Bosna je za Maka Dizdara bila nepresušna inspiracija

U raznim pjesničkim tokovima bošnjačke poslijeratne književnosti s gledišta tematsko-idejnih opredjeljenja uočavaju se dvije osnovne, u biti divergentne pjesničke struje. Stvaralaštvo pjesnika koji pripadaju prvoj od dvije navedene struje još uvijek je u znaku narodne tradicije i romantičarske poezije s naglašenim zavičajno-patriotskim izrazom. Druga pjesnička struja, oslobođena dugotrajne rodoljubno-herojske simbolike, bavila se univerzalnom temom ljudskom postanka i opstojnosti. Pjesnici koji stvaraju u okrilju tematike nacionalnog mita nerijetko ne mogu naći izlaz iz skučenih obzora zavičajnog viđenja, dok kosmopolitski orijentrani pjesnici često gube iskonsku snagu jezika u kojoj je pohranjena historija, duhovnost i sudbina jednog naroda. Za razliku od pjesnika navedenih orijentacionih struja, Mehmedalija Mak Dizdar u svojoj poeziji veoma uspješno sažima toplotu zavičajnog ognjišta i sjaj univerzalnih saznanja ljudske sudbine.

Kameni spavač – alegorijska parabola o tragičnoj sudbini Bosne

Upravo je zbirka Kameni spavač dokaz Dizdareve svijesti o tome da poezija mora nositi iskonske sokove baštinjenog naslijeđa, ali da kao takva mora prelaziti granice omeđene vremenskom, nacionalnom i mitskom duhovnošću. Prema riječima Enesa Durakovića, Dizdareva pjesnička metafora bogumilskog dualističkog učenja otkriva se u prvom značenjskom sloju u alegorijskoj paraboli o tragičnoj sudbini Bosne i njenih ljudi, izloženih vjekovnim vjetrometinama zla na krvavim razbojištima zemaljskih pošasti, od kojih se brani ustrajnošću trpnje, sviješću o časovitosti moći i sile.

Iako je u samom nazivu zbirke Kameni spavač naglašena simbolika bosanskog nadgrobnog spomenika – stećka, koja ukazuje na traganje za srednjovjekovnom kulturom i baštinom na području Bosne, sve pjesničke tvorevine koje sačnjivaju ovu zbirku nemaju u istoj mjeri izraženu tematiku Bosne i bosanskog čovjeka. O sudbini vjekovne Bosne, njenog čovjeka, o tegobi opstanka i života na ovom prostoru piše Dizdar u pjesmi Zapis o zemlji.

Zapis o zemlji

Mak Dizdar je nadahnuće za ovu pjesmu našao upravo u tekstovima slavnih povijesnih artefakata. Zapisom o zemlji Dizdar je želio osvijestiti čitaoce o stanju materijalnog i duhovnog siromaštva na području Bosne i Hercegovine, a na neki način i opomenuti one koji su ovu zemlju doveli do takvog stanja. Indirektna poruka ovog epitafa je i poticanje na njegovanje folklornog, jezičnog i historijskog naslijeđa vlastitog zavičaja. Zapis o zemlji ima krajnje jednostavan sklop – napisana je u formi dijaloga koji se sastoji od jednog pitanja i odgovora na to pitanje. Ovakva forma pjesme podsjeća na narodne pitalice, što nam opet ukazuje na neraskidivu vezu Dizdarevog stvaralaštva i narodnog folklora. Ovakva dijaloška forma pjesme podsjeća i na Lucidar, zbirku srednjovjekovnih znanja izloženu u obliku pitanja, koja postavlja učenik, i odgovora koje daje učitelj.

Osnovni motiv Zapisa o zemlji je Bosna, za koju se pitac u prvoj strofi zanima pitanjima: Gdje li je ta/ Odakle je/ Kuda je/ Ta/ Bosna/ Rekti. U ovim redovima niže se epifora u kojoj se ponavlja forma pitanja koja je naglašena oblikom glagola biti: je. Pitanja koja postavlja onaj koji Bosnu ne poznaje imaju ulogu naglasiti Dizdarev stav o onima koji tu zemlju smatraju neznatnom i nebitnom. Pitanja koja postavlja Dizdarev pitac nisu nimalo bezazlena,  jer prizivaju u našu svijest krucijalna pitanja koja se tiču ljudskog opstanka i postojanja: KO smo?; ODAKLE dolazimo?; KUDA idemo?.

Kako primjećuje Marko Vešović, u Zapisu o zemlji pitanje i odgovor su razrađeni u zasebnim strofama. Ime pitanog je izostavljeno, to jest zamijenjeno riječju jednog u značenju neki koji, skupa s vremenskom oznakom jednom u značenju nekad, priziva jezik bajki: bio jednom jedan, čime je pitalica smještena u bezvremlje, ili u svevremlje, što doprinosi da se otkine do prizemnog života za koji su pitalice vrlo često pretvrdo vezane i da saopći primisli i slutnje višeg reda. Upotreba riječi koje ukazuju na jezik bajke upućuje nas na mišljenje da je Dizdar u mnogim navratima pronalazio inspiraciju u našem narodnom stvaralaštvu.

Druga strofa Zapisao o zemlji zasniva se na odgovoru koji daje upitani. Bosna je u njegovim odgovorima opisana epitetima koji naglašavaju jad i neimaštinu: I posna i bosa da prostiš/ I hladna i gladna. Iako je pjesma Zapis o zemlji napisana nepravilnom rimom i slobodnim stihom, stilska sredstva određuju njen ritam. Dok se u prvoj strofi ritam postiže epiforom, ritam druge strofe je zasnovan na anafori, te aliteraciji koja je izražena epitetima: posna, bosa, hladna, gladna. Ukoliko obratimo pažnju na opis Bosne u drugoj strofi, možemo zaključiti da je zemlja personificirana i da je Dizdar predstavlja kao kolateralnu žrtvu. Dizdareva Bosna spava, uljuljkana u osjećaj općeg beznađa, jada i tegobe.

Prema riječima Marka Vešovića, Zapisom o zemlji se kazuje historijska istina: Bosna jeste spavala duže od svih jugoslovenskih republika. Uz to, Bosna liči na čovjeka koji, kad ga probudiš iz sna, nije baš najljubazniji. I, najzad, Bosna je prkosna i od onoga što je usnila i što zapravo na javi ne prestaje sanjati. Kao da se govornik izvinjava i zato što je Bosna predugo spavala, i zato što je nakon sna mrzovoljna, i zato što budna ne prestaje sanjati ono što je čini “prkosnom “.

Zapis o zemlji

Pitao jednom tako jednoga vrli pitac neki:

A tko je ta šta je ta da prostiš

Gdje li je ta

Odakle je

Kuda je

Ta

Bosna

Rekti.

A zapitani odgovor njemu hitan tad dade:

Bosna da prostiš jedna zemlja imade

I posna

I bosa da prostiš

I hladna i gladna

I k tomu još

Da prostiš

Prkosna

Od

Sna.

Za Akos.ba piše: Azra Crnčalo