Ahmed Muradbegović, nezavisni intelektualac
Ahmed Muradbegović, liričar, romansijer, novelista, dramski pisac, reditelj, publicista, velikan pisane riječi. Među podacima je i zanimljiva činjanica o porijeklu Muradbegovića iz poviješću bogate Bosne, iz posavskog dijela sjeverne Bosne, iz malog ali slavnog mjesta Gradačac, u čijem se krilu rodio i visoku kulu podigao veliki Husein kapetan, Zmaj od Bosne. Muradbegović je rođen 3. marta 1898. godine u Gradačcu, gdje je pohađao osnovnu školu. Nakon gimnazije u Tuzli, Muradbegović je u Zagrebu završio Filozofski fakultet i glumačku školu. U Hrvatskome narodnom kazalištu nastupao je kao glumac i to s uspjehom, a kasnije postaje učitelj, ali i reditelj.
Alija Isaković u Izabranim djelima, 1987. godine kaže: ”…nadam se da Ahmed Muradbegović dobije odgovarajuće mjesto u muslimanskoj, bosanskohercegovačkoj i jugoslovenskoj književnosti; prvenstveno bosanskohercegovačkoj iz koje je bio izopćen – nešto vlastitom krivnjom, nešto nemarnošću bosanskohercegovačke kritike i književne historije, a nešto nedokučljivim životnim usudom.”
O Bosni i Bošnjacima
Ahmed Muradbegović je pisac o kome još mora biti riječi u vrednovanju dometa bošnjačke književnosti i književnosti naroda Bosne i Hercegovine. U književnost je ušao u devetnaestoj godini života, pjesmom U krvi i plamenu koja je objavljena u Sarajevskom listu 1917. godine, anjegove novele uživaju pozitivne kritike u medijima što je bio rezultat njegovih izraženih sposobnosti. Najizraženiji stvaralački rad je pokazao na području dramaturgije na osnovi pisanih novela.
Evropski obrazovan bošnjački intelektualac, sa poštovanjem prema vlastitoj tradiciji, bio je čovjek rijetke hrabrosti i vizionarstva što, uveliko, nadmaši međuratno doba kada on u Zagrebu počinje književni rad. Muradbegovićevi članci o izolaciji, položaju žene, mentalitetu Bošnjaka, bošnjačkoj inteligenciji i esejističko-kritički napisi polemičkog karaktera sa dotad neviđenom žestinom iznose na površinu najosjetljivija pitanja nacionalnog i kulturnog položaja Bošnjaka u Kraljevini Jugoslaviji. Iznose nedoumice o tome kako bosanske Muslimane drugi vide, a naročito o unutrašnjem biću njihovom. Senzibilitetom se okreće prema svome izvorištu, prema Bosni, njenim temama i još prisutnim suprotnostima između muslimanskog života i novih pojava u toj patrijarhalnoj sredini, prilično zatvorenoj u svoj svijet, iako je logika razvoja tražila da se napuste stare pozicije, tvrda moralna okoštalost i da se smjelije izađe na ring borbe za opstanak u sistemu nacionalističke supremacije i socijalnih ugnjetavanja. Muradbegović ne ulazi s takvom jasnoćom u osvjetljavanje unutarnjih stanja i individualnih sudbina bosanskohercegovačkih Muslimana u katarzi dvadesetih i tridesetih međuratnih godina, kada se dogodilo duboko osiromašenje tog svijeta, koji je izgubio materijalno tlo pod nogama, a ernotivrno nije bio spreman prihvatiti kompromis življenja pod svaku cijenu u novim uvjetima. Muradbegović nije bio po vokaciji usko socijalni pisac, koji bi svoj talenat stavio u službu borbe za ispravljanje društvenih krivih Drina. On je ronio po dubinama svojih individualističkih nagnuća. Romantično je progovorio o Bosni i njenoj prošlosti, i o njenim suvremenim ljudima i problemima.
Njegovo djelovanje biva na udaru. Prigušivanju Muradbegovića posredno doprinose i oni kritičari koji su savjesno, sa akribijom meliorirali bošnjački književni tok. Muradbegović je obrnuo polaritet i multipliciranost kulturne razmjene usmjerio na Zapad, stvarajući ravnotežu u dualizmu bošnjačkog literarnog bića. Muradbegović počinje strateški projekat u kolektivnoj svijesti Bošnjaka, izgrađujući konkurentan kulturni model prema drugim modelima u okruženju. Konkurentan, jer samo vitalan socio-kulturni prostor znači opstanak Bošnjaka i zajednice naroda Bosne i Hercegovine. Koja jeste, ko čardak ni na nebu, ni na zemlji, ovisna o kulturi više no i o kojoj drugoj konstitucijskoj komponenti.
Borac za kulturu
Pisac građanskog odgoja, Muratbegović je bio sposoban da se uzdigne iznad jednoumlja i politikanstva, avanturizma u kulturi i amaterizma u stvaralaštvu. Jako mu je bilo važno da se zna: ”Barem je islam vjera u kojoj se može slobodno misliti.” Ali on je realizovani pisac. Za života imao je dvanaest posebnih izdanja poezije, proze i drame, a u časopisima 53 prozne, 20 dramskih publikacija, 68 eseja i kritika i 55 članaka, politika i intervjua u dnevnoj štampi. Ahmeda Muradbegovića zanimale su vječne teme. U eseju ”Vučjak”, pisanom na dramu Miroslava Krleže 1924. godine, traži da pisac ”uhvati ono vječno, trajno što leži u nama i oko nas, a što je jedini zakoniti materijal pravoga umjetnika”.
”Bez kulture, bez velike sveopće kulture nema nove umjetnosti”, kaže Muradbegović 1924. i nastavlja: ”Hamlet, Božanska komedija, Faust, Raj, Peer Gynt, Idiot, Vaskrsenje, bili su nekad djela, danas su samo riječi, pojmovi, simboli pomoću kojih se novi umjetnik izražava…” I bez prevelike hrabrosti vide se klice postmoderne. Ali to je i nužnost: ”Umjetnost uopće nema atributa u smislu vremenskom i prostornom, ona nema ni starosti ni mladosti, jer je apsolutna i vječna.”
Kao disident i paradigma pisca nepriklonjenog dnevnim utjecajima, Muradbegović je bio nezavisni intelektualac, a shodno riječima Alije Isakovića, neophodno je govoriti o ovom velikanu ali i djelovati u cilju da Ahmed Muradbegović dobije odgovarajuće mjesto u muslimanskoj i bosanskohercegovačkoj književnosti.
Za Akos.ba: Rabija Arifović
