nalazio. Što više odgovornosti na njegovim plećima, to je bio ispunjeniji.

No prilikom isporuke neke narudžbe, u okolini Prijepolja, u kući domaćina, upoznao je svoju drugu ženu. Nazifa je iz svog sela, podaleko od grada, sišla svom amidži u posjetu. Daut ju je vidio i nešto se u njemu desilo, samo je on znao šta. Nakon nedjelju dana poslao je dva daidžića i Maša da je isprose, a poslije deset dana nova nevjesta je bila u kući. Svadbu nije htjelo nijedno od njih, samo je poslije vjenčanja u džamiji napravljeno sijelo u kući. Mlada je bila tiha, tamnoputa, prijatnog lika i srednjeg rasta. Od prvog dana ona se svojski trudila da se uklopi u živo tkivo brojne porodice. Nije bilo lako. Zajednica je tražila mnogo rada i odricanja, malo spavanja i mnogo reda.

Najvažnije od svega, ona i muž su se dosta brzo uklopili u zajednički život. Ako na početku i nije bilo mnogo ljubavi, bilo je poštovanja s obje strane, s njene pogotovo. A to je za život udvoje, možda i važnije i od ovog prvog. Sa svekrvom i jetrvom dobro se slagala. Istina, ponekad bi je ujela žaoka ljubomore jer joj se činilo da svekrva više voli Azemu. Onu koja je dugo u kući i koja joj je rodila puno unučadi. Ali  mudro je znala progutati i ne pokazati da joj je krivo.Tako je u novom domu dobijala bolje ocjene.

Tek krajem druge godine od dolaska u kuću, Nazifa Dautu rodi sina. Porođaj proteče dosta dobro, jer dijete nije bilo krupno, te svekrva sve sama obavi. Lijep tamnoput dječak, likom jednak svom ocu. Dadoše mu ime Hakija.

Daut je bio izvan sebe od radosti. Kasno te noći, kad se sve smirilo, s djetetom na rukama, on podiže oči k nebu i tiho se zahvali Velikom Tvorcu za ovo malo biće koje će živjeti. Za njegovu majku koju je ostavio da podigne njihovo dijete. Za vlastitu sreću na koju je odavno bio zaboravio.

Kad dječak uđe u drugu godinu života, Daut se poče nadati da će mu žena podariti još jedno dijete. Jednu zdravu, lijepu djevojčicu ili dječaka, svejedno. Boljela ga je i sama pomisao da njegov jedinac ostane sam.

„Sretan li je, Bože, moj Mašo. Petoro mu je rodila žena, a sigurno će ih biti još. Ne znam kako bih podnio da moja više ne rodi. Ako u treću godinu uđe bez drugog djeteta, moraću tražiti lijeka. Kažu da u Bijelom Polju ima dobar doktor, Nijemac, odvešću je njemu.“

Ovako je u besanim noćima često razmišljao Daut.

I onda kad su se oboje prenadali, kad je Hakija već bio u šestoj godini, Nazifa mu saopšti da je noseća.

„Jesi li sigurna?“ upita je muž u nevjerici, dok mu je val iznenadne radosti plavio čitavo biće.

„Nego šta. Već sam u drugom mjesecu. A nisam ti rekla jer sam se bojala da šta po zlu ne pođe. Ali sad sam sigurna. I dobro sam, hvala Bogu.“

„Čuvaj se, preklinjem te. Gledaj sebe i dijete, ništa više. Ja ću se za sve ostalo pobrinuti.“

„Pa zdrava sam zaboga, Daute. Moram nešto i raditi. Puna nas je kuća.“

„Ni riječi više. Davno smo u kuću uzeli sluškinju, ona će raditi za tebe.“

Zadnja dva mjeseca Nazifa je vrlo okrupnjala i s naporom nosila svoje čedo. I sam porođaj bi teži od prvog, duže potraja te svekrva posla po Nuru, najbolju prijepoljsku babicu. Dijete je krenulo karlicom i trebalo je mnogo vještine, mnogo znoja i majčine patnje da ono stigne na ovaj svijet. Krupan, tamnoput dječak, ali zdrav i napredan. Dadoše mu ime Hamdija.

Dječak je dobro napredovao jer ga je majka obilno dojila. Čitava familija ga je nježno voljela i kako je rastao postade im svima razonoda.

Ali, nešto se dešavalo s njegovom majkom. Nazifi je trebalo mnogo duže da se oporavi od drugog poroda nego prvog. Osjećala se dugo malaksalom i nekako nemoćnom. Nije to sebi htjela priznati, trudila se da niko ne primijeti. Nazor je jela da ima dovoljno mlijeka za svog malog dječaka. Tako željno ga je dočekala. A treba i starijem, on je sad veliki dječak, u šestoj godini.

Snagom vlastite volje, ona se mjesec nakon porođaja istinski oporavi i uključi u svakodnevne obaveze. Boja joj se vrati u obraze, a vedrina u oči i čitav lik. Bila je zadovoljna ovim životom koji joj je Bog podario.Vrijednog i pametnog muža, ova dva divna djeteta i čestitu porodicu čiji je dugo član. Mnoge žene nemaju ni deseti dio ovoga što ona ima.

Ali, par mjeseci kasnije ona ponovo poče slabiti. To više nije mogla skriti, jer je modri kolutovi ispod očiju i slabljenje tijela, izdadoše bez njene volje. Dautu ove promjene ne promakoše, zabrinuše ga, ali na njegovo pitanje šta joj je, boli li je šta, Nazifa odgovori da je dobro. Samo je malo umorna, dijete se noću još često budi. Oporaviće se ona već, eto obećava da će bolje jesti, a manje raditi.

Ali se ne oporavi. Bila je sve mršavija, bljeđa, noću se poče obilno znojiti. Topila se na očigled svih. Muž joj dovede doktora, ona popi sve njegove lijekove, sve uzalud. Poludio od očaja, jednog dana dovede čuvenog doktora iz Bijelog Polja. Nije bilo tih para koje mu obeća, ako mu izliječi ženu. Doktor ju je dugo pregledao, njegovo smrknuto lice i zabrinut pogled Dautu su sve rekli.

Na njegovo pitanje: „Je li sušica doktore?“ on zavrtje glavom, ali mu kasnije, nasamo, u predvorju reče: „Jeste. U vrlo je teškom stanju. Daću joj najbolje lijekove. Mlada je, možda se izvuče. Sve je u Božjim rukama. A nada postoji uvijek.“

Od lijekova Nazifa osjeti neznatno poboljšanje, ali je njoj samoj bilo jasno da će se sa strašnom boleščinom teško izboriti. Nekako se u duši i pomirila sa porazom, samo je žestoko pekla rana što ostavlja svoje male dječake.

„O Bože, trebam im, trebam još dugo, dok odrastu, ali i poslije. Majka uvijek treba. Hoću da još gledam njihova lijepa lica, gledam kako rastu, igraju se s djecom, postaju momci, da ih pratim u vojsku…“ A onda bi je zagušile suze koje od muža i ostalih više nije mogla skriti. Samo se pravila vesela i sretna kad je u sobu gdje je ležala ulazio njen stariji sin i pitao treba li joj šta. Ili kad mališa, tek prohodao, nespretno, nesigurnim koracima pređe sobu i nasloni glavu na majčine grudi.

Nedjelju dana pošto mlađi dječak napuni prvu godinu, njegova majka se ugasi. Tiho, bez jauka, u onom dijelu noći kad je smjenjuje jutro novog dana. Za Nazifu je ono bilo posljednje.

U ovim zadnjim satima uz nju su bili svekrva, jetrva, Daut i Mašo. Daut ju je nježno držao za ruku i učio dove, a kad ona izdahnu, skamenjen od bola, on joj tiho prošapta: „Nazifa moja, i ti me ostavi.“

Brat ga zagrli, ostavi par trenutaka njegovom bolu, pa ga nježno pridiže za ramena.

„Hajdemo Daute, dolje, babo je budan, i daidža je dolje i naša braća.“

Na kameriji, Daut se nasloni na brata i rasplaka. Teškim, tvrdim muškim suzama čovjeka, koji je eto, po drugi put gubitnik.

„Plači moj brate, plači. Imaš i zašto. Plači, olakšaj duši“, reče mu Mašo grleći ga. Učini mu se da mu se brat smanjio, okopnio, kao da dječaka drži na svojim snažnim rukama, a ne starijeg brata. Svog dobrog, mudrog brata, glavu kuće u dobru i zlu.

Oba dječaka, ranim jutrom, jedan od braće odvede daidžinoj kući. Ne trebaju vidjeti i zapamtiti za čitav život kako im majku pripremaju za dženazu. Gubitak i bol neće izbjeći ni osjećaj da su siročići dok budu postojali.

Nakon Nazifine dženaze, teška tuga ispuni svaki kutak Ferhatove kuće. Odlazak tihe nevjeste  zabolje, na vlastiti način, svakog člana porodice. A bol je bivao dublji sa svakim pogledom na dva Dautova dječaka… Mlađi još nije bio svjestan strašnog gubitka, ali je stariji sve znao, duboko patio i od vedrog, nasmijanog djeteta, postade povučen, šutljiv i zatvoren.

Nedjeljama i mjesecima kasnije, Daut nije umio da se povrati. Gubitak žene toliko je bolio da mu se činilo da će prepući. Trudio se da tu golemu tugu skriva, ubijao se od rada, želio da pobjegne od sebe i čitavog svijeta, a nije mogao. Nikad to nikom nije uspjelo. Ali kako je slabo jeo, uopšte nije spavao, njegovo tijelo se skoro prepolovi, a lice dobi boju pepela. Otac, koji je sve to pratio, uzva ga k sebi jednog dana.

„Daute, sine. Šta to radiš od sebe?“ reče mu zabrinuto, ali s toplinom koju je rijetko pokazivao..

„Šta radim babo?“ tiho odvrati Daut.

„Pa ubijaš se sine. Sve činiš da što prije umakneš sa ovog dunjaluka… Hoćeš i nazor, prije nego ti je Allah ispisao dane. A Allah to ne voli. Ne volim ni ja kao otac, ni majka ti, ni braća. Ni ono dvoje nejači što ti je ostalo. Hoćeš da ih ostaviši bez oca. Ne valja to sine, tako. Njima trebaš. Jesu bez majke, ali imaju tebe i sve nas. Podići ćemo ih, akobogda. Pomoći će tvoja majka i snaha Azema. Pa gledaćeš, sinko i da se oženiš. I to je Allah ostavio u dužnost.“

„Kakva ženidba, babo, zaboga?!“ zavapi Daut.

„Dobra ženidba, sinko. Iz dobre kuće, dobru djevojku. Takva može unekoliko zamijeniti majku.“

„Ne bih o tome, babo, nemoj mi stavljati so na ranu, kumim te Allahom.“

„Neću više, sinko, ali razmisli o tome. Ja sam za to. I obećaj mi da ćeš malo prigledati na sebe. Nemoj svom starom ocu trovat zadnje dane.“

„Dobro, babo. Hoću za tvoj hatar. Eto bolje ću jesti i odmarati se, kad ti tako kažeš.“

Nakon ovog razgovora, prođoše dani i sedmice u kojima se Daut poče polako oporavljati. Snagu da nastavi živjeti davali su mu njegovi dječaci, koji su rasli okruženi ljubavlju i pažnjom čitave familije.

Nedugo nakon Nazifine smrti, Šefko, srednji Ferhatov sin izjavi da želi otići u Tursku. Prvo to saopšti dvojici starije braće, a dosta kasnije, oprezno majci i ocu. Kad ga Mašo i Daut saslušaše, vrlo iznenađeni poćutaše, pa ga najstariji upita: „Zaboga, Šefko, šta ti je palo na um? K’o da je Turska tu do Priboja. Nije li dosta što nam Hana ode u nedođiju zanavijek. Hoćeš da i tebe izgubimo?“

„Što bi me pobogu izgubili?“ nasmija se Šefko.

„Nije Prijepolje čitav dunjaluk, niti je Turska na kraju svijeta. Putuju ljudi čak do Amerike, brodom po dva mjeseca. Pa stignu živi i zdravi. Neko ostane, a neko se vrati. Kako ko.“

„Dobro, a fali li ti što s nama braćom i babom i majkom? Valjda je dosad bio red da se oženiš i skrasiš k’o nas dvojica.“

„Eh, ženidba, odmahnu Šefko rukom. Za to vazda ima vremena. Neću okasnit. Hoću kao prvo da pronađem i vidim našu sestru. Znate li koliko dugo je nije vidio niko od nas. A malo i da vidim svijeta. Eto, merak mi.“

„A ako babu ne bude pravo?“ oprezno će Mašo.

„Ma pustiće me, što ne bi. A ako i ne da pristanak, ja odoh. Naumio sam i samo me smrt može zaustaviti. A valjda me ona još neće, pa se malo nervozno nasmija.“

„Pa za put treba i dosta para“, smrknuto će Daut.

„Ništa ne brini, Daute. Ponešto sam ja prištedio ovih deset zadnjih godina. Vas i vašu djecu i roditelje, neću opteretiti.“

„Ma dobro. Ako je već tvrd naum, hairli ti bilo. Mi smo uz tebe. Pomoći ćemo ti i parama, koliko možemo, ali nam nije milo što nas ostavljaš. Jesmo li dosad radili i slagali se da su nam svi bili zavidni?“

„Zaboga brate, ne idem tamo da poginem. I da se ne vratim. Idem da nađem sestru i malo upoznam drugih ljudi i drugih zemalja. To je sve. Eto mene nakon nekoliko mjeseci. Da opet prionem na rad. I oženim se akobogda.“

Dogovoriše se da majci i ocu ne saopšte odmah Šefkovu čudnovatu odluku, dok se on malo razmisli i sredi svoje nakane i planove. Dvojica starijih gajili su slabu nadu da će se brat možda predomisliti, jer su ga odlično znali.

Slobodouman, bistar i otvoren Šefko je bio posve različit od ostale braće. Premda odrastao i odgojen na tradiciji, njegov duh tražio je uvijek novo, nepoznato, drugačije. Činilo se ponekad da svojim idejama, pa i postupcima štrči iznad svoje sredine.

U djetinjstvu otac je odobravao samo odlazak u mejtef, ali je Šefko uporedo išao i u svjetovnu školu. Tih četiri razreda koliko je bilo dovoljno da postaneš pismen, da znaš pisati i računati i uklopiti se na učenje nekog zanata, već prema sreći ili sklonosti. Šefku ta osnova nije bila dovoljna. U skromnoj prijepoljskoj biblioteci, čim se otvorila, on je postao njen redovan član. Gutao je knjige koje mu je stari bibliotekar predlagao, a posebno volio one o putovanjima. Bio oduševljen knjigom o Kristoforu Kolumbu i njegovom otkriću Amerike. Moćno, čudesno i nestvarno djelovao mu je svaki redak knjige. A ipak tako stvarno, kad se zna da je prošlo nekoliko vijekova od tog otkrića i da je Amerika danas moćna zemlja. Knjigu o Marku Polu čekao je puna četiri mjeseca da sa novom narudžbom knjiga prispije iz Beograda. A njene stranice sa svim tim čudesima, bogatstvom i ljepotama stare Kine, oduševile su ga.

A čitao je samo noću uz lampu, dok se umorni kapci sami ne bi sklopili.

Čudesni svijet knjiga i nemirni Šefkov duh rodiše ideju da nekud ode. Malo izvan ove svoje pitome kasabe. Ne mora se zaboga u njoj vijek proživjeti. Oduvijek su ljudi putovali. Kako bismo  znali o drugim zemljama i narodima da nije bilo tih vječitih putnika. I da oni nisu pisali o tome.

Onog dana kad je braći saopštio svoj naum, skinuo je pola brige sa srca. Pričekaće još nedjelju, dvije da saopšti babu i majci, a za to vrijeme će se spremati. Zna da će majci biti najteže. Mjesecima je bolovala rastanak sa Hanom. A babo, lakše će biti s njim. Tvrd je on, bar njega Šefko dobro znade.

Tako i bi. Za divno čudo, babo samo razrogači oči kad mu sin jedne večeri za sofrom saopšti. Nije se protivio, samo je ćutao i u čudu ga dugo gledao. A onda tiho blagoslovio: „Hairli ti bilo, sinko. Ako je tvrd naum, neće te smesti ni babo ni majka. Niko. Neka te Allah čuva.“

Pa poćuta sagnute glave, a onda tiho reče: „Blago tebi, vidjećeš svoju sestru.“

„Fala ti babo i ne brini za mene. Znaš da se ja vazda snađem. A kad Hanu pronađem, ostaću malo kod nje, pa me opet eto k vama.“

Iako je majka tiho plakala, Šefko bi sretan što ovaj razgovor proteče bolje nego se nadao. Zato ne umjede ni da se obraduje kad babo iz unutarnjeg džepa izvadi pozamašan slog para i stavi pred sina.

„Evo sinko, tebi će više trebat nego meni. Ja ostajem sa svojom čeljadi, a ti ode u tuđinu. Nek ti se nađe.“

„Fala babo“, pa se sage i poljubi oca u ruku.

Poslije ove večeri, Šefko je bio čudesno miran, sabran na put koji mu predstoji. Odlučio je da dan polaska krije do zadnjeg časa, da smanji i svoj i bol svojih ukućana. Majci i snahi ostavi da popakuju poklone za Hanu, zeta i djecu, a sam nije nosio mnogo. Ono najnužnije.

Otprilike tri nedjelje od prvog razgovora s braćom, Šefko za večerom saopšti porodici da ujutro, zorom, njih trojica kreću. Još dva momka iz dobrih prijepoljskih porodica. Do polaska, dosta prije zore, niko ne zaspa.

Svi su bili tužni. Dalek je i neizvjestan put na koji njihov Šefko ide. A njega, njega je unutra nešto gušilo. Činilo mu se da će mu pluća pući.

Kad na avlijskim vratima začuše kucanje, svi skočiše na noge. Šefko se najprije oprosti sa ocem čvrsto ga zagrlivši. Ostaše par trenutaka tako, pa se Šefko izmače i tiho prozbori: „Halali babo, ako te šta uvrijedih ili ti naudih. Bog mi je svjedok da nisam namjerno.“

„Halal ti bilo, sinko, ovog i onog svijeta. Može bit da ti meni trebaš halalit jer sam često znao prećerat. Nek te Allah čuva na putu, sinko, da mirno stigneš svojoj sestri. A nju, Hanu, zagrli i poljubi i za njenog baba.“

Raznježen, možda po prvi put u svom životu, Ferhat okrenu glavu da mu sinovi ne primijete suzu koja skliznu niz obraz.

Šefko onda zagrli majku koja je plakala, ali se pribra i blagosilja sina.

„Bog te čuvao, sinko, i dao ti sreću na putu kojim si krenuo. I moli te majka, svojom te hranom zaklinjem, nemoj dugo ostat. Ti znaš šta si svima nama u kući.“

Trojica braće pođoše sa njim do avlijskih vrata, pozdraviše se s mladićima, a onda izgrliše sa Šefkom. Sva četvorica su plakali. Šefku bi najteže kad zagrli Ćamila. U trenu mu bljesnu da ga možda grli zadnji put. Da bi presjekao grč bola što mu se peo iz utrobe, naglo se odvoji i požuri za drugovima niz sokak. Nemade snage da se još jednom okrene i vidi njih trojicu kako ga pogledom ispraćaju. Činilo mu se da bi mu tada srce prepuklo.

Nikad ga više nisu vidjeli.

Tri mjeseca kasnije dobiše od Hane pismo iz kojeg shvatiše da joj brat nije stigao i da nema pojma da je pošao k njoj. Prođe još pola godine dok se povratiše dvojica Šefkovih drugova. Od njih porodica saznade da se u Skoplju Šefko odvojio od njih i pridružio grupi trgovaca koji su išli za Stambol. Ni oni ga više nisu vidjeli, ni čuli glasa o njemu. Bili su sigurni, znajući Šefkovu snalažljivost i bistrinu, da se on snašao, da se negdje uključio u poslove i zadržao, i da će se vratiti svojima.

Ili su tako pričali njegovoj braći da ih utješe i daju im nadu da je Šefko možda živ. Jer nada, pa i slabašna, bolja je od strašne istine da njihovog najdražeg nema više.

Priča uz dozvolu autorice prenesena iz knjige “MIRIS DUŠE ,u spomen mojoj majci” ,Sabrija Račić-Hadžimurtezić

akos.ba