Bošnjačka bajramska tradicija: Nekadašnji običaj iz Trebinja i Puračića kod Tuzle
Bajramski običaj koji se, koliko je poznato, kod nas obavljao jedino u Trebinju i Puračiću kod Tuzle. Taj običaj se sastojao u sljedećem: kada bi imam ujutro na bajram, u džamiji poslije obavljenog sabahskog namaza, završio svoje bajramsko predavanje i dok bi on pospremio svoje knjige, zabilješke i drugo, zatim dok bi on sišao s ćursa i došao do mihraba da klanja sa džematom bajram-namaz, mujezin bi, pored ostalog, naglas proučio onu poznatu kasidu o bajramu od pet bejtova na arapskom jeziku, koja se pripisuje Harun er-Rešidovom Behlulu, a to je Ebu Vuhejb ibn Amr ibn Mugire (umro oko 799. godine), koja glasi:
Kasida o bajramu
Nije Bajram onome ko obuče nove i gizdave haljine,
Bajram je samo onome ko je siguran od prijetnje (Allahove).
Nije Bajram onome ko se nakadi na mirišljavo drvo,
Bajram je samo onome ko se pokaje i ne vraća se više u grijeh.
Nije Bajram onome ko se gizda i kiti ovozemaljskim nakitima,
Bajram je samo onome ko se bogobojaznošću opskrbi i osigura.
Nije Bajram onome ko punokrvne atove jaše,
Bajram je samo onome ko se prođe i napusti poroke i grijehe.
Nije Bajram onome ko stere skupocijene tepihe,
Bajram je samo onome ko sretno prebrodi svoj put životni.
Izvor: D. Tomašević, Bajram ide…, Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 2014.
Za Akos.ba priredio: Mirza Pecikoza
