Vi ste ovdje
Home > Kultura i tradicija > Historija i tradicija > Šantićeva ’Emina’

Šantićeva ’Emina’

Malo je onih koji se ne dive stihovima Alekse Šantića. Još je manje onih koji ne znaju za jednu od najljepših ljubavnih pjesama, za njegovu ‘Eminu’. U umjetničkoj prirodi poezije Alekse Šantića ukazuje se vertikala koja pjesnika, uprkos svim neprilikama, nosi snagom unutrašnje vokacije i pjesnikove potrebe da se posveti poeziji. Rezultate te potrebe čitalac i danas razumije i čistim čulima učestvuje u “viđenju” i doživljavanju Šantićevog pjesničkog poduhvata. Da nije tako, Šantić ne bi bio pjesnik za sva vremena. Slavni mostarski pjesnik poznat je po rodoljubivoj, ali i po ljubavnoj poeziji. Šantićeva poezija puna je snažnih emocija i ljubavnih jada. Njegova prelijepa ljubavna poezija razvila se pod jakim uticajem bošnjačke ljubavne pjesme, sevdalinke; njegove ljubavne pjesme smještene su u bosanske bašče pune behara i šadrvana. Najpoznatija takva jeste ‘Emina’, pjesma koja govori o vječitoj ljubavnoj boli pjesnika. Čežjivo, čulo raspoloženje, prelazi u tugu zbog neostvarene ljubavi, čime spada u u najdirljivije ljubavne pjesme, po tonu čestite iskrenosti.

Ko je bila Emina, slavna mostarska ljepotica

Naime, blizu kuće imama Sefića živjeli su Šantićeva sestra i zet. Aleksa je neobično volio svoju sestru kojoj se ispovijedao i često je posjećivao njen dom – Tako je jednog dana u komšiluku sreo imamovu kćer. Emina Sefić tek se “zacurila”, a priče o njoj kružile su po cijeloj čaršiji. Mladići su govorili da Sefićeva kćer nije žensko, već “dženetska hurija”.

Po sokacima i mahalama krenu priča o hafizovoj šćeri, ljepotici. Kako joj bujna kosa spletena u teške zlatnosmeđe pletenice igra po leđima; kako su joj oči od žežene kadife, usne – zrele trešnje, alice; dva reda zuba – dvi niske bisera; kako joj je Allah podario lice zarudjele breskve”, pričalo se tad o Emini.

Tekst i kontekst

‘Emina’ je prvi put objavljena u časopisu Kolo 1902., a šest godina kasnije pjesnik ju je, izmijenjenu, unio u knjigu ‘Pjesme’. U konačnoj verziji, pjesma je ispala ne samo sažetija i neuporedivo bolja – izbačeni su zaista slabi i očigledno suvišni stihovi – nego je i kudikamo finije izrađena, jer preinake, unesene u stihove koji su ostali u pjesmi, svjedoče o porastu majstorstva u rukovanju pjesničkim instrumentima, ali i o mnogo izoštrenijoj svijesti šta se pjesmom želi postići.

U prvoj strofi, jezik je umiven, poetičan, s dozom svečanosti: jedna uravnotežena rečenica proteže se kroz četiri stiha, sa turcizmima stavljenim u rime, to jest na povlaštena mjesta u strofi, što čini osjetnijim njihovo prisustvo u pjesmi, čime se podvlači njihov smisao. “Jasmin”, i njegov miris, prirodno idu uz ljubavna čeznuća, ali i uz opjevanu junakinju. Skladnu i uravnoteženu sintaksu iz prve strofe smjenjuje iskidan govor koji se sastoji od uzvika, od zakletvi, od počinjanja i nedovršavanja; ovdje se živ čovjek otimlje čaroliji čija je žrtva iznenadno postao. Nema više pjevanja, kao u prvoj strofi, nego živog govora kome je cilj da se oslobodi emotivnog pritiska. Emina je dvoglasna, čak bi se moglo kazati dvojezična pjesma, i upravo tu, umjetnički najvažniju činjenicu, odavno je prikrila naša naviknutost na nju. I njen ostatak je prožet tim dvoglasjem, s tom razlikom što više nema smjenjivanja strofa u kojima se osjeća prisustvo različitih jezičkih tonaliteta, nego u svakoj od strofa osjećamo spor između sastojaka poteklih iz različitih izražajnih registara. Djevojka je razložena u detalje, u geste, koji znače izbjegavanje opisa i posezanje za književnim postupkom koji je, od Homera naovamo, bio oznaka velike poezije: ne opisuje se ženska ljepota nego je data u njenom djelovanju na promatrača.

Vatra Šantićevih pjesama se s mjerom pali i s mjerom gasi (prema Heraklitovim izrekama). Njegove pjesme “otkrivaju” život kao takav, ali i kao život pjesme. Pjesma ‘Emina’ je davno ušla u naš trajni umjetnički prtljag, sto puta nam grijala dušu svojim starinski prisnim sjajem, na sto načina se ispreplela sa našim životima. Ovaj tekst završavam stihovima nepoznatog pjesnika koji se nadovezuju na Šantićevu pjesmu, jer pjesma o Emini nikad umrijet neće:

Umro stari pjesnik,
Umrla Emina
Ostala je tužna
Bašta od jasmina
Razbio se ibrik
Uvenulo cvijeće
Pjesma o Emini
Nikad umrijet neće.

Emina

Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
S ibrikom u ruci stajaše Emina.

Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kad se šeće i plećima kreće…
– Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!…

Ja joj nazvah selam. Al’ moga mi dina,
Ne šće ni da čuje lijepa Emina,
No u srebren ibrik zahitila vode
Pa po bašti đule zalivati ode;

S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste
Rasplete joj one pletenice guste,
Zamirisa kosa ko zumbuli plavi,
A meni se krenu bururet u glavi!

Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
No meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje, alčak, što za njome crko’!…

Za Akos.ba: Rabija Arifović

 

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top