Amel Tuka: Vjera mi daje samopouzdanje

Amele, često ste, kada smo ranije razgovarali, govorili da ste sretna osoba. Šta Vas to, zaista, čini sretnim?

– Osjećam se, zaista, sretno, zadovoljan sam i ispunjen. Vjerovatno zato što se sve slaže, od porodice do treninga. Vodim normalan život, bez nekih veklikih trzavica. A radim one stvari koje su dobre za mene. Na treninzima se trudim da radim maksimalno, a na utrkama još više.

Osvojili ste u prošloj godini srca svih Bosanaca i Hercegovaca koji istinski vole BiH. Zanima nas postoji li jedna prostorija u Vašoj kući u Kaknju za sve ove silne trofeje koje ste dobili?

– Već su moji roditelji renonovirali tu moju sobu… Posebno su napravili prostor za ove trofeje, za koje se nadam da će ih u budućnosti biti još više. Ova priznanja koja dobivam, pa i od “Avaza” i “Sporta”, za mene su poseban motiv da radim još više.

Kako su prošle pripreme u Počestromu?

– Južna Afrika je bila sjajna. Prvi put sam rekao: “Da mi je ostati još mjesec”, jer sam ranije znao govoriti: “Da mi se što prije vratiti kući.” U Počestromu sam dao sve od sebe. U ovom periodu nikada ranije nisam ovako odlično trenirao. Meni je bitno da sam se zdrav vratio i da je trener Điovani Gidini zadovoljan. Koncentrirali smo se samo na treninge pa sam tek nedavno saznao da ću 17. februara nastupiti na mitingu u Štokholmu.

Ono što nas zanima, a vjerujem i sve Vaše navijače, jeste ima li kod Vas još prostora za napredak?

– Mislim da ima. U nekim stvarima osjetim na sebi da još mogu spustiti vrijeme prema svjetskom rekordu i mom ličnom najboljem rezultatu. To su pokazale i pripreme u Južnoj Africi.

Kada bi Vam sutra neko ponudio olimpijsko zlato ili svjetski rekord u Rio de Žaneiru, šta biste prije izabrali?

– Dilema postoji… Kada malo bolje razmislim, prije bih izabrao olimpijsko zlato iz Brazila nego obaranje svjetskog rekorda. Zlato, prema mome mišljenju, ima veću vrijednost od svjetskog rekorda.

S kim se od atletičara najviše družite izvan atletske staze?

– Najviše se družim s Hamzom Alićem. Kada smo u Zenici, prije treninga zajedno popijemo kafu ili čaj. Tu je i trener Elvir Krehmić i naš veliki prijatelj Nedžad Heco. Od konkurenata, rijetko viđam rivale. Na mene je fin utisak ostavio David Rudiša. U Južnoj Africi najbolji utisak na mene je ostavio Nijel Amos iz Bocvane. S njim sam razmijenio brojeve telefona, uzeo je mobitel i napravio zajednički selfi. I ostali su korektni.

U Počestromu je bio i Francuz Pjer-Ambrosija Bose (Pierre-Ambrossie Bosse), koji Vas je nakon utrke u Pekingu optužio za doping. Kako je protekao prvi susret?

– Moj je običaj da, kada dolazim za stol gdje sjede atletičari, sa svima se rukujem. Negdje na sredini stola sjedio je i Bose. I njemu sam pružio ruku. On je malo spustio pogled, ali su ostali aplaudirali. Valjda je svjestan da je pogriješio, a ja sam mu oprostio.

Poznato nam je da ste veliki vjernik. Koliko Vam vjera pomaže u sportu?

– Uzor mi je Muhammed, a. s. On je meni posebno, a trebao bi biti svim Bošnjacima. On je savršena osoba i pokušavam primjenjivati dosta toga. Vjera mi dosta pomaže, daje mi smirenost i samopouzdanje. Kada sam bio u žiži svih dešavanja, posebno nakon osvojene medalje u Pekingu, ostao sam čvrsto na zemlji, a sve zahvaljujući vjeri.

– Dosta su mi pomogli i savjeti iskusnijih ljudi, poput mog prijatelja Suada Kaknje te načelnika Kaknja i Zenice Nermina Mandre i Husejina Smajlovića. Tu je i vlasnik kompanije “Hifa” Hajrudin Ahmetlić, koji je sjajna osoba.

Hvalili su Vas mnogi velikani svjetske atletike, od Britanca Sebastijana Koua do Daneta Korice…

– Čuo sam i čitao sve te pohvale od renomiranih svjetskih imena iz svijeta atletike. Naravno, to mi sve godi i motivira me da radim više i kvalitetnije. Hvala svima onima koji smatraju da je odlično sve ovo što radim.

Koja Vam je, ako izuzmemo bronzu sa Svjetskog prvenstva, najdraža utrka u prošloj godini?

– Utrka Dijamantne lige u Monte Karlu za mene je nešto posebno što se dogodilo u 2015. godini. To je utrka koju ću zauvijek pamtiti zbog mnogo razloga. Najviše zbog toga što na mene niko nije obraćao pažnju pa sam na onako superioran način na cilj stigao kao prvi.

Najavili ste učešće na mitingu u Štokholmu, gdje ćemo Vas sve gledati u 2016. godine prije Olimpijade u Riju?

– Nakon Štokholma, nastupit ću krajem mjeseca na Balkanskim igrama u Istanbulu. Poslije toga, dvije sedmice u martu trebao bih provesti u BiH, a onda slijede nove utrke. Gdje će one biti, još ne znam. Bit će tu i utrka Dijamantne lige, ali bez nekog rezultatskog imperativa i ona bi mi mogla pomoći samo da tempiram formu tek da sve bude zagrijavanje za Olimpijadu u Riju.

Šta očekujete od nastupa u Riju?

– Zaista ništa. O Riju samo razmišljam kada me neko pita. Prvi cilj je finale. A poslije ćemo vidjeti… Teško je bilo šta obećati, a meni je najvažnije da izborim plasman među osam najboljih. Kada dođete u finale, onda je sve moguće.

Borba za zlato

Borba za zlato u Riju bit će paklena. Da li biste više voljeli da je samo jedna utrka u borbi za zlato ili da to ide kroz kvalifikacije?

– Volio bih da u Riju budu samo jedna ili, eventualno, dvije utrke, kao polufinale i finale. Bit će naporno, kao što je bilo u Pekingu kada sam učestvovao u kvalifikacijama pa već dan kasnije u polufinalu. No, spreman sam na sve.

Poruka Bosancima i Hercegovcima koji su uz Vas?

– Iskoristio bih priliku da svima zahvalim na podršci koju mi pružaju tokom svih utrka. Potrudit ću se da uvijek budu ponosni na mene. Omladinu molim da što više posjećuje sportske terene bez obzira na sport koji izaberu i da što manje vremena provode na ulicama, u kafićima, za kompujterima…

Za kraj, jeste li spremni za avgustovski šampionski doček ispred Vječne vatre?

– Za to sam uvijek spreman!

Dnevni avaz