Arapsko proljeće prešlo u palestinsku jesen
Kada smo dobili Arapsko proljeće koje je sa sobom donijelo vjetrove slobode i dostojanstva, urotili su se protiv revolucije unutrašnji i vanjski neprijatelji, jer su znali da je oslobađanje arapskih zemalja od diktature i korupcije prvi korak ka oslobađanju Kudsa.
Diktatura, korupcija i arapski politički mešetari pomogli su uspostavljanje države Izrael i njegovu hegemoniju i kontrolu nad kompletnom regijom. Arapske diktature ispriječile su se između arapskog naroda i Kudsa, zatvorile su granice, sputale vojsku i pomogle Izraelu da pobijedi. Arapski režimi su, u odnosu na globalni cionizam, jedno od dvoje: ili izdajnički režimi, ili kukavički i vazalski režimi.
A mi smo počeli onda kad smo mislili da smo uspjeli u našem Arapskom proljeću. Počeli smo govoriti o Jerusalemu i Palestini i njihovom oslobađanju kao sljedećoj, neophodnoj fazi. Počeli smo sanjati naše snove, ali i psihološki i idejno se zato pripremati, jer znamo, kao Arapi i muslimani, da za nas nema pobjede, niti dostojanstva i preporoda osim kroz potpuno oslobađanje naših zemalja, a posebno Jerusalema i Palestine. Jerusalem i Palestina su na prvom mjestu kod Arapa i svih drugih muslimana.
Neprijatelj je to dobro znao, stoga je skovao planove i zavjere s ciljem da arapski narodi ostanu robovi, da ostanu diktature u njihovom najgorem i najodvratnijem izdanju, da se širi korupcija i nered u društvu, jer je onda neprijatelj siguran za svoju budućnost i može nesmetano nastaviti svoju dominaciju i okupaciju zemlje.
Arapsko proljeće nije uspjelo zbog zastrašujuće unutrašnje i vanjske zavjere, tako da se stanje vratilo na ono kakvo je bilo prije Arapskog proljeća. Štaviše, situacija je postala još gora, jer su na političku scenu stupile diktature koje su postale još krvavije i nasilnije, pojavile su se sektaške bande, došlo je do krvavih bratoubilačkih ratova i direktne vojne intervencije sa Istoka i sa Zapada.
Nadali smo se da će Arapsko proljeće uroditi najljepšim plodovima, ružama i cvijećem, ali umjesto toga, nakon neuspjele revolucije, izloženi smo strašnim gubicima, pogromu i uništenju. Tada se cionističkom neprijatelju, iza kojeg je stala Amerika, ukazala prilika kao na pladnju da dovrši svoje zavjere, da završi svoj plan i proglasi Jerusalem glavnim gradom Izraela.
To nisu mogli učiniti osim nakon neuspjeha Arapskog proljeća i neuspjelog pokušaja naroda da ostvari slobodu i dostojanstvo.
Kuds ne bi bio izgubljen da Arapsko proljeće nije doživjelo neuspjeh, niti bi vanjski neprijatelj ostvario svoje planove i zavjere, da unutrašnji neprijatelj nije izvršio svoj zadatak u potpunosti. Amerika se ne bi hvalisala svojom historijskom odlukom da nije imala direktnu podršku i saglasnost arapskih režima, što su, jasno i glasno, otkrili i kazali židovski političari i mediji.
Jerusalem nije samo palestinski grad, već je to grad svih muslimana, i njegovo oslobađanje ne smije se prepustiti samo Palestincima, već je to dužnost svakog muslimana na svijetu. Čak i kada bi Palestinci prihvatili nagodbu sa okupatorskom izraelskom vlašću u vezi Kudsa, nijedan musliman na svijetu ne bi prihvatio ništa drugo osim potpunog oslobađanja Kudsa i vraćanja njegovog statusa glavnog grada Palestine.
Piše: Radži Sultani
Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
saff.ba
