Piše: Nihad Kreševljaković

Iako se ideja, kao i određene akcije u vezi sa bojkotom Izraela spominju još od četrdesetih godina prošlog stoljeća,  jasno formuliran zahtjev pojavit će se tek početkom 21. stoljeća.   

Britanski bračni par, profesorica Hilary i profesor Steven Rose su u otvorenom pismu, objavljenom 6. aprila 2002. u The Guardianu zatražili prekid svih znanstvenih i kulturnih veza unutar Evropske unije sa izraelskim univerzitetima. Zahtjev će uskoro postati poznat kao poziv na akademski bojkot Izraela. Steven i Hilary Rose u The Guardianu, 15. jula 2002., objašnjavaju da je izbor civilnog društva, u koje spadaju i znanstvenici, da šute i ne čine ništa ili da pokušaju izvršiti pritisak. Završavaju sa porukom Desmond Tutu-a koji je izražavajući podršku bojkotu citirao Martina Luthera Kinga: “Naši životi počinju završavati onog dana kada ušutimo o važnim stvarima”. Novi zamah, ideja bojkota je dobila 2004. godine kada se rastućem međunarodnom pokretu za nenasilan bojkot pridružila grupa palestinskih profesora i intelektualaca započevši Palestinsku kampanju za akademski i kulturni bojkot Izraela (PACBI). 

Konačno, poziv palestinskog civilnog društva od  9. Jula 2005. godine smatra se historijski važnim događajem, kao početak globalne kampanje BDS (“Boycott, Divestment, Sanctions” /Bojkot, neinvestiranje, sankcije)

Iako se ideja, kao i određene akcije u vezi sa bojkotom Izraela spominju još od četrdesetih godina prošlog stoljeća,  jasno formuliran zahtjev pojavit će se tek početkom 21. stoljeća.   

Od međunarodnog civilnog društva i svih savijesnih ljudi zatraženo je da podrže kampanju po uzoru na bojkot koji se primjenjivao protiv Južne  Afrike u doba apartheida. Očekuju se vršenje pritiska na vlastite države sa ciljem nametanja embarga i sankcija Izraelu.  “ Zbog pravde i istinskog mira“ podrška je zatražena i od savjesnih Izraelaca. Iza poziva stajalo je 170 palestinskih organizacija predstavljajući Palestince sa Zapadne obale,  iz Gaze, današnjeg Izraela i dijaspore. Zbog složenosti akcije, na web stranici BDS-a, kao i palestinske kampanje za akademski i kulturni bojkot Izraela (PACBI) vrlo detaljno su objašnjeni razlozi i detalji u vezi sa svim principima i formama bojkota.

Kao uvjet za prekid bojkota navedena su tri zahtjeva: Okončati okupaciju i kolonizaciju svih arapskih teritorija i ukloniti zid (1); Priznanje temeljnih prava arapskih i palestinskih građana Izraela na punu ravnopravnost (2);  Poštivati, štiti i promicati prava palestinskih izbjeglica na povratak u njihovu domovinu i na njihovo vlasništvo sukladno UN-ovoj rezoluciji 194 (3). Treća tačka je u više navrata proizvela i rasprave unutar grupa koje suštinski podržavaju BDS zbog bojazni da bi se mogla iskoristiti za potpunu deligitimizaciju Izraela.

I bez sporne tačke, ideja BDS-a je izazvala pravu lavinu kritika i napada. S ciljem borbe protiv akademskog bojkota Izraela, još 2002. godine formiran je AFI (The Academic Friends of Israel), a u kompromitaciju pokreta uključile su se pored izraelske vlade, brojne udruge i pojedinci. Od samog početka pobornici ideje bojkota optužuju se za „antisemitizam“, pa čak i negiranje Holokausta pri tome potpuno negirajući činjenicu da su mnogi BDS aktivisti također Jevreji i državljani Izraela.

STRAH OD VLASTITOG MIŠLJENJA?

Još početkom 2004. godine gostujući na BBC-u, strah  da bi Izrael mogao biti izložen međunarodnom bojkotu, po uzoru na onaj koji je doveo do pada  režima u Južnoj Africi, iznio je Tommy Lapid,  Izraelski ministar pravosuđa. Odlučan stav protiv bojkota postao je sastavnim dijelom očekivanja Izraelaca od njihovih saveznika. Pojedini zapadni političari kao da se takmiče ko će zvučati snishodljivije u uvjeravanju izraelskih saveznika kako se protive ideji bojkota. David Kameron je prilikom svoje prve posjete „Svetoj zemlji“ izjavio: “Deligitimisanje države Izrael je pogrešno. Ono je odvratno. I zajedno ćemo ga pobijediti”. Pri tome je, prilično amaterski, podcijenjujući kampanje britanskih sindikata i univerziteta protiv suradnje sa izraelcima, izjavio da „ mjesto Izraela kao domovine jevrejskog naroda neće zavisiti od površnih rezolucija političkih amatera“…

Opširnije na portalu Al Jazeere:

Bojkot Izraela – od ismijavanja do uspjeha

Biografija autora

Nihad Kreševljaković

Nihad Kreševljaković je direktor Sarajevskog ratnog teatra, te voditelj i jedan od pokretača programa Modul memorije Festivala MESS, koji se bavi istraživanjem odnosa umjetnosti i sjećanja. Učestvovao je kao koautor u filmu Sjećaš li se Sarajeva, nakon kojeg je sa bratom osnovao NGO Videoarhiv s ciljem prikupljanja videomaterijala snimljenih u periodu opsade Sarajeva. Diplomirao je historiju na Filozofskom fakultetu u Sarajevu i autor je brojnih tekstova u različitim publikacijama.