Bože, osnaži me

Negdje iza ponoći probudi me trzaj u snu, otvorim oči i osjetim neku težinu u prsima, ponovo zatvorim oči da zaspem, da prođe, ali ne uspijevam. Tako zatvorenih očiju pričekam da san nadvlada tu težinu i nekakvu nemoć i tugu što zavukli su se u moje srce. Jutros je bio otvoren prozor moje sobe, vjerovatno su kroz njega ušli. I tako zatvorenih očiju umjesto da me san nadvlada, nadvladale su me misli, sve jedna za drugom, ti neki sretni trenuci, pa onda neke crne misli, sve je postajalo ubrzano, ustajem iz kreveta pod naletom nesavladivih misli, upalim svjetlo, pogled mi mi se prosu po postekiji pored vrata: “Da, tu ću pronaći smiraj za moju dušu”, pomislih.

Na sedždu padoh, to mi je najslađi pad i tiho započnem: “Bože, osnaži me jer Ti si najjači; Ti si El-A’ziz (snažni); Bože, osnaži moja slabašna prsa jer Ti si kadar i moćan – o El-Kadir (moćni); Bože, onaži me, o Ti koji dove ne odbijaš – El-Mudžib; Bože osnaži me u svakoj situaciji; Bože tražim kod Tebe utočište od svoje slabosti i nehotičnosti i da ove brige što pleća mi stišću budu Tvojom milošću uklonjene; i kad padnem u životu, jer padovi su neizbježni da mi pružiš Svoju ruku spasa i da ostanem na Tvome putu – o El-Mu’iz (onaj koji uzdiže); i kad mi sjećanja san otjeraju da znam da si mi dao snagu da to sve prebrodim i da ceš mi snagu opet dati samo Ti; Ya Rabb, za sve životne nevolje i poteškoće; za sve nadolazeće neprospavane noći; za sve tuge i jake kiše; za sve gorke zime; osnaži me da mogu ići dalje i stići do konačnog odredišta  – Dženneta.

Ustanem sa sedžde, klanjam još dva rekata nafile, a onda se spustim na postelju, zatvorim oči i utonem u dubok san. Bože, dao si snagu tim slabašnim kapcima, a opet teškim kao planina da nađu svoj smiraj i budu duši odmor.

Hvala Ti, Ti daješ ljudima snagu kada im je usitinu najpotrebnija i osnažuješ naša srca za nastavak dalje.