Košmari Džordža Orvela: Životinjska farma i 1984

Iako ga je možda nezaineresovanost dovela do toga da napusti elitni koledž Iton bez diplome, ne može se reći da Erik nije imao nikakve ambicije i spremnost da posveti svoje vrijeme učenju – za vrijeme studija odlučio je da nauči francuski jezik, u čemu mu je pomogao niko drugi nego Oldus Haksli, a dva buduća slavna pisca ostala su u kontaktu još dugo nakon školskog prijateljstva. Nakon toga, vratio se u svoje rodno mjesto i zaposlio u indijskoj Imperijalnoj policiji. Upravo su godine provedene tamo bile presudne za stvaralaštvo i život budućeg buntovnika. Kao neko ko je iz univerzitetskog amfiteatra preletio na tlo Indije i obukao uniformu, vrlo naglo se suočio sa državnim sistemom i njegovim nemilosrdnim metodama. Povremeni odlasci do grada, puniji ukus kafe i lutanje po obližnjim knjižarama ublažili su boravak u službi, ali ništa kao prijateljstvo sa Elisom Marijom Langford-Rej i njihovi beskrajni razgovori na osnovu kojih je Elisa izvukla zaključak o Blerovom „osjećaju za krajnju pravednost do najsitnijih detalja“. Militarizam, stroga struktura, okrutna načela i surovost britanske policije značajno su uticali na dalje životne odluke ovog mladog anarhiste i borca.

Zgrožen, Erik daje otkaz i postaje lučki radnik, pa se ubrzo seli u Pariz, gde je želio da živi od pisanja. Ovo mu nije pošlo za rukom, zbog čega je počeo da pere suđe u pariskim restoranima. Nedugo zatim, u London se vraća bolestan i praznih džepova, a svoja putešestvija od Londona i Burme do Pariza i utiske sa njih ovekovječio je romanima Niko i ništa u Parizu i Londonu (1933) i Burmanski dani (1934). Upravo tada postaje Džordž Orvel: ne samo da mjenja ime, već nakon objavljivanja pomenutih romana počinje detaljnije da proučava politiku. Dolazi vrijeme Španskog građanskog rata, te Džordž dobija priliku da lično proživi ratno stanje; odlazi u Španiju i bori se protiv fašista.

 Kako je sa ratišta ponio užasna sjećanja i ozbiljno ozleđen grkljan, takav dočekuje i novi sukob. Drugi svjetski rat je djelovao kao još jedna prilika da izađe na front naspram fašista, ali pošto je procjenjen kao nesposoban za vojnu službu, radio je kao izvještač za Indijski servis BBC-a. Sukob političkih interesa, ratno stanje, smrt glad i strah kojima je svjedočio upotpunjuju već postojeću sliku o ljudima i režimima, pa kao posljedica njegovog iskustva 1945. objavljen je roman Životinjska farma, a 1949. godine kultna 1984. Kako je u više navrata i sam sudjelovao u djelima organa vlasti – radio za komunističku policiju, izlazio na front, bio novinar tokom rata i izvještavao – ostao je do kraja života zgrožen i u strahu od gubitka identiteta i slobode koji nam može donijeti svjet kavim ga je predstavio u ova dva romana.

Životinjska farma

Upečatljivi prikazi životinja grade uvjerljivu i prepoznatljivu alegoriju, zato ne čudi da je Životinjska farma Orvelu donijela svjetsku slavu. Najpotresnija je činjenica da su Orvelovi redovi neosporno primjenjivi i nakon 70 godina.

Režim i strah

Entuzijastična publika koju je Životinjska farma stekla prepoznala je jasne istorijske aluzije u njenoj fikciji. Nakon služenja policiji i borbi na frontu, bijesni, pomalo uspaničeni Orvel u sljedeći svjetski poznat roman uvodi motiv Velikog brata: stalni nadzor i manipulaciju, apsolutnu vlast čovjeka s brkovima u četrdesetim godinama – igra asocijacije u kojoj je konačno rješenje Josif Staljin, koji više od pedeset godina kasnije ostaje simbol strahovlade i gubitka slobode. Upoznavanjem Orvelove biografije, svaki strah i mračna zamisao budućnosti dobijaju smisao; redovi njegovih knjiga kao da vrište svjetu da se osvjesti i prisjeti historije, tlačenja pod režimom, i ne dozvoli da se to ponovi. Ovo ga čini znatno različitim od kolege distopičara i dobrog prijatelja Oldusa Hakslija i njihovih zamišljenih svjetova. Ta razlika prvenstveno je zasnovana na političkom neslaganju: Orvel, ubjeđeni socijalista u vječnom strahu od kapitalizma i Haksli, spiritualista inspirisan religijama dalekog istoka, naježen pri samoj pomisli na modernizaciju i zla koja ona donosi sa sobom. Za razliku od Hakslijeve vizije svjeta u kome ljudima upravljaju zabava i zadovoljstvo, Orvelova iskustva vode ga u mnogo nasilniju ideju distopične države.

1984.

Vinston Smit, sasvim običan čovjek srednjih godina, živi u svjetu nakon nasilne Revolucije, sačinjenom od tri velike države – Istazije, Evroazije i Okeanije, bivse Velike Britanije sa okolnim zemljama. Partija je na čelu države i Veliki Brat te posmatra. Vrlo surovo i mračno Orvel je detaljno opisao život u kom je od čovjeka neprestanim nadzorom stvorena radna snaga vječito zgrčena u strahu da će napraviti pogrešan pokret i zbog toga biti izbrisana, bez ikakvog dokaza da je ikada postojala. U svjetu 1984-e ljudi su bez prava na privatnost, ljubav, slobodu mišljenja; nasilje je sveprisutno i vodi do potpune pokornosti.

Odvratna ekstaza straha i osvetoljublja, želja za ubijanjem, za mučenjem, za razbijanjem tuđih lica maljevima, počela bi da struji kroz cijelu grupu kao elektricitet, pretvarajući čovjeka i protiv njegove volje u ludaka koji se kezi i vrišti. Pa ipak je taj bijes bio apstraktan,  neusmjerena emocija koja se mogla skrenuti s jednog predmeta na drugi kao plamen acetilenske lampe.

Jednoličan život, bijes i mržnja izazvani nemaštinom i gubitkom identiteta na svakom životnom polju preusmjeravaju se sa jedne na drugu nasumičnu žrtvu. Sticanje svjesti i sjećanja koja su vremenom oduzeta većini, Vinstona odvode u Sobu 101 Ministarstva ljubavi, iz koje se ne izlazi, a za koju je i sam Orvel rekao da je zasnovana na sobi britanskog Ministarstva informacija u kojoj je  radio tokom Drugog svjetskog rata.

Naslijeđe

Po završetku Drugog svjetskog rata, Orvel se seli na škotsko ostrvo Džura gde je napisao 1984. Nažalost, tamošnja klima uticala je na njegovo zdravlje i 1947. godine dijagnostikovana mu je tuberkuloza – što nije odvratilo Orvela od strastvenog pušenja uz čaj. Udovac još od kraja rata, u poslednjim mjesecima svog života ženi se po drugi put, Sonjom Braunel – svojom koleginicom i inspiracijom za lik Džulije iz 1984..; samo tri mjeseca nakon toga, Džordž Orvel je umro u londonskoj bolnici, sa samo četrdeset šest godina.

AUTOR: BOJANA SAMARDŽIJA

 kulturkokoska.rs