AMIRA HAAS: Litar vode košta sedam maraka, mnogi su ostali zatrpani pod ruševinama, umirali su polako

U ranim jutarnjim satima u subotu – nekoliko sati nakon oslobađanja Judith i Natalie Raanan, i nekoliko sati prije nego što je prijelaz Rafah otvoren za kap u potrebnom moru humanitarne pomoći – izraelsko je bombardiranje rezultiralo sa oko 60 ubijenih Palestinaca.

Prema Ministarstvu zdravstva Gaze, broj poginulih u izraelskim bombardiranjima već je premašio 4.380, uključujući 1.756 djece i 967 žena, od subote navečer. Više od hiljadu ljudi je nestalo: većina su oni koje spasilački timovi nisu uspjeli izvući ispod ruševina i ostali su ispod njih. Neki su ubijeni odmah, dok su drugi umirali polako. Neki umiru dok pišem ove riječi.

Među ubijenima toga jutra sedam je u Rafi, kako je izvijestio reporter Al-Jazeere na engleskom. Stalni pritisak, koji guši Gazu od sedmog listopada, samo se pojačao. Mnogi moji prijatelji i poznanici žive u Rafi ili su se tamo evakuirali nakon što su ih izraelsko upozorenje i bombardiranja prisilili da napuste svoje domove u Gazi i izbjegličke kampove Shati i Jabaliya. Teško ih je dobiti na telefon već nekoliko dana. Ili je infrastruktura oštećena ili je mreža preopterećena. Svaki dan ostavljam WhatsApp poruke, koje obično imaju samo jednu kvačicu, što znači da ostaju nepročitane jer nema interneta. Poruke na Facebook Messengeru također su ostale bez odgovora.

Zapravo to zapravo i nisu poruke. Pišem samo ime prijatelja, ili pišem habibi ili habibti, ili gdje si. Da znaju da čekam da mi se jave. Svaka pojedinačna kvačica ili izostanak odgovora još je jedna gromada na srcu. Među onima kojima sam pisala su majka i njezina kći iz porodice Samouni, koje su preživjele ratnu 2009. godinu. Tada je ubijeno 29 članova njihove šire porodice. Ni oni mi ne odgovaraju.

Prema Ministarstvu zdravstva u Gazi, od 18.oktobra, 79 porodica izgubilo je 10 ili više članova, 85 porodica izgubilo je između šest i devet svojih rođaka, a 320 porodica izgubilo je po dva do pet članova. Terenski istraživač B’tselema u Gazi, Ulfat al-Kurd, izgubio je 15 članova porodice u bombardiranju. Najstarija je žena od 65 godina, a najmlađi dječak od dvije godine.

Jedna od meta izraelskog bombardiranja u četvrtak bio je kompleks Grčke pravoslavne crkve u četvrti Zeitun u Gazi. Kao i u svakom ratu, i ovoga puta crkva je poslužila kao utočište stotinama prognanika – kršćana i muslimana. U tom bombardiranju ubijeno je 18 ljudi, muslimana i kršćana, uključujući četiri rođaka mojih prijatelja, koji su se i sami preselili u Ramallah prije 10 godina.

U nedjelju ujutro u deset i trideset, moja prijateljica Salma javila se na WhatsApp. Koje olakšanje. “Dobro jutro”, napisala je iz navike i potvrdila: “Bila je to teška noć bombardiranja, teško za opisati.” Prije sedam dana pobjegla je iz Gaze sa sinom i unucima u dom svoje sestre u Rafahu. Napisala sam joj: „Nadam se da možeš sada spavati, jer upravo javljaju da će prijelaz Rafah biti otvoren za 20 kamiona s humanitarnom pomoći, a za to vrijeme sigurno neće bombardirati“, ali ona mi je odgovorila: “Amira, moj dom u Gazi je nestao.” Jedino što bih joj mogla napisati je ono što stalno pišem i govorim: “Nemam riječi.”

Pouzdano znam za pet mojih prijatelja i poznanika koji su izgubili svoje domove u izraelskom bombardiranju. Dvije porodice izgubile su svoje domove u prva dva dana bombardiranja. Pretpostavljam da su mnogi drugi od onih koje poznajem, a koje nisam uspjela kontaktirati, također izgubili svoje domove. U Beit Hanun, u Beit Lahia, u Jabaliya. Ne znam gdje sada lutaju. Ako su živi.

Moja prijateljica i njena porodica, uključujući i stariju majku, do prije dva dana bili su u stanu u Gazi, zajedno sa šurom u invalidskim kolicima, gotovo potpuno nepokretnim, koji ih je spriječio u evakuaciji na jug. “U hodniku smo”, napisala je. Donekle je zaštićeno. Kad smo uspjeli razgovarati, dala mi je do znanja da sam na zvučniku, pa su me svi čuli, ali veza je bila loša. “Dobro smo”, napisala mi je u petak poslijepodne. “Bila je to strašna noć. Kao u paklu.” Od tada se više nisam čula sa njom. Oni žive uz bolnicu Crveni polumjesec, koja je u petak primila obavijest od Izraela da moraju evakuirati prostorije.

“Najmanje 30 posto svih stambenih jedinica u Pojasu Gaze uništeno je ili oštećeno od početka neprijateljstava, prema ministarstvu za stanovanje Gaze”, kaže se u izvještaju UN-a objavljenom u nedjelju. Pratila sam neke svoje prijatelje prije 25 godina kada su dograđivali kat porodične kuće u izbjegličkom kampu, a neke koji su napuštali kamp ili se selili u Gazu, štedeći novčić po novčić, pa čak i zaduživali se. To su stanovi u kojima sam spavala, igrala se s mališanima koji sada imaju 18 ili 20 godina.

Zamišljam knjige u stanu moje prijateljice Salme i onaj ispod – njenog sina Karmela. Knjige zakopane pod ruševinama zgrade ili spaljene. Zamišljam igračke unuka, računare na kojima su moji prijatelji pripremali priče i članke koje su napisali, istraživačke radove, pisma i fotografije. Koliko ih je spremljeno u „cloud“? Mislim na težak namještaj u R-ovoj kući i oskudan namještaj u N-ovoj. Iznenađujuće vrtove koje su neki od njih uspjeli urediti u malim dvorištima. Kad noćna mora završi – kad-tad mora završiti – bit će siromašni. Kao što su bili njihovi roditelji, djedovi i bake 1948. I ako Izrael ispuni svoju prijetnju da će još više suziti pojas Gaze oni će također izgubiti zemlju na kojoj je izgrađen njihov stan ili kuća.  Opet.

Broj ranjenih u nedjelju navečer iznosio je najmanje 13.000, prema vlastima u Pojasu. Neki od njih su u bolnicama, gdje su prema izvještajima hirurzi prisiljeni operirati uz svjetiljke mobitela jer nema struje. U klinikama i bolnicama koje još uvijek rade nalaze se hiljade raseljenih ljudi koji traže sklonište i mrvicu sigurnosti. Od eksplozije u bolnici al-Ahli ljudi pouzdano znaju da nijedno mjesto nije sigurno.

Svjetska zdravstvena organizacija dokumentirala je 62 napada na pružatelje zdravstvenih usluga: pogođeno je i oštećeno 29 objekata koji pružaju zdravstvene usluge, uključujući 19 bolnica, a pogođena su i 23 vozila hitne pomoći. Sedam bolnica prestalo je s radom: bilo zbog toga što su bile teško oštećene, bilo zbog toga što su morale evakuirati pacijente i osoblje. Hoće li im se sada pridružiti velika bolnica Crvenog polumjeseca ili će to spriječiti napori UN-a i međunarodnih medicinskih organizacija?

Dio statistike je i sedam članova jedne porodice mojih prijatelja u Rafi. Izraelska bomba pogodila je direktno kuću blizu njihove. Ubijena su dva stanara. Geleri, detonacija, rušenje zidova, razbijeni prozori, razbijena stakla u kući mojih prijatelja uzrokovali su ozljede njih sedmero. Bilo je to prije sedam dana, 12. oktobra, kada je sve više stanovnika sjevernog Pojasa Gaze bježalo prema jugu i prema Rafi.

Dana 13. listopada pisala sam kao i obično Yazanu, kojeg sam upoznala tokom Prve Intifade, kada je imao 16 godina. “Dobro smo”, odgovorio je Yazan. Iskoristila sam rijedak trenutak kada internet radi i pozvala ga. Jedno od djece zadržano je u bolnici preko noći. U petak ujutro još jednom je napisao: “Dobro smo”. Na moje pitanje odgovorio je da ima vrlo malo vode, ali nije naveo ništa konkretno. Odlučila sam ga prestati gnjaviti pitanjima. Drugi prijatelj koji je bio prisiljen pobjeći iz Gaze u Rafah, u dom svoje sestre, napisao je da su platili 400 šekela za rezervoar vode od 500 litara. Ali to nije voda za piće. Čista pitka voda trenutno stoji 15 šekela po litri (oko sedam maraka).(stav.ba)

akos.ba