Književni kutak
Zrno
Ja imadeh glas, ali me ne dozva pameti. I imadeh riječ, ali te ne dozva k meni. I imadeh um, ali ne umjeh, da imadeh znanje ne znah. I imadeh ime, ali ne bi moje. I imadeh san, ali me odvede u buđenje. I imadeh pogled koji uputih, i imadeh ruku koju pružih, i imadeh nogu kojom krenuh, i imadeh drugu kojom se spotaknuh, i imadeh svijet na koji nabasah; u svijetu tom zaiskah spoznaju pa nađoh da u njem’ za me saznanja nema.
Pogled mi osta’ u Nebesima, ruka prema Nebesima, a noge uronule u drač, gdje počinjaše put kojim krenuše svi ti pogledi, sva ta iskanja. Nabasah i na čovjeka drugog u svijetu tom, pa nađoh da imade vjeru, i imade puno više od mene.
Ne ugledaše svijet kako ga ja ugledah – on ne zatraži spoznaju, već spozna vjerom koju zatraži. On vidje ljepotu, jer lijepim gledaše. Ja gledaše ružnim, pa ružno vidjeh. Pa krenuh da uteknem. Misao je hrana duši. Zar da utekneš ružnom, a u tebi je?!
U istom svijetu živješe ja i on, on i ja. I mnogi drugi. Ja vidješe da Te trebam, jer bi mi ružno. On vidješe da Te treba, jer bi mu lijepo. Nađoh da o meni ostade samo trag zapisani na kamu izvrnutom, vremenu podlegnutom, čovjeku u prolazu ostavljenom, i nađoh da uistinu žanjem svoje zrno posijano. Šta čovjek želi, to će i ostvariti. Nekome Sunce poda svjetlost, a nekome sjen.
Nekome Zemlja poda kraj, nekome početak. Najgora posuda koju čovjek može napuniti nije stomak, već je srce, već je duša.
