Naša Armija

Na zidu stoji fotografija nekih lijepih ljudi u bijelim uniformama. Stoje na snijegu, čvrsto gordo, s puškama u rukama. Babo kaže da su to njegova sedmančad. Pored te fotografije, još jedna, jednako lijepa, momci u maskirnim odijelima – postrojena četa. A iznad te dvije fotografije stoji nekoliko portreta, sa imenima devet ljudi, devet heroja. U začelju komadanti, Atif Dudakovic, nasmijan sa saborcima, čovjek vedre čehre.

U vrhu,kao da nas posmatra bistrim okom, naš predsjednik Alija Izetbegović. Na fotografijama su poredana sve ozbiljna lica, vedra čela sa zelenim beretkama, sa jasno iscrtanim karakterom i idejom slobode. U te fotografije gledamo mi, ratne i poslijeratne generacije. U naše rane djetinjstvo ostale su utkane scene rata koje smo gledali na malim ekranima.

I tako, nijemo smo se igrali, dok su nad nama bdjle naše majke što u rukama drže zdjelice s hranom, jer bila je gibira. A koji vojnik ima čeljade dobije koju zdjelicu više. To su vojnici naše Armije, Armije BiH – heroji što na leđima nose porodicu i domovinu. Kažu da su još jednom u mladosti bili u armiji,nekoj velikoj,i nju su voljeli,tad u miru,ali ovu danas vole više jer im je dala slobodu i život.Jedna armija ih je izdala, i o njoj ne pričaju puno.Vojnici naše armije su bdjeli na liniji s puškom, čuvali branik domovine, nišanili nekog drugog “njihovog”. I taj ” njihov” je nišanio našeg. I tu završava sve. Naši su heroji za naše, njihovi za njihove – KRAJ. Razlika između Heroja i zločinca je u tome što heroj ne ide na slabijeg od sebe, nego na jačeg, ili barem sebi ravnog. Ko’ Alija Džerzelez, ko’ Marko Kraljević, ko’ Tale Ličanin… Na mejdan, naša armija izlazi sa sebi ravnim,sa jačim od sebe. Ko ashabi na Bedru. Čestita naša Armijo, ponosni smo na Vas, mi što smo se rađali, dok ste Vi stajali na braniku Bosne i Hercegovine. Mi ćemo biti Vaša armija, s perom u rukama. Sretan Vam 15. aprili