Pomaganje porodicama s posebnim potrebama u našim zajednicama
Lokalno neprofitno udruženje „Osmijeh kao milostinja“ iz sjevernog New Jerseya je nedavno bilo u posebnoj prilici ugostiti veoma posebne goste.
Dok sam razgledao po sobi, osjetio sam veliki izljev sirovih emocija kojima je zračila ta grupa. Uglavnom su krili emocije, ali ovoga puta to je bilo bespotrebno.
Vidio sam nadu. Očaj. Brigu. Uznemirenost. Suosjećanje. Zabrinutost. Sreću. Ali najvažnije od svega, vidio sam ljubav.
Predstavio sam se, ali se nisam mogao otrgnuti osjećaju da tu ne pripadam, kao da sam jedini u toj prostoriji koji nije imao valjanog razloga biti tu. Tople dobrodošlice i osmjesi te sastavljene grupe su brzo razbili taj osjećaj neugode. Tad sam shvatio da sam ipak jedan od njih, naslonio sam se u stolicu s nadom da ću nešto naučiti od ove grupe heroja. Nekoliko njih su bili novi u grupi. Jedna dama s moje lijeve strane poče iznositi svoju priču na arapskom i dijelom na nerazgovijetnom engleskom, ali nije bilo potrebno znati arapski kako bi se razumjela njena priča. Ono što sam čuo jasno bilo je: ”Downov sindrom,” a nakon toga ”zašto ja?” Ona reče kako je očaj bio njena prva reakcija nakon što je saznala tu vijest. Kada je u naručje uzela svoje prvorođenče brzo je shvatila da njena kćerkica ne pati od poremećaja, nego da ima posebnu sposobnost i da je ona dar od Allaha.
Njena priča je dirnula u dušu, svi u prostoriji se rasplakaše, a neki izađoše na svjež zrak i po maramice. Jedan otac (jedini muškarac u grupi osim mene) govorio je kako ga je zajednica iz koje je došao osuđivala obzirom da je njegovo dijete rođeno s ”poremećajem.” Ostali su ga upitali šta je toliko zgriješio da ga Allah kazni takvom ”nesrećom.” Majka dvoje djece s posebnim potrebama je upitala: ”Ja starim. Ko će se brinuti o njima kada mene ne bude?” Druga žena, koja se najviše isticala u grupi ispričala je kako je njen muž odbio prihvatiti svoje ”poremećeno” dijete i napustio porodicu. Sama odgaja svog sina zadnjih osam godina, a istovremeno radi dva posla.
Svrha ove organizacije je uvijek bila u pomaganju onima koji su najizolovaniji u našim zajednicama. Naša su vrata širom otvorena svima onima koji osjećaju da njihovi voljeni nemaju dovoljno razumijevanja za njihovo liječnje i što je još bitnije, njihovo njegovanje. Zbog toga su oni došli u ovo udruženje, da utješe i podrže jedni druge. Oni tvrde da su njihova djeca buduće Dženetlije (stanovnici raja) i u tome nalaze utjehu i ohrabrenje. Jedni druge podstiču na vedrinu duha i nastavljaju svoju borbu. Jedni drugima ukazuju na podršku i utočište. Zajedno dijele uspjehe i uzajamno se tješe. Jedni druge vole bezuslovno. Šta je to što čini ovu ljubav mogućom? Oni jedni druge razumiju. Pravo pitanje je: kada ćemo mi njih shvatiti?
Salim Patel je predstavnik organizacije ”Osmjeh kao milostinja.” To je lokalno neprofitno udruženje koje obezbjeđuje smočnice i besplatno liječenje svim stanovnicima koji su u potrebi iz Passaic metropole u New Yerseyu. Ova organizacija nudi još i usluge socijalizacije svojstvene muslimanskoj zajednici često zapuštenih područja. Salim takođe obnaša funkciju predsjednika uprave obrazovanja Passaic u izabranom kabinetu jednog od najvećih školskih okruženja u New Yerseyu. Uprava je tokom njegove dužnosti oformila Komisiju za osobe s posebnim potrebama u cilju preciznog određivanja potreba i zahtjeva te studentske populacije. On se redovno sastaje s roditeljima djece s posebnim potrebama kako bi poslušao njihove probleme s ciljem ostvarenja načina kojim bi Uprava adekvatnije primjenila policu ispunjenja njihovih potreba.
Autor: Salim Patel
Izvor: patheos.com
Za Akos.ba preveo Mirza Delibašić
