Dijaspora

Bošnjaci u Turskoj: Na Bayrampaši su svi Bošnjaci jedno

Ne postoji u novijoj historiji generacija Bošnjaka koja nije morala bježati sa svog topraka u nepoznate i neizvjesne daljine izgnanstva. Mnogi su se odlučivali za Tursku u nadi da će ondje pronaći barem dio domovine, pa stoga danas u ovoj zemlji postoje velike zajednice Bošnjaka. Jedna je od njih u istanbulskoj općini Bayrampaşa, koju je prošle sedmice posjetila ekipa “Stava”

Pišu: Hamza RIDŽAL i Enisa KEZO

Bosancem se postaje tako što se ode iz Bosne, primijetio je u jednom romanu Dževad Karahasan. Bosna je oduvijek bila prostor iz kojeg se odlazi, bježi, protjeruje, a svi oni koji odu, pobjegnu ili budu protjerani, iako do tada možda i nisu znali šta su i ko su, postanu svjesni svog identiteta onoga trenutka kada se smjeste negdje drugdje. Od Berlinskog kongresa do posljednje agresije na Bosnu i Hercegovinu generacije Bošnjaka odlazile su u Tursku u nadi da će ondje sačuvati svoju vjeru i nacionalni identitet.

Iz voza u kojem se još osjećao miris domovine kročili bi na znamenitu željezničku stanicu Sirkeci. Nisu ih zbunjivali tijesni sokaci ispunjeni usklicima svjetine koja vazda negdje žuri. Znali su gdje su došli i kamo trebaju poći. Sudbina je mnoge sa Sirkecija vodila ka Bayrampaşi, istanbulskoj općini u kojoj danas živi oko 40.000 Bošnjaka.

Bošnjaci su u Tursku odlazili kako bi sačuvali identitet

Bošnjaci su na Bayrampaşi osnovali Udruženje “Bosna – Sandžak”, imaju svoje restorane i kafiće, a i predsjednik je mjesne zajednice Yıldırım Bošnjak Adnan Ličina, kojem je ovo peti mandat na toj funkciji. Svi ga zovu muhtarom. Adnan je imao tri godine kad su njegovi roditelji odlučili napustiti Sandžak i zaputiti se u Tursku.

To su učinili isključivo zato što su se osjećali ugroženima u socijalističkoj Jugoslaviji. Iako je Jugoslavija bila naprednija zemlja od Turske, kazuje muhtar, Bošnjaci su odlazili kako bi sačuvali identitet.

“U Jugoslaviji je bio komunizam. Naši ljudi nisu mogli postiti na ramazan, klanjati nisu mogli, nisu mogli ništa. Nisu mogli živjeti onako rahat. Zbog toga su ošli za Tursku. I kuću i zemlju ostavili su za sobom. Ovamo su došli goli, bosi. Ako znate, bio je neki ugovor između Jugoslavije i Turske po kojem su Turci mogli doći u Tursku i uzeti tursko državljanstvo. Onda su naši ošli u Makedoniju, da se ondje prijave k’o Turci. U Skoplju smo živjeli dvije godine, a onda smo se preko Ambasade Turske prijavili kao etnički Turci i došli ovamo”, objašnjava Ličina.

Nije bilo posla, nisu poznavali jezik, ali su svi imali nekog ko je nekada ranije došao na Bayrampaşu. Dešavalo se da na spratu kuće živi i po četrdeset duša. Ipak, Ličina ističe da su se naši ljudi brzo snalazili i da su uskoro nakon dolaska uspijevali sebi sagraditi kuću.

Iako je danas odnos prema Bošnjacima u Turskoj više nego zadovoljavajući, naši sagovornici kažu da je situacija na početku bila teška i zbog toga što su ih Turci tada doživljavali kao strance, što je paradoks s obzirom da Srbi i Hrvati i dan‑danas Bošnjake etiketiraju kao Turke ili poturice. Smatrali su ih pravoslavcima sve dok nisu vidjeli da prave džamiju.

I Sabiha, poslanik gradskog parlamenta Istanbula, podsjetila je na nekadašnji položaj ovdašnjih Bošnjaka: “Turci su mislili da smo ‘vlašad’ jer ne govorimo turski. Ne moraš, brate, znati turski da budeš musliman. Meni je krivo što su oni mislili da mi nismo muslimani, a mi otišli iz Sandžaka i Bosne da ostanemo muslimani.”

U kućama govore bosanskim jezikom

U kućama se i danas govori isključivo bosanskim jezikom. Stari djedovi i nane nikada nisu naučili turski jezik, ali im to nije bilo ni potrebno. “Moj djed i bika ne znaju nijednu riječ turskog. Zašto? Zato što smo ovdje svi jedno. Gdje god izađeš, tu su Bošnjaci, pa nisu imali ni potrebe učiti drugi jezik”, kaže Sibel, uposlenica Udruženja “Bosna – Sandžak”. Ulicom Mostar na svakom koraku odzvanjaju poznate riječi. Trgovci i ugostitelji na bosanskom pozivaju u svoje radnje. Sve podsjeća na domovinu.

Sabiha, poslanik gradskog parlamenta Istanbula, kaže da bosanski ne govori najbolje, a posebno je stid govoriti na bosanskom jeziku pred muhtarom: “Razumijem, ali ne mogu sve da kažem. Rođena sam u Tutinu, ali se zaboravi, vrijeme prolazi.”Bayrampasha-Stav-305216 (1)

“Sabiha i ja nikada nećemo reći da dolazimo iz Srbije ili iz Crne Gore, iako, kada bismo gledali trenutno stanje, zaista dolazimo iz tih država. Ali ne, ne možemo reći da smo odatle. Mi smo do Berlinskog kongresa bili jedno s Bosnom, imamo istu kulturu i jezik”, objašnjava muhtar. Naglašava da se omladina ženi i udaje uglavnom za svoje sunarodnjake. Brakovi s Turcima vrlo su rijetki. “Više se vi u Bosnu ženite Turkinjama no mi. I kod nas se nekad miješa, ali je to rijetko. Kad pričaš s omladinom, vidiš da oni hoće da se žene i udaju za svoje. Drži se i do naše kuhinje. Svadbe su naše, na njima se igra kolo. Da ti samo vidiš kako omladina zna igrati kolo. Svi se ufate da igraju”, priča nam muhtar iz Bayrampaşe.

“Bosna – Sandžak”: najveće udruženje Bošnjaka u Turskoj

Među izbjeglicama, koje su generacijama dolazile u Tursku iz Bosne i Sandžaka u nadi da će ondje sačuvati svoj vjerski i nacionalni identitet, ima i onih iz posljednjeg muhadžirluka između 1992. i 1995. godine. Međutim, u vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu, Bošnjaci na Bayrampaşi imali su Udruženje “Bosna – Sandžak”, koje je uveliko pomagalo izbjeglice.

Ovo je najveće udruženje Bošnjaka u Turskoj i osnovano je 1989. godine. Jedno je od malobrojnih građanskih udruženja kojem je Turska dodijelila titulu udruženja od društvene koristi. Otvorilo je to brojne mogućnosti i olakšalo njegovo funkcioniranje, a jedna od najvećih prednosti jeste ta što Udruženje ne plaća porez.

Članovi udruženja, najčešće bogatiji trgovci, finansiraju njegov rad. Zgrade u kojima je Udruženje napravili su bez pomoći države. Najprije su kupili staru zgradu, zatim pored nje napravili još jednu, a onda njihove vrhove povezali replikom Starog mosta. Kada se kompleks pogleda iz daljine, staklo ispod mosta izgleda poput Neretve. Veliki čelični ljiljan ispred zgrade, podignut kao spomen-obilježje bošnjačkim šehidima, upotpunjava sliku Bosne koju uporno čuvaju i njeguju Bošnjaci na Bayrampaşi.

Muhtar Adnan Ličina objašnjava da su repliku Starog mosta izgradili jer u Udruženju nemaju Hercegovaca, a žele imati barem nešto što će ih podsjećati na Hercegovinu. Još jedna replika Starog mosta izgrađena je i nedaleko od prostorija Udruženja. Služi kao pješački most iznad autoputa, a u blizini je i ulica Mostar.

Predsjednik Udruženja “Bosna – Sandžak” Zahit Büyükbayrak, porijeklom iz Rožaja, objašnjava da Stari most simbolizira spajanje starih i novih vremena, baš kao što na Bayrampaşi spaja staru i novu zgradu Udruženja. Kaže da ne postoji rivalitet između bošnjačkih udruženja u Turskoj kao što je to slučaj u nekim drugim zemljama. Naprotiv, “Bosna – Sandžak” nastoji uspostaviti što bolje odnose s drugim bošnjačkim udruženjima i, budući da su najmasovnije udruženje Bošnjaka, pomoći im u organiziranju.

Udruženje “Bosna – Sandžak” bavi se, prije svega, pomaganjem nevoljnicima, stipendiranjem djece iz manje imućnih obitelji i organiziranjem kulturnih aktivnosti. “Kultura je najbolji način za očuvanje identiteta. Šta je identitet ako to nije kultura jednog naroda? Nastojimo kroz kulturne sadržaje govoriti o našim vrijednostima, načinu života i, što je možda za nas i najvažnije, o bosanskom jeziku”, pojašnjava Büyükbayrak.

Aktivnosti Udruženja

Uporedo s Udruženjem “Bosna – Sandžak” djeluje i Udruženje bošnjačkih intelektualaca u Turskoj. “U njemu su ljudi iz različitih struka. Ima profesora s turskih univerziteta, ljekara i političara, uposlenika Vlade itd. Uglavnom, riječ je intelektualcima koji su veoma poštovani u Turskoj”, ističe Zahit Büyükbayrak.Bayrampasha-Stav-305216 (8)

Davut Nuriler, uposlenik Vlade Republike Turske, jedan je od članova Udruženja. U razgovoru za Stav Nuriler je kazao da im je cilj okupiti bošnjačke intelektualce koji rade i djeluju u Republici Turskoj te kroz korisne projekte afirmirati bošnjačko kulturno naslijeđe. Iz razgovora s Nurilerom zaključujemo da aktivno prati politička, društvena i kulturna dešavanja u Bosni i Hercegovini i zemljama iz njenog okruženja. Posebno se osvrnuo na nedostatak zvanične komunikacije između bošnjačkih institucija kulture te izrazio želju za intenziviranjem saradnje s Bošnjačkom zajednicom kulture “Preporod” kao najvažnijom kulturnom institucijom Bošnjaka.

(Kompletan tekst pročitajte u novom broju magazina STAV, koji je u prodaji)

(Faktor.ba/Magazin STAV)

Povezani članci

Back to top button