Ammara Šabić-Langić: Duhovnim jačanjem protiv opakih bolesti

Ammara Šabić-Langić rođena je 1974. godine u Rijeci u Hrvatskoj gdje je završila osnovno i srednjoškolsko obrazovanje. Od 1999. godine živi u Turbetu kod Travnika. Od djetinjstva piše pjesme, a kao učenica osnovne škole svoje radove objavljuje u hrvatskom dječijem časopisu “Modra lasta”. Autorica je tri zbirke duhovne poezije: “Skovana od vremena”, “Nedorečena” i “Vasijjet”. Prije nekoliko godina oboljela je od multipla skleroze koju je uspješno savladala i u tome je pravi medicinski fenomen. Studira na Islamskom pedagoškom fakultetu u Zenici. Supruga je i majka četvero djece.

Razgovarala: Nihada Ugljanin

Početak razgovora s Ammarom protekao je u njenoj zanimljivoj priči o rodnom kraju. Ona je Primorka, iz Rijeke. Tamo je provela djetinjstvo, dio mladosti i, kako kaže, upoznala sreću svog života. Njen muž Kasim također je iz Rijeke. Tamo su se upoznali, vjenčali se, dobili dvoje djece…

Kakav je život na primorju?

Lijepo je. Dok smo tamo živjeli nismo imali nikakvih problema. Bila sam jedina djevojka s mahramom u Rijeci 1996. godine. Nikad nisam doživjela neku neugodnost niti osjetila diskriminaciju. Čak su mi iz poštovanja u autobusu ustajali da bih ja sjela. Nedavno sam imala priliku pogledati video u kojem je prikazano dijete siroče negdje u Švedskoj ili Norveškoj koje sjedi na ulici, smrzava se i to je postavljeno kao test da se vidi kako će ljudi reagirati.

I onda ljudi koje mi smatramo hladnim sjevernajcima, ili kao što primorce smatraju “udaljenim” od nekog našeg merhametli odnosa prema drugima, ustvari pokažu više empatije prema čovjeku nego što bismo to mogli očekivati. Na kraju tog videosnimka svi prolaznici skidaju svoje jakne, košulje i ogrću ovo dijete da mu ne bude hladno. Ovo sam željela povući kao paralelu. Također, nedavno su u Švicarskoj pustili ezane umjesto crkvenih zvona kao skrivenu kameru i najavili to kao ezan-bombu. Međutim, reakcija Švicaraca je bila: “O, baš fino, zanimljivo, neobično…” Ustvari, mi unaprijed kreiramo nešto u svojoj glavi. Mislim da je kod nas problem u mentalitetu.

Otkud onda Vi i Vaša porodica u Turbetu kod Travnika?

To je bio zov ezana. Oboje smo željeli da naša djeca budu odgajana uz ezan, to je bio jedini razlog. Mi smo baš “muhadžiri”, došli smo 1999. godine. Nakon toga smo dobili i treće dijete koje sam također rodila u Rijeci, a u Travniku je rođeno naše četvrto dijete. Travnik baš i nije slučajan odabir, jer je otac mog muža porijeklom iz Travnika, pa je to, možda, neko vraćanje korijenima.

Kad ste saznali da bolujete od multipla skleroze? Kakvi su bili prvi simptomi?

To je vrlo podmukla, skrivena bolest. Godinama su me kompetentne osobe uvjeravale da sam ustvari simulant, da pretjerujem s doživljajem svih tih simptoma koje sam zapravo imala, tako da se sve to završavalo riječima: “Ma nije meni zapravo ništa, to sam ja sebi nešto umislila.” Smatrali su, dakle, da sam hipohondar jer sam, navodno, preuveličavala značenje tih simptoma, a zaista sam sasvim suprotan karakter i nisam ni blizu toga. No, na kraju te uvjere. Jedna liječnica mi je rekla: “Znate, vi ste ustvari u teškoj depresiji.”

Počela sam se smijati. “Ja sam vrlo radosna osoba i nemoguće je da sam u depresiji”, rekla sam odmah, ali njene riječi su bile: “Jeste, samo što Vi to sami od sebe krijete, to zatomljavate u sebi i zbog toga imate sve te fizičke simptome koji se javljaju.” Na kraju je, međutim, došlo do toga da sam gotovo u potpunosti ostala bez vida. Hvala Bogu, doktor Alijagić je odmah kazao: “Mislim da znam šta ti je, ali ipak ne mogu sa sigurnošću potvrditi dok ne napravimo sve pretrage.” U Sarajevu sam imala snimanje magnetnom rezonancom i taj nalaz je odmah potvrdio da imam te plakove, odnosno naslage u mozgu. Ustvari, to su oštećenja nervnih ovojnica.

Kako ste tad reagirali?

Prvo mi je bilo drago što nije gore, a moglo je biti. Postoji jedna predaja u kojoj stoji da je halifa Omer, r.a., rekao: “Kad me zadesi neko iskušenje, prvo mi bude drago što nije nešto lošije.” Drugo, znam da će i to proći. Treće, izlazeći iz tog doma zdravlja naumpalo mi je da je posljednji Božiji poslanik, prema islamskom vjerovanju, umro od bolesti glave. To mi je, nekako, bila utjeha. Daleko bolji od mene imali su problema. Nisam se nešto previše uspaničila. Gora je neizvjesnost kad nemaš informacije i ne znaš o čemu se zapravo radi. Toliko sam po internetu tražila postoji li negdje na svijetu neko ko s tim normalno živi. Mislila sam: neću valjda odmah biti biljka ako imam multipla sklerozu, mada je to krenulo veoma progresivno i loše, ali nisam mogla naći takve informacije. Oslonila sam se na Allaha.

Pretpostavljamo, uslijedilo je liječenje?

Nakon uspostavljanja dijagnoze primila sam dvije pulsne terapije koje su bile veoma opasne za sve drugo osim za ovu bolest, jer za nju ne postoji nikakva garancija. U suštini, takav lijek ne postoji, odnosno, konvencionalna medicina nema lijek protiv ove bolesti. Postoji ta pulsna terapija, kortikosteroidi koji suzbijaju neke upalne procese da se bolest ne širi, da ne ide dalje i da ne uzima previše maha. Daju neke imunomodulatore koji samo više zavaraju imunitet i onda imunitet “poludi”, ne zna šta je njegov zadatak, šta mu je posao. Ima dobrih rezultata, kažu, ali izlječenja nema, osim kod mene (dodaje uz smijeh).

Okrenula sam se onome u šta sam sigurna da je istina. Čovjeku je dužnost da se liječi. Naravno, obavila sam sve medicinske pretrage i primjenjivala terapiju. Međutim, ja sam vjernica pa sam poslušala riječi posljednjeg Božijeg poslanika Muhammeda, s.a.v.s., kojem u potpunosti vjerujem. On je rekao da postoji lijek za sve osim za starost i za smrt, a to je crno sjeme čurekota. Koristila sam kapsule i ulje čurekotovog sjemena otprilike tri mjeseca a onda prestala. Nakon toga, ponovno sam otišla na magnetnu rezonancu. Interesantno i iznenađujuće, taj snimak je pokazao da su ožiljci nestali, taj dio se potpuno regenerirao i to je fenomen.

Djelujete kao osoba zdravog duha. Je li u tome, možda, tajna Vaše uspješne borbe protiv ove opake bolesti?

Smatram da je ta bolest zapravo suprotstavljanje duše nama samima, kad su srce i duša u konfrontaciji, kad više ne mogu jedno drugo podnijeti. Jer ja sam našla ravnotežu u vjeri, ravnotežu između onoga što treba da se živi, onoga što ja želim živjeti i onoga kako to, ustvari, optimalno mogu napraviti; nekako izbalansirati oboje. I kad čovjek pronađe neki optimum, kad se previše ne uzbuđuje i psihički se uravnoteži, onda i nema neke izražene simptome. Meni nekad dođe slabost, “naleti” pogoršanje. Međutim, jednostavno znam da će to, ako Bog da, proći. Znam da mi se ne može desiti ništa gore od smrti, a smrt će mi se sigurno desiti, kao i svima, kad-tad.

Ne uzbuđujem oko toga previše. Kad čovjek nađe unutarnji mir, duhovni smiraj, onda na tu bolest gleda kao na situaciju: došli su mi gosti, ostat će neko vrijeme i otići će, a moj zadatak dok su ovdje je to i to… Tako ja gledam na stvari. Sigurno je, definitivno sam uvjerena u to, Bog Uzvišeni je Taj koji čovjeku daje spoznaju i daje mu način odnosno znanje da koristi tu spoznaju. Mnogi su ljudi spoznali vjeru, ali nisu spoznali kako prakticirati sve što znaju. Bezgranično sam zahvalna Bogu na tome. Također, pila sam zemzem-vodu, obavljala tzv. namaz nevoljnika, upućivala dove Dragom Bogu, primjenjivala sve ono što sam našla u Poslanikovoj medicini, i to je ono što mi je pomoglo. “Zemzem je za ono za što ga piješ“, rekao je Muhammed, a.s. Bog Dragi, Kojem ništa nije teško, podarit će zdravlje ako to hoće, ali treba tražiti. Međutim, ne treba moliti od Boga ni tražiti nešto a ne biti u potpunosti siguran u Božiju moć i da će to Bog Dragi ispuniti. To bi bio moj recept i način izlječenja. Ustvari, ja sam sigurna da sam zdrava.

To što povremeno imam neke simptome, prihvatam ih kao znakove na putu i vidim u tome jednostavno neke opomene tipa: e, sad si malo pretjerala, sad više ne voliš sebe, sad se ovdje moraš zaustaviti ili moraš naučiti kako s ovim lakše izaći nakraj, nemoj otići u neku krajnost, ne prelazi granice jer, pogledaj, Bog je bio dobar prema tebi i još je dobar i sl. Drugim riječima, ti simptomi su moja upozorenja i zaštita od toga da ne postanem lošija.

Kako su to podnijeli članovi porodice?

Kad sam se razboljela, moja djeca su bila mala, tek sam bila rodila četvrto dijete uz koje nisam bila ni kad su mu nikli zubi ni kad je prohodao i to je ružna strana moje bolesti. Vjerujte, od svega što me zadesilo kroz ovu nedaću najteže mi je bilo čuti: “Šutite, mama je bolesna”, jer je meni često i najmanji šum smetao, što je značilo: odrecite se svog sretnog djetinjstva, nema smijeha ni skakanja… To mi je teže padalo nego sve ono što sam fizički trpjela. Hvala Bogu, djeca su većinu vremena bila toga nesvjesna, mada su vrlo pažljivi. Moja kćerka Adna je najstarija, ima sedamnaest godina i najsvjesnija je svega. Ide u medicinsku školu, a jedan od glavnih razloga zbog kojeg se odlučila za tu školu je taj što je željela pronaći lijek za multipla sklerozu i na bolji način tretirati oboljele.

Muž mi je velika podrška i od samog početka gledao je pozitivno na to što me zadesilo. Nijednog trenutka nije dozvolio da osjetim da sam mu teret. Na moje bojazni i pitanja: “Šta ako mi bude gore?”, odmah je odgovarao: “Nikad ti neće biti gore, ako Bog da.” Sjećam se njegove rečenice: “Kad bi ti spala na to da te mogu staviti u kutiju šibica, stavio bih te i nosio u džepu kraj srca.” Ovo osim što je bilo romantično, tad je bilo i veoma utješno.

Autorica ste tri zbirke duhovne poezije. Je li i pisanje bio sastavni dio terapije?

Pišem od malih nogu. Zapravo, to je nagon, potreba. Tako sam se izražavala od djetinjstva, a u osnovnoj sam školi svoje radove objavljivala u nekadašnjim školskim revijama i dječijim časopisima u Hrvatskoj. Neke recitatorske ekipe su koristile i navodile ono što sam pisala… S vremenom je to prestalo, pogotovo u nekim mladalačkim krizama. To je bilo vrijeme “traženja sebe” i svakako je dobro što tad nisam ništa napisala i objavila. Taj moj talent za pisanu riječ smatram darom od Boga, pa je on ujedno i iskušenje, jer ono što je dar istovremeno je i iskušenje i bojazan od toga šta ću ja sad s tim darom napraviti, kako ga upotrijebiti…

Onda sam počela pisati blog. Prva zamisao bila je da zapišem neka iskustva vezana za ovu bolest da bi i drugi oboljeli mogli vidjeti da to nije tako strašna zvijer kao što se čini. Također, tokom bolesti dešavalo se nekoliko puta da sam imala probleme s govorom. Moja su djeca poput mene i muža veseljaci i komunikativne osobe. Padalo mi je na pamet da oni možda nikad neće znati koliko sam bila duhovita, možda neću moći govoriti, pa da im u pisanoj formi kažem sve ono što bih im htjela reći. Na kraju, možda ću zaboraviti neke trenutke koje sam proživljavala i neću ih moći njima prenijeti na način na koji bih voljela, pa sam počela bilježiti. To je bio jedan razlog.

Drugi razlog je bio taj što sam se u nekom trenutku kao vjernica našla u ćorsokaku. Htjela sam zaviriti u sebe i preispitati se koliko sam zapravo shvatila to što nam Bog poručuje, naređuje, pojašnjava u Svojoj posljednjoj objavi upućenoj cijelom čovječanstvu, kako sam to razumjela? Tako sam se tražila pisanjem tih tekstova i pjesama. Pjesme su više moja unutrašnja borba, odnosno razgovor s mojom dušom. Tekstovi su revolt, osvrt na socijalno stanje, društvo općenito, pokušaj pronalaženja rješenja za neke stvari koje su veoma važne a niko ih ne spominje, rijetko se o tome govori, poteškoće s kojima se svakodnevno suočavamo u porodici kad je u pitanju odgoj, odnosi u braku i sl. Potrebno je naučiti ljude da žive to što čitaju. Ja sam pokušala naučiti sebe. Zbirke su zapravo i nastale sabiranjem tekstova i pjesama s bloga, jer u početku nisam imala namjeru pisati knjigu.

Danas je porodica u krizi. Zbog čega?

Prije 20-30 godina više se šutjelo o mnogim problemima koji se tiču porodice. To je jedan od razloga. Drugi razlog je taj što mi, generalno, lažemo sebe. Jedno govorimo, drugo radimo. Kad je u pitanju porodica, muslimanima je dovoljan uzor posljednji Božiji poslanik Muhammed, a.s., ali ne samo kao verbalni uzor pa da sve završi na priči, nego da to pokažu i djelom, da postupaju onako kako je on postupao prema ženama i djeci. On je bio čovjek koji je prvi pozdravljao djecu kad bi ih sreo, a mnogi se i danas često obraćaju djeci riječima: “Hajd’, bježi tamo, idi u sobu!”

Kakav je, prema Vašem mišljenju, položaj žene u bh. društvu?

Iako mislimo da je žena u aktivnoj borbi za svoje mjesto u društvu koje je donedavno na nju gledalo kao na “bonus-subjekt”, ponekad potreban i poželjan, mi smo, zapravo, pristale na igru koja nam je nametnuta. Mislite da je nekome ko priča o zastupljenosti i pravima žena zaista važno pravo žene? Pogledajte u praksi: danas zaposlena žena gotovo da nema pravo na vrijeme koje će provesti sa svojim djetetom. Pozitivna evidentna tendencija sigurno su mnoge žene i djevojke koje možemo vidjeti na fakultetima i radnim mjestima na kojima se ne ruši dignitet žene.

Međutim, u praksi je dobijanjem prava na zastupljenost na radnim mjestima potpuno zanemarena primarna uloga žene, a to je uloga majke i supruge. Zanemarena je činjenica da je svaka zaposlena žena dvostruko zaposlena – ona “radi” i kod kuće i na radnom mjestu. Dobijanjem jednog “polja na šahovskoj tabli” izgubila je mnoga druga, samo je to u ovoj igri zavijeno u strategiju dok je konačno ne matiraju. Rezultati često pokažu da je nemogućnost žene da se posveti domaćinstvu i djeci u punom kapacitetu pogubna za nju jer se osjeća “nedovoljnom” i poraženom. Kao što rekoh jednim stihom: “Kad si rasuta svugdje, ustvari, nisi nigdje.” Pravedno rješenje bi bilo da žena ima istu plaću kao muške kolege za pola radnog vremena muškarca. Hoćemo li u ovom i ovakvom društvu ikad ostvariti takvu pravdu? S tog aspekta, položaj žena je nepovoljan. Ipak, treba optimistično gledati u smjeru pozitivnih tendencija koje sam spomenula.

S obzirom na to da su sva Vaša djeca u adolescentnoj dobi, kako se snalazite? S kakvim problemima se suočavate i kako ih rješavate?

Znamo da je adolescentska dob vrlo osjetljivo razdoblje. Traženje identiteta kod mladih je pitanje kojem generalno ne posvećujemo dovoljno pažnje. Dokaz za to je što kao društvo nismo organizirali zdrave sadržaje za mlade. A kako da nađu sebe ako ne mogu iskusiti različite situacije? Naime, u našem društvu se potenciraju komercijalne “vrijednosti” i u skladu s tim se upotrebljavaju neke sklonosti i interesi mladih. Tako oni postaju instrument za “otvaranje sefova”, to jest za izgradnju projekata odraslih dok im se istovremeno sve pakuje u celofan – “ovo je ono što ti želiš”. Vrijednosti koje djeca i mladi uče putem sporta još se mogu socijalno učiti.

Moja djeca su uključena u lokalne sportske klubove. Vrijednosti koje se uče tokom školovanja, nasreću, naučili su u osnovnoj školi, što umnogome možemo zahvaliti izuzetno angažiranoj i savjesnoj pedagogici Jasni Eminić. U srednjim školama učenje vrijednosti je gurnuto ustranu. Možda je to na neki način i dobro, jer se tako odvija prirodna selekcija između zainteresiranih za učenje i onih koji to nisu. Istina, jača se i karakter jer se ovi zainteresirani moraju boriti kao tigrovi da bi opstali s naučenim vrijednostima u moru nedefiniranih pravaca i ciljeva. Pogubno je to što je većina mladih pod utjecajem medija prihvatila komercijalizaciju mladosti, pa se dešava da pojedinci s manje samopouzdanja ili podrške u porodici utonu u masu.

Kod kuće ih učim vrijednostima, a izvan kuće ih puštam da nađu svoje mjesto pod suncem. Ne može drukčije. Naravno, uz precizno određene granice i pažnju o njihovim izborima i ponašanjima. Mogla bih reći da se svakodnevno hrvamo sa stvarnošću našeg društva.

Novo vrijeme