Bijeljinska i Tuzlanska: Podsjećanje na dvije muslimanske rezolucije iz 1941. godine

Piše: Dr. sc. Omer Hamzić

Na ustaška nasilja nad Srbima i Židovima, muslimani su reagirali nizom javnih protesta u vidu rezolucija koje su objavljene u gotovo svim značajnijim bosanskohercegovačkim gradovima. U svim tim rezolucijama se osuđuje nasilje i diskriminacija građana druge vjere i nacije, Srba i Židova, dok neke od njih traže i autonoman položaj za Bosnu i Hercegovinu.1

Objavljivanje ovih rezolucija povezano je s djelatnošću bošnjačkih autonomista, ali i sa činjenicom da u to vrijeme, vojne snage Nezavisne Države Hrvatske (regularno Domobranstvo, te Ustaška vojnica) nisu bile u stanju pružiti zaštitu ugroženim bošnjačkim naseljima. Stoga je na više strana u Bosni i Hercegovini dolazilo do formiranja lokalnih samozaštitnih milicijskih snaga sastavljenih od muslimana. Najreprezentativnija od njih je bila Domobranska dobrovoljačka (DOMDO) pukovnija bojnika Muhameda Hadžiefendića, ustrojena u decembru 1941. u Tuzli.2

Formalno u sastavu Domobranstva, ova je jedinica (u narodu nazvana legijom) objedinjavala šest područnih bojni na širem prostoru sjeveroistočne Bosne, koje su se uspješno odupirale ustanicima.3

U ovom prilogu ukazujemo na historijski značaj tih rezolucija, posebno Bijeljinske i Tuzlanske.

I

Aprilski rat 1941. godine, kapitulacija Kraljevine Jugoslavije, proglašenje NDH i promjena opštih političkih prilika u Bosni i Hercegovini, te događaji koji će potom uslijediti zatekli su muslimansko bošnjačko stanovništvo kako politički, tako i nacionalno potpuno obezglavljenim i dezorjentisanim. S druge strane, ustanički val u srpskim područjima, kao odgovor na represivne mjere ustaškog režima, nagovještavao je ponavljanje bošnjačke tragedije iz prošlosti. Neorganizovani za odbranu, muslimani su postali objekat odmazde pripadnika ustaničkih grupa, koji su ih okrivljivali kao suizvršioce ustaških zločina nad srpskim stanovništvom.4

Gubeći sve više povjerenje u vlast NDH, u skoro svim većim gradovima Bošnjaci su tražili načina da se tome zlu javno suprotstave. Podaci o krajnje nedostatnim snagama Pavelićeve države, naspram rastuće opasnosti od četnika, najbolje ilustruju teško stanje u kojem se našlo bošnjačko-muslimansko stanovništvo na ovom osjetljivom prostoru. Nakon povlačenja iz istočne Bosne, ostavljajući na milost i nemilost gradove Vlasenicu, Srebrenicu, Rogaticu, Knežinu, Goražde, Višegrad, Foču, Čajniče i druga mjesta u istočnoj Bosni, ustaškodomobranske snage su se reorganizovale i skoncentrisale u rejonima Sarajeva, Vareša, Zenice i Doboja. Sjedište 8. pješačke pukovnije bilo je u Tuzli, u Brčkom je bila stacionirana jedna bojna 8. domobranske pukovnije i jedna opkoparska bojna (pontoniri).

U Modriči se nalazila svega jedna satnija, a kasnije nepuna bojna, u Gradačcu jedna ili dvije satnije. U Gračanicu, poslije odlaska 13. ustaške bojne (Štirove), u jesen 1941. godine, povremeno su dolazile samo manje domobranske jedinice. U Bosanskom Šamcu i Odžaku nije bilo domobranskih jedinica. Oružničke postaje malog brojnog sastava (15-20 ljudi) u Gračanici, Srnicama, Gradačcu, Modriči, Odžaku, Bosanskom Šamcu, Orašju, Dubravama, Čeliću, Podorašju i Lukavcu (oružničke postaje iz srpskih sela su ranije povučene), nisu bile u stanju da kontrolišu toliku teritoriju u ratnim uslovima jer su bile ustrojene za mirnodopske zadatke. Razvojem događaja na stranim ratištima, te rasplamsavanjem ustanka na prostoru Bosne i Hercegovine, Bošnjaci su u drugoj polovini 1941. godine, izloženi
osvetničkim akcijama ustaničkih snaga, sve više uviđali da im režim NDH nije u stanju osigurati miran život i sigurnost.

To su uviđali i mnogi ugledniji pojedinci u okolini Tuzle, pa su počeli sve otvorenije zagovarati formiranje posebnih jedinica i organizaciju vlastite odbrane tuzlanskog kraja. Polovinom septembra 1941. tadašnji veliki župan u Tuzli Ragib Čapljić, na narodnom zboru u Puračiću, pozvao je Muslimane u “sveti rat” protiv ustanika i najavio formiranje jedinica koje će biti u stanju da odbrane muslimanska naselja. Takvo uvjerenje sve se više širilo u intelektualnom krugovima i među uglednim ljudima unutar bošnjačkog naroda. Već se u to vrijeme, naprimjer, i Uzejr-aga Hadžihasanović, počeo polahko distancirati od Džafer-bega Kulenovića, koji je kao pohrvaćeni musliman i potpredsjednik Pavelićeve Vlade „pustio da mu potpuno vežu ruke“. Iako je svojevremeno podržao Kulenovića kao nasljednika Mehmeda Spahe, Hadžihasanović je brzo shvatio da od njega neće biti nikakve praktične koristi za bosanske muslimane. Svoj kritički stav prema NDH fokusirao je na ustaše i njihovu samovolju, intervenišući kod Andrije Artukovića za mnoge uhapšene Srbe. Bio je uvjeren da ustaška vrhuška ne može stabilizirati stanje u državi.
Krajem ljeta i tokom jeseni 1941. godine vodeći predstavnici bošnjačkog građanstva, putem niza rezolucija, koje su
uputili najvišim predstavnicima organa vlasti NDH, ogradili su se od ustaške politike i osudili progone i istrebljenja srpskog naroda. Tako je prema nekim, autorima otvorena kriza legitimiteta NDH.5

Poznato je da je sve počelo skupštinskim zaključkom Udruženja ilmije „El Hidaje“ od 14. 08. 1941. godine, kojim je
izražen otvoren protest protiv ustaških zločina. Inicijator za javno oglašavanje i autor teksta tog zaključka bio je Mehmed ef. Handžić, čelnik „El Hidaje“, koji je smatrao da niko nema pravo da uništava muslimane „da nas gura političkim pravcem koji će imati posljedicu naše stradanje. Muslimani imaju pravo da to javno i otvoreno reknu.“

Pored Handžića, jedan od inicijatora pisanja Sarajevske rezolucije bio je i Kasim ef. Dobrača. Oni su javno pozvali muslimane „da se, u duhu islama klone svakog zlodjela, a državne vlasti da što prije zavedu red i sigurnost.“ Dr. Muhamed Hadžijahić smatra da se upravo zaključak donesen na Skupštini organizacije ilmije „El Hidaje“ od 14. 8. 1941. godine može sma trati začetkom „svim rezolucijama, a prije
svega Sarajevskoj.“6

Pojavljivale su se, dakle, od rane jeseni do kraja 1941. godine. Prema dosadašnjim saznanjima, objavljene su u Prijedoru, Sarajevu, Mostaru, Banja Luci, Bijeljini i Tuzli. Kako navodi Hadžijahić, ima indicija da su potpisivane i u Bosanskoj Dubici i Visokom, a možda i u još nekim mjestima, ali to do danas nije potvrđeno.

Reagovanje uglednih muslimana putem tih rezolucija izazvala je ustaška politika zločina i progona srpskog stanovništva. Ustanički zločini nad muslimanima bili su jednim dijelom odgovor na ustaške zločine nad Srbima. Muslimanske rezolucije su bile direktna reakcija na progone srpskog i jevrejskog stanovništva od strane ustaša koji su se nerijetko pripisivali Muslimanima. U tako složenim okolnostima, bio je to izraz ne samo velike zabrinutosti za sudbinu muslimanskog naroda, već i manifestacija izuzetne građanske hrabrosti i poštenja.

Nakon zaključaka „El Hidaje“, hronološki, prva se pojavila Prijedorska rezolucija. Potpise ne tu rezoluciju stavilo je stotinjak uglednih građana, nakon konferencije iza teravih-namaza, 23. 9. 1941. godine, koja je kod vlasti bila prijavljena kao konferencija Vakufskog povjerenstva o nekim vjerskim pitanjima.

Ostatak teksta možete pročitati ovdje.

1 Opširnije: Muhamed Hadžijahić, Muslimanske rezolucije iz 1941.–u zborniku: 1941. u istoriji naroda Bosne i Hercegovine, Sarajevo: Institut za istoriju radničkog pokreta, 1973.

2 Jedinica je najprije formirana kao Odjel narodnog ustanka, koji potom prerasta u zdrug (brigadu), pa konačno u pukovniju. Inače, prilikom napada ozrenskih ustanika na Puračić, domobransku posadu je zahvatila totalna panika i dali su se u bjegstvo, te ih je njihov zapovjednik, budući osnivač DOMDO pukovnije bojnik Hadžiefendić, bio prisiljen pištoljem tjerati na odbrambene položaje. Tada je Puračić odbranjen, ali je ta činjenica pokazala Hadžiefendiću, kao i
širim bošnjačkim masama, da su jedinice hrvatskog domobranstva potpuno nesposobne i nepouzdane. Bilo je to uvjetovano politikom vojnih vlasti NDH o eksteritorijalnosti domobranstva: jedinice sastavljene od domobrana s područja Bosne i Hercegovine (Sarajevskog, Banjalučkog, Tuzlanskog, Travničkog i Mostarskog popunidbenog zapovjedništva, koji su inače nosili fesove kao službeno pokrivalo glave) razmještene su u Slavoniji i Hrvatskoj, dok su u Bosni bili domobrani iz Hrvatske i Slavonije, odnosno Savskog i Osiječkog divizijskog područja (Damir Jug, Oružane snage NDH. Sveukupni postroj, Zagreb: Nova stvarnost–Hinus, 2004, str. 71).

3 Od svih muslimanskih milicija u Bosni i Hercegovini, Hadžiefendićeva legija je i u historiografiji ponajbolje obrađena. Detaljnije o ovoj vojnoj formaciji: Adnan Jahić, Muslimanske formacije tuzlanskog kraja u Drugom svjetskom ratu, Tuzla: Zmaj od Bosne – Preporod, 1995.; Esad Tihić, Jedinice Domobranske dobrovoljačke pukovnije (DOMDO) na teritoriji Trebave, Ratiša i Posavine (1941.-1943.), Gračanički glasnik, 2, novembar 1996, 32-58; Omer Hamzić, Formiranje i raspored jedinica Hadžiefendićeve legije na području tuzlanske oblasti, Stav, 6/7, mart 2004., str. 63-77.

4 Radi ilustracije navodimo samo dio prijetećeg pisma–poruke koju je 23. septembra, 1941. godine Štab 2. bataljona četničkih odreda u Ozrenu uputio bošnjačkim selima Orahovici i Lohinji (kotar Gračanica), koja se neposredno naslanjaju na rijeku Spreču: “Dobro pazite, da četnička noga ne prijeđe preko Spreče da se obračuna za zlodjela koja vrše neki ljudi nad Srbima. Mi nećemo birati, niti ćemo pitati tko je kriv, nego ćemo staviti pod nož sve od reda” (Arhiv Vojnoistorijskog instituta, Beograd, Fond NDH, kutija 152, reg.br. 36/7-2–u daljem tekstu AVII)

5 Safet Bandžović, Bošnjaci i antifašizam, ratni realizam i odjek rezolucija građanske hrabrosti (1941.), Sarajevo, 2010., 257–260.

6 Muhamed Hadžijahić, Muslimanske rezolucije iz 1941. godine, Zbornik radova „1941. u istoriji naroda BiH“, Naučni skup, održan u Drvaru od 7. do 9. 10. 1971. godine, Sarajevo 1973. 275.

Akos.ba