Batine…Uh: Zašto je bolje da odmah predate svoju djecu u socijalnu ustanovu i da prekinete agoniju

Kada sam prvi put čula za prijedlog ovog novog zakona o fizičkom kažnjavanju djece, pomislila sam, ne udubljujući se previše – konačno jedan lijep zakon kome nema šta da se prigovori… moram da kažem mami, obradovaće je to što će njen stil vaspitanja dobiti potvrdu u zakonskoj formi.

Dakle, da, ja sam jedno od one djece koja nikada, ponavljam NIKADA, nisu dobila batine. To je istina, koju mogu da potvrde svi koji poznaju moje roditelje.

Jer…

Dovoljno je bilo da neko neupućen, slučajno, ili neko „upućen“, tobož slučajno, pred mojom mamom iznese opasku o tome kako batine ipak… možda… nekada… i nisu tako loše…  pa da za uzvrat dobije besplatnu edukaciju u vidu opširnog predavanja o divljačkim metodama vaspitanja, (ne)odgovornom roditeljstvu, dostojanstvu djeteta, vijeku u kome se nalazi i sl.

Za mog oca, nekako, tu i nije bilo šta puno da se filozofira. On nije mogao da shvati kako nekome

uopšte može da padne na pamet da udari dijete. Roditeljstvo se za njega svodilo otprilike na – djecu čuvaš i štitiš od svega i svačega što može i ne može da se desi, plačeš zajedno sa njima kad su tužni i raduješ se kad su sretni, voliš ih najviše na svijetu, a sve ostalo su igra i slatkiši.

E sad, žao mi je, ali moraću da razočaram sve one koji su mislili da slijedi pljuvanje demonizovanog dr. Zorana Milivojevića i zgražavanje nad njegovim divljačkim stavovima o primjeni batina u vaspitne svrhe i hvaljenje presvijetle dr Nevene Čalovske-Hercog i njenih pristalica profesionalno edukovanih da vole i štite djecu više od njihovih ubogih, nepismenih, glupavih roditelja.

Meni se nekako eto čini da su i jedan i drugi doktor malko omašili suštinu. Prvog sam godinama rado čitala i uvažavala, ali poslije njegovog detaljnog opisa na koje se sve načine smiju fizički kažnjavati djeca, ostala mi je koža i dalje naježena, dok me je drugi, to jest druga (doktorka) impresionirala svojim stavom da roditelji samim tim što imaju dijete nisu adekvatni i da se brinu o njemu, već su za to neophodne specijalne obuke, seminari, edukacije i sl.  – pa sad kad joj samo vidim sliku, dobijem želju da čvrsto zagrlim svoje dijete i da zarežim.

Jer, eto, ne, moji mama i otac nisu bili ni psiholozi ni pedagozi, ni slično (mama trgovac, otac automehaničar), a, čudno, nisu bili ni žrtve nasilja u porodici (odrastali su u tipičnim porodicama sa puno djece, batine isto tipične, tomsojerovske – npr. iz osvete uništiš baštu namćorastog komšije, pocijepaš tek kupljene pantalone, i sl.).

I zaista ne znam odakle im tako napredna roditeljska shvatanja. Možda zato što su bili mladi, ili sam ja bila neko mnogo dobro dijete (već vidim mamu kako se prijekorno mršti!), možda zato što su samo bili obični, normalni ljudi koji su se voljeli. U svakom slučaju, prirodno, nije mi nikad padalo na pamet da dovodim u pitanje takav vrijednosni sistem – kao da ja, koja nikad nisam dobila batine, uopšte mogu da razmišljam o drugačijim modelima vaspitanja.

U međuvremenu sam i sama postala roditelj. S obzirom na to da ni moj životni saputnik, takođe, nikada nije dobio batine (kakav fin svijet, da čovjek ne poveruje!?!) mi bismo mu sada došli nešto kao „nulta porodica“, začetnici najnovije generacije ljudi odgajanih bez batina koji će od svijeta napraviti raj na zemlji.

Aha, osim što… hm, pa recimo da istina možda ipak ima nekoliko lica.

Zbog toga želim da podelim ovu priču karakterističnog i poučnog naslova sa svim onim roditeljima koji se trude i žele da pruže najbolje moguće vaspitanje svojoj djeci a nisu profesionalni psiholozi i pedagozi.

Zašto je bolje da odmah predate svoju djecu u neku socijalnu ustanovu i da prekinete agoniju

(Istinita priča sa par preuveličanih detalja)

Prve dvije godine našeg roditeljstva prošle su u savršenoj harmoničnoj idili. Dobro, ako izuzmemo prva četiri mjeseca paničnog straha dok smo čekali ispred inkubatora prvi kilogram, prvi mililitar mlijeka, prvi samostalni udah, prvi zagrljaj… jeste bilo malo stresno…

I da, moramo da izuzmemo i prvu godinu intenzivnih fizijatrijskih vježbi i kojekakvih strahova da li će  ikada moći samostalno da stoji, hoda i sl…

I da, zaboravila sam,  oštećen sluh… pa i to je, onako… ti slušni aparati, logopedi, testovi, da li će moći da govori, da se normalno razvija… jeste bilo malo stresno… mislim,… i sad je… Ali dobro…

Vjerujte mi, sve mimo toga je zaista bilo harmonična idila! Ne zaista, bez i malo ironije. Prve dvije godine, imali smo savršeno zdravu i sretnu bebu. Sve gore navedeno bio je pakao koji smo nosili zaključan u svojim glavama i dušama, ali naša beba je svakodnevno bila sretna i nasmijana, vesela i živahna, i pored svega, napredna i čak zdravija od prosjeka. Vodali smo je svuda sa sobom, išli smo svakodnevno na kojekakve terapije i vežbe, išli smo čak i na ozbiljna, daleka putovanja. Savršeno se uklapala u svaki ritam, ne skidajući osmjeh sa lica.

Bili smo idealna porodica sa reklame za stambene kredite, sa divnom, nasmijanom, lijepo vaspitanom malom djevojčicom (roditelje bi malo trebalo doraditi u fotošopu, ali dijete je bilo savršeno).

Međutim, đavo nikada ne spava.

Ponosno smo proslavili i drugi rođendan.  E sad, svi savremeni, edukovani, moderni roditelji naravno vrlo dobro znaju šta znači termin “terrible twos”.

Šta, ne znate! Nedopustivo! Strašno ko sve danas može da bude roditelj…

Hajde, objasniću ukratko, ali, posle toga pod hitno na Google, na dodatnu edukaciju –  savremene razvojne skale djece od nula do 25 godina – neurologija sa razvojnom psihologijom djece , uticaj rane ishrane na talente vaše bebe, kako razviti nadprosječnu inteligenciju kod dojenčeta, i sve ostalo što vam izađe na slične teme… Pa, molim vas, to je elementarno znanje!

Ukratko,  “terrible twos” označava onaj period u razvoju djece, oko druge godine, kada ona vjerovatno počinju da shvataju da postoji slobodna volja koja ljudima omogućava da rade ono što im se prohtije, bez obzira na to šta ostali oko njih misle o takvom ponašanju.  Ha, kakvo otkriće za jednog dvogodišnjaka kome se mozak razvija brzinom svjetlosti i ima ideje luđe od francuskih nadrealista!

Jeste, jeste, to je ono valjanje po podu, vrištanje, udaranje, blamiranje po prodavnicama i prijekorni pogledi onih sretnih savršenih roditelja koji vas namršteno prate dok odnosite svoje urlajuće, mlatarajuće dijete iz parka kao vreću, preko ramena, na neko mirnije mjesto. A zatim mu u stilu Dalaj Lame objašnjavate kako ne može da sjedne na ljuljašku na kojoj već sjedi neko drugi ko je do malo prije isto tako urlao i sada krvnički gleda svakog ko mu se približi. Pa ga onda uvjeravate kako potpuno razumijete njegovu frustraciju i znate da mu je teško pa mora da se dere i otima, ali da će u vama uvijek imati bezuslovnu roditeljsku ljubav i podršku, pa ćete zajedno nekako pregurati tu groznu drugu godinu.

A ono onda obriše suze, zamućeni pogled mu se razvedri, lice mu obasja sveznajuća epifanija, uhvati vas svojom dječjom rukicom za rame i kaže “Izvini mamice što sam se nerazumno ponašao, to je zato što imam čudnu fazu u svom razvoju, volim te najviše na svijetu i trudiću se da što manje urlam i bacakam se dok traje ovaj teški period.“

Kadar se polako širi, na nebu prolijeće ptica i nazire se duga, a život ponovo postaje reklama za stambene kredite.

E, jel vam sad jasno, šta je to?

A, šta kod vas se nije tako završilo?

Čudno…

Pa možda ste trebali da potražite savjet od nekog iskusnijeg.

Ja sam, naprimjer, poslije prve takve scene, naravno, odmah pozvala svoju ‘sveznajuću’ mamu, roditeljski uzor i ideal, za savjet. Doduše, odgovor je bio:

–          Nemam pojma, ti se nikad nisi tako ponašala“.

!?! 

Slijedeći je na redu, logično, bio dječji psiholog, a u glavi se već rađala ideja i o posjeti dječijem neurologu, psihijatru, homeopati, akupunkturisti, čarobnjaku…

–          Znate nešto nije u redu, moje dijete je bijesno, uznemireno, agresivno, udara, grize, otima se… a bila je do juče tako divna!

I, naravno, vrlo profesionalan odgovor:

–   Pa, znate, to su razvojne faze, trebalo bi da prođu do treće godine, morate biti strpljivi. I, naravno, paziti da se dijete u takvim akcijama ne povrijedi.

–  Ahaaa… A šta ako ne prođu do treće?

–   E pa tada je to već razmaženost, a to je već posljedica pogrešnog vaspitanja. Morate djetetu postavljati jasne granice…

Uslijedio je vrlo interesantan period života kada sam otkrivala valjda najsofisticiranije vještine pregovaranja.

Naprimjer: Kako natjerati dijete da uđe u automobil, dok ga obilaze začuđeni prolaznici, a ono sjedi na sred  trotoara i detaljno proučava zgaženi maslačak. Naravno, svaki pokušaj fizičkog pomjeranja, u ovakvom slučaju prošao bi slično kao kada biste panteru pokušali golom rukom da otmete svježi biftek.

A, ne, ne, nemojte ni pomišljati na onu varijantu – ako ne uđeš u auto, mama ide bez tebe.

Monstrumi!

Pa zar ne znate da će to da ostavi ozbiljne posljedice na dječju psihu! Za cijeli život!!! Nepopravljivo!!! Pogotovo kod prijevremeno rođene djece koja imaju problem sa odvajanjem od majke!!!

Kako, pa šta onda da radite?! Pa, šta ste rađali djecu kad prije toga niste prošli adekvatne obuke za roditelje! Ovako sada zbog svoje neukosti pravite buduće frustrirane članove društva sa ko zna kakvim neurozama i još gorim psihičkim posljedicama!

Uostalom, preispitajte malo svoje prioritete. Zar baš stvarno morate da uđete odmah u taj auto. Pa kako dijete da se razvija ako mu ne date vremena da istražuje svijet oko sebe. Kako to mislite imate zakazane termine kod fizijatra i logopeda? Pa, vi morate da znate da tako malo dijete nema jasnu predstavu o vremenu. Uostalom, zašto niste krenuli na vrijeme. To se uči još u osnovnoj školi…

Nego da se vratim na temu.

…Ok, pa stvarno ne treba da bude toliko teško. Kako ono bješe – ljubav, strpljenje, pregovaranje, jasne granice, paziti da se ne povrijedi… Ne zvuči nemoguće… valjda.

E pa sad, kako kome. Čovjek nikad ne zna šta sve može da ga zadesi.

Da li ste svjesni da i pored sveg vašeg truda i zalaganja, uvijek postoji opasnost da u vama, u nekom trenutku slabosti i pored vaskolike ljubavi, posvećenosti i strpljenja, probije onaj divljački, zastarjeli roditeljski impuls, pa da svoje dijete koje vam se bijesno otme iz ruke i izleti na ulicu punu automobila isprašite po turu, i to vrlo talentovano i znalački i ako vam je prvi put i nikada prije toga niste vježbali?

Da, da…

I šta onda?

…Pa ništa… potonućete nepovratno u blatnjavi kal u kome su ogrezli i svi drugi divljaci poput vas koji nisu uspjeli da idu ukorak sa savremenim tokovima u vaspitanju svoje djece.

Vjerovatno ćete prvo zaprepašćeno gledati u svoje dijete koje se smirilo i zaprepašćeno gleda u vas. Pa ćete zatim poslije tog prvog čuđenja, vrlo vjerovatno oboje početi da plačete, pa ćete ga zatim mnogo ljubiti i maziti i izvinjavati mu se, a ono će vas gledati sa još večim čuđenjem, ali sada već ozbiljno uplašeno, ne zbog batina, već zbog vašeg idiotskog ponašanja.

A poslije… Eh, pa pitaćete se gdje je zapelo, razmišljaćete o tome kako ste, eto, voljeli to svoje dete više od života, i kako ste se baš trudili da zapamtite sve savjete i da pročitate sve članke o roditeljstvu, ali eto, sada je kasno, posrnuli ste i to je to. Nema više reklame za stambeni kredit. Sada ste lik iz crne hronike pod naslovom – Majka monstrum.  

I, gdje je zapelo? Pa evo gdje!

Reći ću vam na ličnom primjeru.

Ja sam, recimo, u jednom takvom očaju, poslije scene otimanje-ruka-auto-po turu-plakanje-krivica- itd, pozvala, naravno, a koga bih, nego svoju ‘sveznajuću’ mamu, čiji sam ideal i uzor tako grubo iznevjerila. Čisto da joj saopštim kako sam najgora majka koja je ikada svijetom hodala i da joj se isplačem najstrašnije zbog užasne sudbine svog jadnog djeteta. A onda…nećete vjerovati. Dobila sam odgovor koji me je dotukao.

–          Pa, dobro, čekaj sine, to je drugo… znaš, i ti si jednom kao mala izletjela pred neki motor, pa sam te ja, isto tako…iz straha…”

–          Molim!!! Kako to misliš ‘to je drugo’?!

Pa eto gdje je zapelo!!!

Doduše, jeste da se ja ne sjećam te scene sa motorom, ali evo, sami ste svjedoci kako su te batine uticale poražavajuće na moju ličnost, i dovele do toga da i sama postanem majka monstrum! I ko zna kakve sve još posljedice imam a da nisam ni svjesna. Srećom pa je moje dijete još malo. Nadam se da će mu naša država uz pomoć ovog novog zakona naći adekvatnog staratelja, osvješćenog, edukovanog i punog razumjevanja, pa će valjda uspjeti da ispravi sve ono što sam ja pokvarila svojom glupošću i neukošću. Uostalom, vidite da nisam kriva ja nego moja užasna majka.

A ja sam joj se toliko divila.

Mada, trebalo je da znam, ipak ona nije bila profesionalno edukovana za posao roditelja, a nema ništa gore od amaterizma u tako ozbiljnim stvarima.

Napomena za bukvaliste: Tekst nikako nije poziv na batinjanje djece, nego utjeha svim onim roditeljima koji dođu u situaciju kada biraju između batina i situacija u kojoj njihovo dijete može ozbiljno da se povrijedi i nastrada. (op.red. Akos.bA)

Autor: Jasmina Dotlić

Izvor: osvajanjetisine.blogspot.com

Obrada: Akos.bA