Asim Nikšić od zaborava čuva svaki detalj historije Novog Pazara i Sandžaka

Iz ljubavi prema toj vrsti hobija decenijama je sakupljao raznu arhivsku građu i najviše kroz razgovore sa ljudima iz svih svera života, bilježio historijske činjenice o svakom događaju, objektu, ulici, kući, čovjeku…

Ilustrujući to fotografijama Asim Nikšić je budućim generacijama ostavio veliku arhivsku i historijsku građu iz svih društevnih oblasti. Pisao je i piše o arhitekturi i javnim objektima, historijatu i razvoju privrede, poljoprivrede, trgovine, zanatstva, prosvjete, kulture i saobraćaju. Sporta posebno. Preko biografije i prošlosti pojedinaca i ličnosti koji su nešto značili za Novi Pazara i Sandžak daje jasnu sliku života iz tog perioda.

“Kada počnem o nečemu da pišem ja se osvrnem i na Osmanlijski period, kao i vrijeme između dva svjetska rata. Sva moja kazivanja počinju iz starih vremena. Zdravlje me i dalje dobro služim pa uspjevam sve da zapamtim i da se prisjetim, ali je kontak sa ljudima veoma važan. Potičem iz porodice koja je vjerski edukovana, kao dječak sam komunicirao sa ljudima koji su mi predstavili grad koji je bio zaboravljen“, kaže u razgovoru za Anadolu Agency (AA) Asim, inače, jedan od najpoznatijih Novopazaraca koji je kao trogodišnjak ostao ratno siroče.

U ovdašnjoj javnosti je poznat, a to i sam prihvata, da je jedina ličnost koja najbolje poznaje Sandžak i koga najbolje poznaju ljudi iz Sandžaka.

Asim je na neki način fenomen ne samo u svom gradu nego i šire jer u njegovim publikacijama i kazivanjima se može naći i saznati ono što se ne uči u školi i ono što ne postoji ni u jednom arhivu niti muzeju.

Pored novinara i istraživača, koji Nikšića redovno konsultuju za neku informaciju iz prošlosti, često se dešava da ljudi iz znatiželje ili drugogo razloga, od njega saznaju o detaljima iz prošlosti svojih porodica ili gdje se šta nekada nalazilo i dešavalao u nekom dijelu grada na ušću rijeka Raške i Jošanice. Zbog toga su ga prozvali “živa enciklopedija“ ili “historija koja hoda“.

“Fotografišući, još kao mlad, počeo sam da tragam za nekim stvarima koje su jako bitne. Ponekad se samom sebi čudim kako sam neke stvario stavio na papir, a u stvari, ja sve što sam napisao trudio sam se da je to apsolutna istina i autentična stvar“, priča Asim i pokazuje svojih deset i najmanje još 15 hiljada drugih fotografija iz svoje arhive.

– Ranije se puno putovalo pješice- 

Za sebe kaže da ga poznaje čak i pazarska kaldrma, te da se u Rožajama, Sjenici ili Tutinu osjeća kao u svom domu. U Novom Pazaru zna i danas za svaku ulicu gdje je i ko je stanovao, čime se bavio, odakle potiče. Dešava mu se da bolje poznaje mještane nekog sela u Sandžaku od njih samih.

“Odavde do Drine znam svako selo. Od Lima do Kopaonika, od Ivanjice do Peći nema naseljenog mjesta, a da ga ne poznajem. Bio sam tamo gdje sam Bog zna gdje sam sve bio. Samo me neko kasnije animira i navede da se ja prisjetim gdje sam bio. U Jugoslaviji sam bio u svako mjesto veće od Tutina i Sjenice, od Triglava do Đevđelije i od Horgoša do Bara. Sumnjam da može da se sretne čovjek poput mene. Mene je posao tjerao, a kad se čovjek na nešto navikne to poslije dođe kao neko moranje. Bio sam u pedeset država svijeta, u SAD-u jedanaest puta, u Turskoj više od sedamdeset puta. Imao sam život na točkovima“, kazuje Asim.

Dodaje da se ranije dosta putovalo pješice te da je, navodi primjer, od Novog Pazara do Bijelog Polja (oko 120 km) išao više od dvadeset puta, a otići pješke do do Sjenice (55 km) mu je bilo kao odlazak na fudbalsku utakmicu.

Kroz život i rad se kaže sretao “od pastira do oficira i od hamala do generala i svako mu je bio brat, drug i prijatelj“.

Radeći svoj posao procjenitelja štete u ondašnjem saveznom osiguranju Nikšić je boravio u svakom malo većem mjestu u bivšoj Jugoslaviji, kako naglašava, sem par ostrva u jadranskom primorju. Na sva poznatija je bio.

“Putujući po svijetu ja sam bilježio. Ubilježio sam nešto zašta je sada potrebna jaka institucija da sve to dešifruje. Kada je fotografija bila tabu tema ja sam napravio deset hiljada fotografija. Od Kanade do Irana, od Skadinavije do Afrike“, pojašnjava Asim.

Govoreći i položaju i važnosti Novog Pazara tokom prošlosti Nikšić podsjeća da je ovaj grad sve do kraja Osmanlijske države imao status šehera.

“U Pazaru je prva stanica bila za čitav prostor sve do Bosne. Ovdje su bila vojna uporišta, karavan-saraji. Kroz Pazar su prolazili glavni putevi i to je bila žila kucavica Balkana. Pazar je u tursko vrijeme bio šeher i treba da posmatramo šta je bila uloga šehera u nekadašnjem življenju“, ukazuje Asim.

Podvlači da je prilikom pisanja o promjeni društveno-političkih odnosa jedna tema navodi na istraživanje i pisanje o više tema. Planira i da sav prikupljeni materijal, tekstove i kazivanja publikuje u obliku knjige. Iz svog iskustva navodi da za mnoge događaje ne postoji podataka niti arhivske građe.

“Tražeći podatke o izgradnji Crkve svetog Nikole u Novom Pazaru došao sam do saznanja da je ona građena kad i kasarna u Novom Pazaru 1873. godine. Kamen temeljac je položen istog dana i to nije zabilježeno ni u muzeju ni arhivu. Taj podatak sam saznao od jednog građanina koji je igrom slučaja od sveštenika čuo za podatak da su turske vlasti istovremeno gradile crkvu i kasarnu. Crkvu su napravile turske vlasti i tu se govori da je tadašnja turska vlast, umjesto kako se danas govori rušila, zapravo gradila”, navodi Nikšić.

– Multietničnost karakteristična za Sandžak –

Govoreći i međuljudskom odnosima iz prošlosti Nikšić ističe da je multietničnost u Novom Pazaru bila glavna odlika, a bez obzira na promjene režima i vlasti, ljudi su se više poštovali nego što je politika djelovala.

“Ljudi su se ranije odvajali samo kao ljudi i neljudi i sad bi to trebalo. Sjećam se da bi na sahrani nekom dobrom ili ugledom pravoslavcu od dvije-tri hiljade prisutnih bilo osamdeset posto muslimana. Toga sada nema. Malo je poznato da su ovdje u čariji, od pedeset pekara četrdeset bili Srbi. Sve profesije su bile u rukama raznih konfesija. Do 1941. godine Jevreji su držali cijelu pazarsku trgovinu i bili su poštovani. Ovdje se nije gledalo ko je ko. Iako je državna vlast između dva svjetska rata htjela da nametne srpski način života ovdje su ljudi bili vispreni koga će delegirat da ga predstavlja. Čak je i kralj imao drugove iz Pazara“, predočava Nikšić.

Dodaje da je poznato da bi kralja Aleksandra Karađorđevića, kada bi pobjegao od svoje svite u Bogradu, prvo tražili u Novom Pazaru i kafani “Vrbak“ gdje se često družio sa Pazarcima.

Podsjeća i da je novopazarski sokolar Ramiz Agušević bio jedan do onih koji je 1934. godine spustio kovčeg sa posmrtnim ostacima kralja Aleksandra Karađorđevića.

– Duštvene norme i anegdote –

Nikšić, u svojim kazivanjima i tekstovima o zanatstvu, izdavaja društvene norme koje su postajale u prošlosti. U kahvečajnicima, koje su karakteristične za Novi Pazar Sandžak, ljudi su se najčešće sretali, družili, sklapali poslove. Kahva se tada nije plaćala odmah, već je bio adet (običaj) da je kahvedžija svakome upisivao “raboš“ (crtu), a kasnije se davao novac.

Pekare su takođe, bile nezaobilazno mjesto na koje se odlazilo i boravilo. Dok bi čekali da se ispeče hljeb ili neko jelo ljudi su takođe mogli da popiju čaj ili kahvu, i kod njih je piće bilo jeftinije.

Za današnje vrijeme je zanimljivo da berberi u to vrijeme nisu imali određene cijene za svoje usluge već bi mušterije plaćali onoliko koliko su bili u prilici.

“U radnjama su postojali zembilji (vrsta korpe ili kese) i mušterija bi po obavljenoj usluzi ubacio tu novac, a majstor se nikada ne bi upuštao u to koliko je novca ostavio. Zauzvrat tome smatralo se da je to halal (najčasnija) para. Kod njih bi buduće hadžije dolazile da zamjene pare jer se smatralo da su one toliko halal da će mu i hadž biti halal. Tadašnje brice su ostale upamćene kao vrlo specifični i ugledni ljudi, pogotovo oni koji su znali da vrše i neke hirurške intervencije“, kazuje Nikšić.

– Dolazak muhadžira u Novi Pazar i Sandžak –

Asim Nikšić je posebno obradio temu migracija na području Novog Pazara i Sandžaka. Dolazak muhadžira nakon crnogorsko-srpsko-turskih ratova (1876-1878), aneksije Bosne i Hercegovine i Berlinskog kongresa 1878. godine, iseljavanje muslimanskog stanovništva za Tursku, ali i odlazak pravoslavnog stanovništva sa tig područja.

“Oni su ovdje došli bez ičega, umesto da se predaju postali su ugledni jer su bili plemeniti. Uz taj historijski dio objasnio sam tok događaja i mjesta na Pešteri i u gradu gdje su se naselili. Za to sam imao posebnu inspiraciju“, kazuje Alija.

U svojoj objavi piše da u periodu od 1861.godine do početka 20 vijeka, izbjegli iz Hercegovine i Crne Gore, odnosno Nikšića (Onogošt) i Kolašina, većina njih su napuštajući te prostore, počeli pokrete prema istoku, gdje je još bila Osmanska carevina. Veliki dio muhadžira je krenuo put Novopazarskog Sandžaka, Kosova i Makedonije.

Procjenjuje da, zbog burnih događaja kroz historiju koji su zadesili ovo područje, da dvije trećine stanovništva Novog Pazara čine oni koji su muhadžirskog porijekla.

– Od prve fudbalske lopte u Novom Pazaru –

Asim Nikšić je također i sportsko ime, zaljubljenik u sport koji je osvježio mnogo stvari iz ove oblasti.  Smatra da se oni koji ne vole sport nisu se trebali ni roditi. Zbog zasluge u sportu ima propusnicu za sva sportska nadmetanja. Nikšić je čak zabilježio kada je došla prva fudbalska lopta u ovaj grad, ali i razvoj sporte uopće u Novom Pazaru. Decenijama prati sve sportske događaje. On bilježi razvoj sporta i navodi da je on u Novom Pazaru počeo još 1920. godine od osnivanja klubova sokolara i pehlivana. Članovi tih sportskih klubova su učestvovali na međunarodnim takmičenjima.

“Sport je dio ljudskog življenja, kao što je potreba za jelom i pićem, tako je i potreba za fizičkom kulturom. Koliko je ovdje sport važan pokazuje i jedna anegdota kada je ovadšnji navijača po povratku sa utakmice svog u ushićenju slavlja rekao majci ‘mijesi ligu uđosmo u sulpitu’. Naši sportisti su uvijek bili uspješni i čuveni”, priča Alija.

Upitan zbog čega je sve to radio i kakva je satisfakcija za sve što je uradio odgovara da u znak poštovanja prema ljudima i familijama, onima koji su napustili grad, umrlima i njihovima potomcima, pokušava novim generacijama da ukaže da su oni imali dobre pretke i da je ovdje živio dobar narod.

Zaključuje da ga sve što radi čini srećnim i duhovno ga hrani.

“Važno je da kažemo i da podsjetimo stare šta je bilo, a mlade šta smo imali“, poručio je Asim Nikšić.

Asim Nikšić čuva od zaborava svaki detalj historije Novog Pazara i Sandžaka.

Akos.ba