Alma Hadžić: „Nema mi ništa ljepše od Bajrama u društvu muža i djece“

U bajramskom intervjuu za portal Akos.ba, sa Almom Hadžić, glavnom i odgovornom urednicom Radija BIR, smo razgovarali o proteklim ramazanskim danima, njenom medijskom angažmanu, tajnama uspjeha, te ljepotama i radostima Bajrama.

Razgovarao: Nedim Botić

Prošao je ramazan. Kako je  kod vas protekao  ovaj mubarek mjesec?

Es-selamu alejkum cjenjenim čitaocima portala Akos.ba! Ramazan je bio izuzetno dinamičan, ispunjen svakodnevnim obavezama, nastojanjima da se upotpune ibadeti, bude što više sa porodicom.

Kako je ovaj  period ramazana i Bajrama, kada je u pitanju program Radija BIR u fokusu naše javnosti i da nam je želja ponuditi najbolje što možemo, priznajem tome sam bila najviše posvećena. Svaka minuta programa je bila značajna, na dnevnom nivou je to uzimalo nejvaći dio mogao dana. Ali, sve bih opet ponovila, jer smo u redakciji nadahnuti mubarek vremenom pa se tako i radi i realizuju zadaci.

Šta vam prvo padne na um kad spomenemo ramazan?

Prva mi je pomisao, a posebno kako odmiču godine i život se mijenja, značaj tog duhovnog prostora za mene lično. Svjesna da sam svakim danom bliže odlasku sa ovog svijeta, sve više cijenim to mubarek vrijeme. Nastojim ostati sama sa sobom, izanalizirati odnos prema Gospodaru, Poslaniku a.s., našoj uzvišenoj vjeri. Zatim moj odnos prema najdražima, sa ljudima sa kojima sarađujem. Rekla bih prva asocijacija na ramazan mi je dragocjenost. Ramazan je prava dragocjenost.

Post, teravije, mukabele. Imate li neki ibadet koji vam je bio posebno drag u ramazanu?

Sve od ovoga što se naveli, a poseban mi je užitak kada sam u prilici otići na sabahsku mukabelu u Gazi Husrev-begovu džamiju, tišina, žubor vode, ako ima vjetra ili se spušta kiša, uz učenje Kur’ana. To mi je nešto posebno. Razmišljam tada i o blizini i vezi sa našim precima, sjećam se rahmetli nena i djedova, tetaka, strini, nekih drugih dragih ljudi.

Razmišljam mnogo o rahmetli ocu, povlačim iz sjećanja i najamanju uspomenu iz vremana dok je bio sa nama. Mnogo mislim na moje rahmetlije, svi su oni na neki način doprinijeli da  budem ono što sam danas. Da im Uzvišeni Gospodar olakša kaburski azab i oprosti grijehe.

Možete li sa nama podijeliti neku uspomenu koja vas posebno veže za ramazan i Bajram?

Mogla bih na ovo odgovarati zaista dugo, ali recimo zaustavit ću se u djetinstvu, pošto se zaista u posljednje vrijeme često vraćam u taj period. Imala sam presretno djetinstvo. Rođena sam u Tešnju i većinu djetinstva provela u mahali gdje je živjela majka moje mame. Rahmetli majka je imala jedinstven tebijat. Vjernica, pobožna i prekrasna osoba. Njeni iftari, pripreme za porodične iftare toliko su se urezali u sjećanje, da ja danas sve isto kao ona radim. Naravno, neka jela i mirisi mogli su se osjetiti samo tada. Ostaće upamćeni njeni porodični iftari koje je tradicionalno pravila za mubarek noći. Tada bi joj došle njene sestre  iz obližnjeg Sejman Polja, pa bi se družile, odlazile na teravije i poslije sjedile i pričale i čekale ručak, tako mi u Tešnju zovemo sehur. To su bili ljetni ramazani. Kada smo ušli u period zimskih ramazana, ona je oboljela i ubrzo preselila, da joj se Allah dragi smiluje.

Kao i ostala djeca iz mahale, odlazila bih u ramazanu po lepine u neku od tešanjskih pekara. Na povratku kući znala bih pomalo gricakti prelijepe i ukusne lepine, jedino za što me ružila je upravo to, govorila je sramota je da ti jedeš, a  narod posti. To su bila prekrasna  vremena, kada su ljudi u tešanjskoj čaršiji  preko dana zatvarali slastičarnice, čevabdžinice, a otvarali tek poslije akšama. Otići u neki objekat i javno jesti i piti, jesti sladoled, da vas neko vidi sa cigaretom, smtaralo se najvećom sramotom.

Postoji li neki adet kojeg se uvijek pridržavate?

Iz godine u godinu mjenjamo i aktivnosti i fokus. Dok su djeca bili mala, navikavali smo ih na post. Recimo kazala bih im da neće jesti omiljeni slatkiš, nego će to dobiti za iftar. Godinama smo imali neke lampice, koje bismo stavili na balkon , a onda bi se djeca smjenjivala i palila te lampice. Ja sam im govorila da su to naši kandilji. Kada su išli u osnovnu školu, kada je ramazan nisu nosili ništa za užinu, a o tome da na javnom mjestu zatraže da piju ili jedu, nije bilo govora.

Jednostavno djeci treba primjer, kada vide da ste ozbiljni, da cijenite vrijednost ramazana i oni to prihvataju. To je moguće i u sredini koja nije naklonjena  takvom stavu. Hvala Allahu, sva djeca poste, odlaze na teravije. Sada već imaju krug prijatelja sa kojima i oni stvaraju svoju ramazansku atmosferu, uspomene i osjećanja. Ali, uvijek nastojimo da sačuvamo dio onoga što nas kao porodicu u ramazanu dodatno vezuje. Nastojim im sada skrenuti pažnju na značaj sadake, dobročinstva, da puste u svoje srce mehkoću, da uz intenzitet ramazanskih ibadeta, upravo ta mehkoća ostane njihova snaga.

Urednica ste Radija BIR. Možete li našim čitaocima predstaviti važnost kvalitetnog medijskog rada, posebno pružanja alternative negativnim vrijednostima?

Allah Uzvišeni nas vidi, zna šta radimo i šta mislimo. To je korektiv koji primjenjujem u poslu. Istinske vrijednosti treba isticati. Ne mislim da se treba upuštati u trku za profanim, ispranim i senzacionalističkim medijskim sadržajima. Samo upućivanje na dobro i odvraćanje od zla!

Eh, sada ovo lijepo zvuči, ali na ovome treba istrajati svaki dan u godini, 365  dana u godini, biti odgovoran, nastojati približiti ljudima informacije o važnim događajima u našoj domovini i zajednici. Isticati prekrasne osobe koje svojim radom i borbom u životu jesu istinski borci za dostojanstvo. A, čovjek vrlo dobro u svojoj prirodi zna šta je dobro ili loše.

Mi smo tu samo da malo razmaknemo šiblje, da prođe svjetlost, da ljude navedemo da sami prosuđuju, da se otrgnu od kontrole koje na ljudski um imaju mnogi mediji, informacije koje razaraju srce i um, koje se pripremaju negdje daleko od stvarnog života našeg čovjeka, sa ciljem da fokus njegov rada i odgovornosti usmjeri sa njegovog života, porodice, obaveza i okruženja na nešto na što nema i ne može imati uticaj. Veliki je to zadatak.

Majka ste, supruga, uspješna žena. Koja je vaša tajna uspjeha?

Znam mnogo uspješnijih od sebe, uvijek gledam u njih. Evo spomenuste da sam uspješna žena, ja bih to sa rezervom rekla, možda čak za sebe to ne bih ni rekla.

Allah dragi mi je dao jedan prelijep dar, zahvaljujući kojem radim posao koji volim. Sve je to Njegov blagoslov. Hvala Bogu dao mi je zdravlje, hajirli životnog druga, bez čije podrške mnogo toga ne bih mogla. Hvala Mu na divnoj djeci, da su uvijek na Pravom putu i okrilju Njegove milosti. A, nema odmora. Ako Boga da, odmarat ćemo u Firdevsu.

Kako ste dočekali Bajram?

Dok sam bila nezaposlena, sa djecom bih kod kuće čekala muža da se vrati iz džamije i onda bismo imali naše lijepe bajramske trenutke. Slijedio je odlazak rodbini i prijateljima.

U posljednjih devet  godina sam Bajrame dočekivala na poslu, u studiju radeći svečani bajramski program. Nije to jednostavno. Muž i sin bi nakon bajram-namaza u Gazi Husrev-begovoj džamiji dolazili da mi čestitaju i onda bi odlazili kući, gdje su  ih dočekivale kćerke. Ja bih radila do nekih posljepodnevnih sati i tek po mom povratku kući započinjao bi naš Bajram.

Moja je porodica trpila zbog toga. Molim ih da mi halale. Prošle godine sam prvi put nakon dugo godina bila za Bajram kod kuće, bilo je nestvarno. Mnogo sam propustila u tim godinama što sam uskratila sebe i porodicu za ljepotu tih trenutaka. Analizirala sam, jesam li baš morala svih tih godina prije to raditi?

Mnogi se neće sjetiti da je Alma Hadžić devet godina za ramazanski i Kurban-bajram prvi dan bila dežurna u studiju. Neka i ne trebaju! Ali, moj muž i djeca to neće nikada zaboraviti.

Imam nadu da mi to Uzvišeni  Allah upiše u dobro djelo. A to je djeci lekcija, da kada se boriš za porodicu nekada radiš nešto što se čini možda pogrešnim, ali u konačnici, ako Bog da, Allah dragi podari olakšanje.

Na kraju želim svim čitaocima i redakciji hairli bajaramske dane. Neka vam je plemenit i mubarek ramazanski Bajram.

Akos.ba