Tragom svjetlosti – 12. dio
Ljutnja – šta ću s njom?
„I požurite oprostu Gospodara svoga i džennetu prostranom kolika su nebesa i Zemlja, koji je pripremljen za one koji su svjesni. Za one koji, i kada su u izobilju i u oskudici, udjeljuju, koji ljutnju savlađuju i ljudima praštaju – a Allah voli dobročinitelje!“ Kur’an, 3:133-134
Piše: Hidajeta Mahalbašić
Nakon samspoznaje i spoznaje istine, koja vam prija i mnogo ugodnije liježe na srce, očekivano bi bilo da se sada smirite i potpuno rahat u radosti živite. Međutim, ubrzo se u vama javlja ljutnja. Ljuti ste na sebe, jer ste slijepo vjerovali, slijepo slijedili i jer ste bez logičkih dokaza padali pod utjecaj naslijeđenih, društvenih ili porodičnih, obrazaca ponašanja. Ljuti ste na druge jer vam se čini da su vam u nasljedstvo prenijeli mnogo toga što vam škodi, što vas sputava i uzrokuje vam neugodnosti zbog zastoja na putu ka Svjetlosti.
Prepustite li se toj ljutnji, i na trenutak, uskoro će vam zauzeti srce u tolikoj mjeri da ćete početi biti ljutiti na događaje oko sebe, na ponašanja ljudi u širem vam krugu, na zajednicu, kolektiv, sistem, državu, mentalitet naroda… A sve to je u svojoj suštini ljutnja na Gospodara svjetova. Kada osvijestite da je sve Njegova volja i Njegova odredba, a da je On sama Ljubav i da sve daje samo iz ljubavi biće vam jasno da se ljutnjom prema svome okruženju ljutite na Njegovu odredbu i Njegovo rukovođenje svim svjetovima!
Ovo u zvuči opasno. I jeste. Jedno od najtežih stanja u koje čovjek može zapasti jeste stanje usprotivljenosti prema svijetu oko sebe ili usprotivljenosti prema Gospodaru svjetova. Hajdemo se pozabaviti uzrokom koji dovodi do ovakvog stanja ljutnje!
Sve dok se bavimo posljedicama one se ponavljaju u različitim oblicima. Kada se jednom uhvatimo u koštac s uzrokom i sve posljedice istog nestanu.
Uzrok ljutnje je osjećaj slabosti. Kada se osoba osjeća slabom, nejakom, plašljivom i nesigurnom, u susretu s bilo kakvom vrstom neugodnosti, to u njoj uzrokuje ljutnju. A što je osoba po svojoj prirodi milostivija i empatičnija prema drugima tim će ljutnja u njoj, kada se javi, biti jačeg intenziteta i razornija.
Čovjek se osjeća slabim kada ono što je naspram njega smatra velikim. Kada mu pridaje značaj, pažnju i snagu veću nego što je ima. Naprimjer, ukoliko smo otkrili neka slijepa, podsvjesna ograničavajuća uvjerenja, te smo se suočili sa štetnim posljedicama istih, mi ih počnemo analizirati u dubine, te preračunavati koliko smo patnje zbog istih osjetili, te koliko su uvjerenja moćna i kako su djelovala na nas, osjećamo se sve slabijim da izađemo na kraj s njima. Da ih prevaziđemo. Ili uvidimo da je neka osoba imala jak manipulativni utjecaj na nas tokom života ili nekoliko godina života, pa iz toga izlazimo s osjećajem da je ta osoba ogromna, a mi slabi. Ili kada smo imali bolno iskustvo koje nas je oborilo, savladalo i zaustavilo na putovanju ka Svjetlosti, te se plašimo ponovo takvog iskustva, osjećamo se slabim.
Međutim, ima jedan ajet u suri Tevvba (13) koji mi je pravi alarm za buđenje iz ovakvog stanja: „ Pa preče je da se Allaha bojite, ako ste vjernici!“ Zapravo, niko nije preči od Allaha da ga se smatra velikim, moćnim, snažnim, utjecajnim, nekim ko će izazivati strahopoštovanje u nama. A kada se Allaha bojimo to znači da ne volimo povratak na staro stanje izgubljenosti i dezorjentiranosti tačno onoliko koliko ne volimo da budemo osuđeni na vječnu patnju. Pa, nije li onda preče da osjećamo bojazan od povratka u to stanje nego što osjećamo bojazan od suočavanja sa svima/svime što nas je do sada činilo slabim?
Stavite na vagu dva stanja. Prvo stanje je stanje odlučnosti da idete naprijed i ne obazirete se na to koja osoba vam je šta uradila, čemu vas podučila, niti koje isksutvo vas je oslabilo, nego imajte na umi da je sve što vam se desilo dio samo vašeg vlastitog puta, vlastitog rasta i sazrijevanja.
Drugo stanje je osjećaj slabosti pred suočavanjem sa novim, nepoznatim, drugačijim načinom života, koji bi značio osjećaj neovisnosti o tuđim reakcijama, a istovremeno i mogućnost gubljenja ovisničkih odnosa i prividne sigurnosti koju su nam isti davali.
Ono što će vam olakšati da se oslobodite ljutnje jeste dijeljenje. Dijelite od svih vrsta blagodati kojima ste počašćeni. Svakodnevno podijelite od imetka, znanja i mudrosti, vremena, energije ili osmijeha. Ne obazirite se ko je preko puta vas: vaš strah ili vaša sreća. Oboma stanjima podijelite zahvalnost. Koliko sreća toliko i strahovi koje ste osjećali u životu su vam trebali da biste bili to što jeste.
Podijelite drugima lijepe energije, osmijeha, lijepe riječi, znanja i mudrosti, bez obzira da li je pred vama osoba koja vas je podučila istini ili ‘pak osoba koja vas je vodila putem laži, jer svaka od njih je za vas podjednaka blagodat na putu razvoja, a posebno sada vam odlična prilika da dijelite, bez očekivanja zauzvrat.
Dijeljenje će vas izliječiti postepeno od ljutnje. Prva pomoć pri osjećaju kada vas ljutnja obuzima jeste da sjednete ukoliko ste stajali, da legnete ukoliko ste sjedili. Ljutnja se spriječava odmaranjem, baš kao što se apatija spriječava aktivnošću.
Nikada ne reagujte u ljutnji. Sačekajte prvo da se odmorite, da apsolutno nikakvu aktivnost u takvom stanju ne poduzimate, a zatim svjesno „hladne glave“ odreagujte.
Abdest je hladan tuš ljutnji koju čovjek može osjetiti. Stoga, ukoliko ste u prilici i abdest uzmite s odlukom otklanjanja ljutnje.
Ukoliko želite raditi na svome ličnom razvoju kroz duhovnost, čije se metode temelje na Kur’anu i sunnetu, prijavite se na jednu od radionica, online treninga ili individualne seije 1 na 1. Više informacija saznajte upitom na:
e-mail: hidajetam2017@gmail.com
tel. 062736089
fb stranica: Hidajeta Mahalbašić, edukatorica za lični razvoj kroz duhovnost
akos.ba
Prethodne tekstove pročitajte na linkovima:
