Vi ste ovdje
Home > U Fokusu > Bolesnik koji se pomiri sa činjenicom da je bolestan, nikad neće ozdraviti!

Bolesnik koji se pomiri sa činjenicom da je bolestan, nikad neće ozdraviti!

      Podsjetimo se – treći decembar je dan osoba sa invaliditetom!
Ponekad je sve ono što možemo učiniti  za nekoga – lijepa riječ, savjet i iskrena dova! Negdje se kaže da to i jest ono najvažnije! Kako god, to je jedino što sad mogu!
Zato neka ovaj tekst bude moj glas podrške osobama sa invaliditetom i glasna riječ u tihim molitvama svih onih koji su u potrebi za bilo kakvom tuđom pomoći!
Iako volim pisati, na ovu temu mi je uvijek teško. Teške i bolne teme opterećuju i one koji ih žive, a kamoli one koji nemaju neposredan doticaj sa njima. Ali ponekad imamo potrebu nešto progovoriti i možda je u tom slučaju najbolje govoriti sebi u pero. “Pišem da mogu preživjeti”, time dajemo oduška svojim poteškoćama, a koje, ujedno, možemo i podijeliti sa onima koji nas razumiju!

S druge strane, pisana riječ je nenametljiv sugovornik koji ne zahtijeva da ga prihvatimo ako se s njim realno ne slažemo ili nam se ne sviđa!
Nadam se da će ova priča biti realan sugovornik i da ćete je podržati, ali ne zbog same priče već zbog onih zbog kojih je napisana, osoba sa invaliditetom!
Jedna hrabrost je živjeti život osobe sa invaliditetom, a druga pričati o tom životu, priznajem da ovu drugu hrabrost nemam! Iako me se duboko tiče, ova priča nije samo o meni i zbog mene i zato mi je bilo lakše pisati je! Ova priča je i zbog svih onih koji imaju isto iskušenje kao i ja, a koje me naučilo kako pronaći bereket vremena i ispuniti ga na neki najprihvatljiviji način!

 Istina, bolest je iskušenje poput vatrene baklje o koju se uvijek može opeći, a dok god traje na “borbenom poprištu” smo i nismo sigurni kako će završiti! Ali u svim okolnostima se može i treba  pronaći razlog zbog kojega ćemo biti zadovoljni i zahvalni. Jednostavno moramo vjerovati  ako nam se uskrati jedna mogućnost otvori nam se druga, ili više njih.
Naravno,  osobe sa invaliditetom, često nisu u stanju, jer svoju energiju koncentrišu na problem koji ih muči i nedostatak sa kojim se suoče pa tako ne mogu osloboditi sav potencijal koji imaju! Dakako, da to nije jednostavno, invaliditet je kao neprirodno stanje i naš um se ne može lahko pomiriti s tim, ma koliko  se trudili naviknuti i prilagoditi, to ostaje deformacija i invaliditet. Jer kada bi bilo drugačije ne bi imali snagu, potrebu i želju da se svakodnevno borimo i u nekim slučajevima i pobjedimo svoje poteškoće i bolesti!

Sviđa mi se mudra izreka jednog književnog nobelovca: “Bolesnik koji se pomiri s činjenicom da je bolestan, nikad neće ozdraviti” i u tome je i bit pomoći osobama sa invaliditetom –  da spase svoj duh i tako pomognu sami sebi, jer kad duh klone onda je svaka druga pomoć besmislena!
Bojim se da živimo u društvu koje nema taj nivo svijesti; a tu svijest je, izgleda, vrlo teško prizvati!? I baš oni koji su pozvani i poslani da brinu o društvenim potrebama i da njeguju njene humane vrijednosti, ponekad ne budu korekti i otežavaju prava nemoćnima, osobama sa invaliditetom, onima koji su, upravo, test zrelosti svijesti  jednog društva!
Osobe sa invaliditetom nisu samo svoje iskušenje i iskušenje svoje porodice već iskušenje cijelog društva u kojem se nalazi, a nalazi se u svakom društvu i potencijalna je opasnost da se desi bilo kojem pojedincu iz tog društva!
Osobe sa invaliditetom imaju to što imaju, a svi ostali ono što mogu, a svakome je data mogućnost da na neki način može odgovoriti  potrebama osoba sa invaliditetom! Samo treba imati dušu i srce, ljubav i osjećaje, a oni koji to nemaju, ne mogu ni drugima dati. Takvi, nažalost, ni sami sebi ne mogu pomoći i zato se trebaju što prije podučiti humanosti kao što se podučavaju drugim vještinama i disciplinama u životu. Zapravo, mudrost vjere nas upućuje da ne može biti dobra u tijelu koje nikad nije osjetilo bol! – “Da se bude zdravo dovoljna je bol” (hadis)

Zdrav čovjek nije dovoljno zahvalan na blagodati zdravlja koje ima i ne razumije bolesnog pa mu tako i uskrati svoju pomoć!
Nije sve u materijalnoj pomoći, ona jest možda najvažnija ali nije i jedina “Uradite ono što možete,  s onim što imate, ondje gdje se nalazite!” (Theodor Roosevelt)

Kad vidimo osobu sa bijelim štapom pokažimo joj put, kad sretnemo osobu u kolicima pomozimo joj da savlada prepreku, ako ne možemo ni to kažimo im lijepu riječ i poklonimo osmijeh. Možda će upravo ta vaša riječ i osmijeh nekome doći kao mehlem na ranu i kao promrzlom sunce. I osobama sa invaliditetom sreću  čine male stvari!
Znajmo da te osobe imaju mnoštvo fizičkih i svakih drugih prepreka u životu, ali njihove iskrene dove nemaju ni jednu na putu do Uzvišenog Gospodara koji prima dove i udovoljava potrebama.
Potrudimo se naći sebi mjesto u tim dovama i budimo od onih koji će hoditi kroz Allah s.w.t milost, jer kako kaže poslanik, s.a.v.a.: “Čovjek koji obilazi bolesnika hodi kroz Milost.”
Ovo zvuči tako ohrabrujuće i moćno!? Pokušajmo, na ovakav način, gledati na stvarnost koja nas okružuje i u kojoj živimo!
Konačno, koju god vjeru slijedili, kakav god svjetonazor imali, kakvu god kulturu poznavali… ne možemo se osloboditi odgovornosti prema nemoćnim, osobama sa invaliditetom ako smo živa bića u liku u kojem se prepoznaje čovjek!

Piše: Razija Maksumić

Akos.ba

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top