U martu 2017. godine je objavila svoju prvu knjigu, odnosno magistarski rad “Bosnian Immigrants: Opportunities and Challenges”
Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu Aiša preko Njemačke sa svojom porodicom dolazi u Ameriku, u grad Rochester (New York).
Tu započinje svoj dugogodišnji volonterski rad sa ženama i djecom. Uključuje se i u međureligijske dijaloge te govori o islamu i izbjeglicama na tribinama, fakultetima i u crkvama.
Svoje školovanje nastavlja kroz studij IT tehnologija i historije. U decembru 2016. godine stiče zvanje magistra historije na državnom Univerzitetu New York.
U martu 2017. godine je objavila svoju prvu knjigu, odnosno magistarski rad “Bosnian Immigrants: Opportunities and Challenges”, koja predstavlja pionirski rad na polju istraživanja bošnjačkih migranata u SAD koja još uvijek čeka prevođenje na bosanski jezik.
Knjiga govori o migracijama Bošnjaka u Ameriku i iskušenjima kroz koje su prolazili na tom putu te o izazovima početka novog života. Satkana je od razgovora s pojedincima koji su željeli da njihova svjedočenja o ratnim strahotama budu zabilježena i otrgnuta od zaborava.
Pored intervjua i analize stanja Bošnjaka u Americi, autorica je pisala o historiji Bosne i Hercegovine, Bošnjaka i o bosanskom jeziku. Ova knjiga je odličan udžbenik za mlađe generacije bošnjačkih Amerikanaca. Također, knjiga je namjenjena i za Amerikance, kako bi se upoznali sa strahotama kroz koje su prošle njihove komšije, radne kolege, učenici, studenti iz Bosne i Herzegovine…
Njena istraživanja i knjiga su vrlo aktuelni u vremenu intenzivnih migracija u svijetu i izražene ksenofobije.
– Prvi val iseljevanja za vrijeme Austro-ugarske okupacije –
Prema podacima Imigracionog centra “Elison Island” u New Yorku, prvi Bošnjak koji je kročio na tlo Amerike bio je Ibro Saradžić iz Trebinja, kaže Purak na početku razgovora.
“Ibro Saradžić je u Ameriku došao još davne 1901. godine. Iako ne postoje zvanični podaci, Bošnjaci su mnogo ranije imigrirali u Ameriku što jasno potvrđuju nagrobni spomenici u Čikagu. Grupa Bošnjaka je učestvovala na Svjetskom Kolumbija sajmu, u sklopu predstavljanja Osmanske države 1893. godine. Nepoznato je da li su se ti Bošnjaci ikada više vratili svojim kućama ili su ostali”, govori Purak.
Prvi val imigranata iz Bosne je najčešće dolazio iz ekonomskih razloga. Mlađi muškarci željni rada i zarade su napuštali svoja ognjišta uglavnom u želji za boljim životom za sebe i svoje porodice.
“Oni su uglavnom dolazili kao samci u želji da brzo zarade novac kako bi omogućili sebi i svojim porodicama bolji život. Ameriku su gledali kao ‘obećanu zemlju’ u kojoj će brzo zaraditi dovoljno novca te tako pomoći svojoj porodici. Nisu se ženili niti su učili engleski jezik upravo iz nade da će brzo zaraditi željeni novac i vratiti se u Bosnu. Nažalost, većina njih se nije nikada obogatila niti je imala dovoljno novaca da se vrati svojim kućama. Većina njih nikada više nije vidjela svoju porodicu. Radili su ekstremno teške poslove za jako male pare i živjeli u izuzetno lošim uslovima. Većinom su se naseljavali u području Čikaga i radili u rudnicima i na izgradnji željeznica. Ostavljali su u amenet jedni drugima da se ukopaju kao muslimani”, kaže Purak.
Na brodu Titanic svoje živote je okončalo četvero Bošnjaka: Ejdo Rekić (38), Redžo Delalić (25), Ćerim Balkić (26) i Husein Sivić (40). Karte su kupili u Švicarskoj kao treća klasa putnika za grad Harrisburg u Pensilvaniji. Ejdo Rekić je već ranije boravio u Americi.
– Iseljavanja nakon ratova –
Drugi val imigriranja iz Bosne i Hercegovine i Sandžaka u Ameriku je otpočeo poslije Drugog svjetskog rata, uslovljen odnosom nove vlasti prema muslimanima.
“Treći i najveći val imigranata iz Bosne i Hercegovine je počeo 90-tih godina prošlog stoljeća. Moja knjiga posvećuje najviše pažnje ovoj grupi imigranata koji su bili prisiljeni da napuste svoja ognjišta kako bi sačuvali živote i porodicu. Među prvim valovima ove grupe iseljenika nalazi se veliki broj ranjenika, logoraša, silovanih žena i djevojaka, zatim miješanih brakova. Na prijelazu stoljeća, veliki broj izbjeglica, prvenstveno iz Njemačke, dolazi u Ameriku. Izbjeglice s područja bivše Jugoslavije su strateški naseljavane. Tako danas u gradu Saint Louis živi najveći broj Bošnjaka – oko 50-000. Jedan dio ovog grada dobio naziv ‘Mala Bosna’. Čikago i New York broje oko 40.000, Atlanta 10.000, Detroit 8.000 i Phoenix 6.000”, govori Purak.
Autorice značajne studije o Bošnjacima u Ameri kaže da je tek kroz istraživanje istinski upoznala svoj narod i sve njegove osobine.
“Iako sam godinama živjela s našim narodom i kroz volonterski rad bila dio mnogih projekata, smatram da sam ga tek upoznala kad sam počela s pisanjem i istraživanjem za svoju magistarsku disertaciju. Na samom početku uspostavljanja kontakata osjećala se doza sumnjičavosti i nesigurnosti kod sagovornika da govore o svojim ratnim patnjama, ali i o trenutnom životu u Americi. Međutim, kako je vrijeme odmicalo, sve više osoba mi se javljalo i izrazilo želju da razgovara sa mnom”, prisjeća se Purak.
Govori da je kroz više od 100 razgovora shvatila s koliko bola, tuge, jada, ožiljaka vidnih i skrivenih, žive Bošnjaci u ovoj dalekoj zemlji.
“Mnogi od njih svoju bol prekrivaju marljivim radom u čemu su našli svoj smiraj postižući gotovo nemoguće rezultate za tako kratko vrijeme kako na materijalnom tako i na intelektualnom polju. Mnogo Bošnjaka se okrenulo vjeri i pomaganju drugima. Oni su svoj mir našli kroz volonterski rad u džematima i humanitarnim organizacijama. Traume koje nose sa sobom su duboke i bolne te su njihove posljedice vidne. Nažalost, pojedini su se odali alkoholu i drugim porocima. Razvodi brakova su učestali, ženidba i udaja van zajednice je sve češća pojava”, pojašnjava Purak.
– Između integracije i asimilacije –
Za razliku od prvih imigranata koji su ranije dolazili u Ameriku iz ekonomskih razloga, useljavanja na kraju prošlog stoljeća su uzrokovana ratnim dešavanjima na Balkanu.
“Mnogi su bili duboko ubijeđeni da će se uskoro vratiti svojim kućama i nastaviti život s porodicom koja još uvijek živi u Bosni. Međutim, kako je vrijeme odmicalo, shvatili su da se ne mogu vratiti. Iako je Amerika otvorila vrata Bošnjacima i dala mogućnosti da rade, da se obrazuju, napreduju na svim poljima, ipak gotovo svi Bošnjaci s kojima sam razgovarala, stariji od 30 godina, u sebi imaju veliku nostalgiju za domovinom. Kad je riječ o mlađoj generaciji stanje je sasvim drugačije. Oni koji su došli u ranom djetinstvu ili su rođeni ovdje ne posjeduju emocionalnu konekciju s Bosnom niti bosanskim jezikom, kulturom, vjerom. Veliki broj omladine se već uveliko asimulirao u takozvani ‘američki lonac’. Jedan dio mladih ne želi da ima bilo kakvu vezu sa svojim korjenima pa se dešavaju bježanja djece od svojih roditelja kako bi mogli živjeti ‘slobodan život’ američke omladine. Pored navedenog, mladi su izloženi drogama i opijatima, a vanbračne zajednice su česta pojava”, govori Purak.
Svaka dijasporska zajednica ima dva lica, uspješno i ono drugo, članove koji su se integrisali, ali nisu izgubili identitet i one koji su zahvaćeni procesom asimilacije.
“Među Bošnjacima imamo i one koji se okupljaju i oko nacionalnih, političkih, kulturnih i vjerskih organizacija koji po svaku cijenu nastoje da očuvaju tradiciju, kulturu, vjeru i vezu sa domovinom. Trenutno u Americi ima preko 60 registrovanih džemata, a postoji i veliki broj kulturnih organizacija čiji cilj je očuvanje identiteta Bošnjaka. Organizuju se razna druženja od kojih je daleko najmnogobrojnije ‘Susreti Bošnjaka Amerike’ pod pokroviteljstvom Islamske zajednice u Sjevernoj Americi. Ova druženja imaju za cilj upoznavanje i zbližavanje Bošnjaka, bolje međusobno povezivanje te povezivanje s domovinom”, kaže na kraju razgovora Purak.
– Sredinom 2018. godine iz štampe je izašla njena druga knjiga “Iz mog ugla”
Sredinom 2018. godine iz štampe je izašla njena druga knjiga “Iz mog ugla”, gdje je Purak sabrala svoje tekstove i kolumne iz različitih medija, a neki radovi su premijerno objavljeni u ovoj knjizi.
“‘Iz mog ugla’ je zbir najvažnijih tekstova Aiše Purak objavljenih u medijima širom svijeta, od Sjeverne Amerike, preko Evrope, do Australije, kao doprinos u pamćenju bosanskohercegovačke i bošnjačke prošlosti, u ime bolje sadašnjosti i budućnosti i za afirmaciju Bosne i Hercegovine i Bošnjaka u matici i dijaspori. Ovakav golemi zadatak može izvršiti samo onaj ko voli svoj narod, domovinu, duhovnost, ko ima nerv za nauku, istinu i pravdu. Kroz svoju drugu knjigu Aiša Purak je animirala bosanske, bošnjačke i islamske probleme, često dajući upute za rješavanje istih”, napisao je u recenziji akademik dr. Emir Ramić.
