Ako sebi želiš dobro ne srdi se!

Sulejman b. Surd prenosi da su se u Poslanikovom prisustvu dva čovjeka posvađala, pa je jedan od njih, srdit, opsovao drugog, a lice mu je pocrvenjelo. Poslanik, s.a.v.s., je pogledao u njega i rekao: Ja znam jednu rečenicu, kada bi je rekao, to bi otišlo od njega. To je: E’uzu billahi mineš-šejtani-r-radžim/Utječem se Allahu od prokletog šejtana.

Potom je do tog čovjeka otišao drugi koji je čuo ovaj Poslanikov, s.a.v.s., govor i rekao: Znaš li šta je maloprije Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao? Rekao je: E’uzu billahi mine-š-šejtani-r-radžim / Utječem se Allahu od prokletog šejtana.

Ovaj se još više razljutio i rekao: Zar me smatraš ludim?[1]

Ova priča ima brojne koristi i pouke:

Prvo: Različiti stupnjevi ljudi u srdžbi

Allahov Poslanik, s.a.v.s., je ukazao da je srdžba od šejtana i to se dešava onda kada onaj ko se rasrdio nije u pravu. Možda možemo kazati da se čovjek, u većini slučajeva, srdi zbog svog ega. Kada čovjek osjeti da je njegov ego, njegovo ja, izloženo pritisku, on tada reaguje, srdi se i buni.

Postoje različiti stupnjevi ljudi u srdžbi:

Prvi: onaj ko se sporo ljuti, ali ga i sporo prolazi srdžba, takva osoba kada se naljuti, jako teško je zadovoljiti.

Drugi: onaj ko se brzo srdi, ali ga i brzo prođe srdžba. S takvim ljudima je lahko komunicirati kada ih shvatimo i razumijemo njihovu prirodu.

Treći: onaj ko se sporo ljuti a brzo ga prolazi srdžba. Ovo je najbolji stupanj. Vrlo malo se ljuti, a i kada se naljuti jako brzo ga to prođe, te zatraži oprost od Gospodara i vrati se na pravi put.

Četvrti: onaj koji se brzo ljuti, a sporo ga prolazi srdžba i to je najlošiji oblik. Takav se rasrdi zbog sitnica, ali veoma teško se vraća i ispravlja.

Drugo: Srdžba… i priroda čovjeka

Srdžba je dio ljudske prirode i u njenom postojanju su brojne mudrosti i koristi koje se postižu sa pravilnom upotrebom srdžbe. Problemi nastaju onda kada srdžba ovlada čovjekom i kada čovjek počne reagovati pod utjecajem srdžbe, bez osvrtanja na blagost i razum. Kada je Ešedž došao u delegaciji Abdulkajsa kod Poslanika, s.a.v.s., on mu reče: Ti imaš dva svojstva koje voli Allah: razboritost i smirenost. On je upitao Poslanika, s.a.v.s.: Jesam li ih ja stekao ili mi ih je Allah dao da se s njima rodim? Poslanik, s.a.v.s., mu reče: Allah je dao da se s njima rodiš.[2]

Treće: Liječenje srdžbe

Blagost i strpljivost je škola koja zahtjeva vježbanje i učenje. Može se desiti da razgovaraš s nekim drugim, ali ovaj čovjek može zaboraviti sve što znaš, pa se naljutiti i uznemiriti, tragovi i odrazi srdžbe vide se u crvenilu njegovih očiju i u njegovim pokretima. U takvoms tanju on može udariti, dohvatiti ili pokazati neprijateljstvo.

Koliko je samo postupaka, odluka i stavova koje je čovjek donio u trenucima srdžbe, a niije ih mogao kontrolisati, koliko je samo kuća razoreno zbog riječi razvoda u trenucima srdbže. Koliko ljudi se kaje zbog onoga što je uradilo u trenucima srdžbe, ali, nažalost, kasno. Koliko je ljudi izgubilo, da ne kažem suprugu, život i imetak, već vjeru i Ahiret zbog izrečene riječi srdžbe. Ima ljudi koji psuju i grde, a ne gledaju i ne mare koga psuju i grde, tako da njihove psovke budu usmjerene na vjeru, na Poslanika, s.a.v.s., na Kur’an, na Onog ko je objavio Kur’an i slično, što rade neki ljudi zbog nedostatka odgoja i loše pripreme u djetinjstvu. Dobar odgoj je najbolji faktor koji od djetinjstva navikava čovjeka da kontroliše sebe i ne dozvoljava da na njega utječu faktori srdžbe i razne provokacije.

Neki čovjek je došao Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., i rekao mu: Allahov Poslaniče, oporuči mi nešto. Poslanik, s.a.v.s., mu reče: Nemoj se ljutiti. Nekoliko puta mu je ponovio: Nemoj se ljutiti.[3]

Ova oporuka nije samo za ovog čovjeka, ona je i za mene, i za tebe i za sve nas. Čovjek se treba učiti kako vladati sobom i kako izbjegavati provokacije ljudi koji su u srdžbi. Žena treba znati kako postupiti kada je muž srdit i nastojati ne povećati njegovu srdžbu. Isto se treba ponašati i muž kada je supruga ljuta, treba naći načina da je zadovolji i smiri i ovo nije sramota niti nedostatak njegove muževnosti, kako to smatra određen broj neznalica. Naprotiv, ovo je vrhunac i potpunost muževnosti.

Poslanik, s.a.v.s., nas je obavijestio da je srdžba od šejtana.[4] Odgajao je svoje ashabe kako da se riješe srdžbe na sljedeće načine:

Traženjem zaštite od prokletog šejtana;
Abdestom, jer abdest tjera šejtana i hladi srdžbu,
Promjenom položaja, ukoliko stoji, treba da sjedne, a ukoliko sjedi treba da legne. Promjena položaja prilikom srdžbe pomaže u otklanjanju srdžbe.
Pročitao sam divne riječi nekih mudraca koji o stanju srdžbe govore: Kada se rasrdiš, pogledaj svoje lice u ogledalu i vidjet ćeš nešto grozno, nešto za što nećeš imati snage da gledaš, vidjet ćeš drugu osobu.

To nisi ti, mirna, tiha osoba na koju su ljudi navikli, izgledat ćeš u toj prilici kao da te je šejtan ogrnuo svojim plaštom.

Čovjek se na sve moguće načine treba truditi da ne bude poznat po srdžbi i lahkom srđenju. Ukoliko znaš da u određenim situacijama gubiš živce, i ljutiš se, onda nastoj da te situacije i izbjegavaš i da ih se kloniš.

Četvrto: Daija treba voditi brigu o stanju onih koje poziva

U ovoj Poslaničkoj uputi vidimo da Poslanik, s.a.v.s., nije otišao kod ovog čovjeka i rekao: Boj se Allaha i ne ljuti se i kaži euzu. On se obratio ashabima koji su bili okolo njega, a čovjek uopće nije čuo riječi: Ja znam jednu rečenicu, kada bi je rekao, to bi otišlo od njega. Jedan od ashaba[5] je prišao i šapmuo mu na uho: Reci: euzu billahi mineššejtanirradžim a to je povećalo njegovu srdžbu, pa mu reče: Zar misliš da sam lud. Idi od mene.

Poslanik, s.a.v.s., se nije direktno obratio čovjeku, obratio se svojim ashabima. Poslanik, s.a.v.s., je znao da je čovjek u srdžbi i da ukoliko bi mu nešto kazao, da bi ovaj odgovorio teškim riječima i ne bi poslušao. To bi moglo biti uzrok gublljenja vjere. Možda bi i Poslaniku, s.a.v.s., kazao: Smatraš li da sam lud? Idi od mene. Kada je ovo rekao ashabu, to je bilo manje opasno nego da je iste riječi kazao Allahovom Poslaniku, s.a.v.s.

Ovdje vidimo Poslanikovu, s.a.v.s., samilost prema svome ummetu i indirektan način podučavanja. Na osnovu ovoga možemo zaključiti da bi da’ija trebao voditi računa o okolnostima i prilikama u kojima se nalazi onaj koga poziva i kome se obraća. Trebao bi znati da čovjek ispred njega nije samo krv, meso i kosti, već je i sinteza emocija i ukusa, veza i emotivnih stanja, iskustava i grešaka koje je eventualno stekao u djetinjstvu i kojih se ne može sa lahkoćom osloboditi. Daija ne bi trebao presuđivati čovjeku zbog jednog djela, jedne greške ili izrečenog stava ili riječi a onda taj stav smatrati završnicom tog čovjeka. Ne smije ga poniziti i potcijeniti zbog nekog grijeha i smatrati ga stanovnikom vatre. U ovom čovjeku može biti i dobra i imana, njegovo srce se može pokajati zbog onoga što je učinilo i u što je zapalo, ali je trenutno iskušano takvim grijesima. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je reako: Svaki sin Ademov je griješnik, a njabolji griješnici su oni koji se kaju.[6] Poslanik, s.a.v.s., također kaže: Tako mi Onoga u čijoj ruci je moja duša, kada vi ne biste griješili, Allah bi umjesto vas doveo ljude koji bi griješili i molili Allaha za oprost grijeha, da bi im opraštao.[7] Mi ne možemo i ne smijemo suditi ljudima zbog određenog ztava, pogreške ili grijeha. Moramo shvatiti da su ti ljudi bili u svojim ličninim okolnostima, da čovjek može govoriti u stanju srdžbe ili zadovoljstva. Može nekada reći nešto u stanju tuge i potištenosti. Dužni smo, u dostavljanju ove misije i poruke biti blagi prema njima. Zbog našeg nemara i potcjenjivanja okolnosti u kojima se nalaze ne smijemo dozvoliti da ih iz stanja u kojem se nalaze, dovedemo u još goru situaciju. Neka nam primarna i glavna misija, cilj i obaveza bude da ih iz loše situacije u kojoj se nalaze dovedemo u bolju, a to zahtjeva veliku količinu strpljivosti, samilosti, blagosti i indirektnog pozivanja.

Nemojmo im se obraćati direktno i govoriti u lice. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je često na minberi govorio: Šta je ljudima te govore to i to ili rade to i to…pa bi onda pojasnio o čemu se radi.

Nije nužno da govoriš o njegovoj ličnoj sramoti i da to proširiš javno i tajno. Također, nije nužno da se da’va, zbog našeg zanemarivanja okolnosti i prilika u kojima se nalazi onaj koga pozivamo, pretvori u grubost i osorost. Ukoliko primijetimo da čovjek ne prihvata ono što mu govorimo, ili nije u stanju u tom trenutku prihvatiti ono u što ga pozivamo, dajmo mu drugu šansu nakon nekog vremena i koristimo se indirektnim načinom pozivanja te osobe. Možeš nešto narediti nekom drugom ili se obratiti nekom drugom, a ciljati na njega. Možeš upozoravati i govoriti o nekom drugom, o njegovim propustima i greškama, a na taj način se obraćati toj osobi, ne zanemarujući njegovu situaciju, društvene, mentalne i psihološke okolnosti u kojima se nalazi.

Allahov Poslanik, s.a.v.s., je poslat kao milost i njegovi sljedbenici bi trebali, također, biti milost, tako što će uvažavati okolnosti i stanja u kojima se ljudi nalaze i pozivati ih Allahu mudro i lijepim savjetima.

Nemoj zaboraviti da podijeliš hair!

Autor: Selman el-Auda

iz knjige: Sa Allahovim miljenikom

Prijevod i obrada: IslamBosna.ba