Magija knjige: Herman Hese – zašto čitamo i zašto ćemo uvijek čitati
Niko nije ljepše vratio transcendenciju pisane riječi od laureata Nobelove nagrade, švicarskog pisca i slikara, rođenog u Njemačkoj, Hermana Hesea, u veličanstvenom eseju iz 1930. naslovljenom „Magija knjige” pronađenom u posthumno objavljenom vrijednom otkriću „Moja vjera: Eseji o životu i umjetnosti“.
Hese piše:
„Među mnogim svjetovima koje čovjek nije dobio kao poklon prirode, već ih je uspostavio svojim umom, svijet knjiga je najveći. Bez riječi, bez pisanja knjiga, ne postoji historija, ne postoji koncept čovječanstva. Ako neko bude htio da pokuša zatvoriti u malom prostoru, u jednoj kući ili jednoj sobi, historiju ljudskog duha, i načiniti je svojom, on to može uraditi samo u formi zbirke knjiga.“
Pitanje kako knjige utiču i šta su, naravno, traje. Za Kafku su bile „sjekira za zaleđeno more u nama; za Karla Sagana „dokaz da su ljudi sposobni da prave magiju“; za Džejmsa Boldvina „način da se promjeni naša sudbina“; za Nila Gejmena „prenosilac najdubljih ljudskih istina“; za poljsku dobitnicu Nobelove nagrade Vislavu Šimborsku „naša krajnja granica slobode“. Najbliži Galileju, koji je vidio čitanje kao „način da se posjeduju nadljudske moći“, Hese smatra historijsku ulogu pisane riječi:
„Za sve ljude riječ i pisanje su magični i sveti; imenovanje i pisanje su originalno magijske radnje, magijsko osvajanje prirode kroz duh, i svuda se za dar pisanja smatralo da je božanskog porijekla. Za većinu ljudi pisanje i čitanje su bile tajna i svete umjetnosti rezervisane samo za svećenstvo.“
„Danas se sve ovo potpuno promjenilo. Danas, izgleda, svijet pisanja i intelekta otvoren svima. Danas, izgleda, biti sposoban da se čita i piše je malo više od sposobnosti da se diše. Pisanje i knjiga su izgleda bili lišeni svakog dostojanstva, svake opčinjenosti, svake magije… Sa liberalne, demokratske tačke gledišta, ovo je progres i prihvaćen je sam po sebi; sa drugih tački gledišta, međutim, to je devalvacija i vulgarizacija duha.“
Ipak Hese nudi optimističan kontrapunkt prema tehnokratsko-distopijskim narativima koji su nastavili da detaljno objašnjavaju smrt knjige skoro vijek od njegovog eseja.
Pišući ga samo nekoliko godina nakon energičnog upozorenja protiv zala kina Virdžinije Vulf, Hese raspravlja da nove forme medija – radio i film tada, internet sada, ne predstavljaju prijetnju knjizi, jer je knjiga jedinstvena u svom duhovnom vrednovanju ljudskog života:
„Mi ne bi trebalo da se plašimo da će u budućnosti knjiga nestati. Naprotiv, što su više izvjesne potrebe za zabavom i obrazovanjem zadovoljene kroz druge izume, knjiga će se vratiti sa dostojanstvom i autoritetom. Čak i najdjetinjastija opijenost progresom će uskoro biti natjerana da prizna da knjige i pisanje imaju funkciju koja je vječna. Postaće očigledno da formulacije riječima i davanje ovih formulacija kroz pisanje nisu samo važna pomoćna sredstva, već zapravo jedina značenja posredstvom kojih čovječanstvo može imati historiju i kontinuitet samosvjesnosti.“
U izvanrednom, dalekovidnom odlomku, dodaje:
„Nismo sasvim došli do tačke gdje su mlađi rivali poput radija i filma preoteli sve od štampane knjige, već samo onaj dio funkcije koji je nebitan.“
„Ono što masa još ne sumnja i što možda neće otkriti dugo vremena počelo je bivati odlučeno među samim autorima: osnovna razlika između medija je to da li je kroz njih pokušano ostvarenje umjetničkog cilja. Kad se ovo razdvajanje završi, sigurno, još uvijek će postojati šund romani i loši filmovi, čiji su kreatori nesigurni talenti, razbojnici u oblastima u kojima im nedostaje stručnosti. Ali razjašnjenju koncepata i oslobađanju knjževnosti i njenih sadašnjih rivala, ovo odvajanje će mnogo doprinjeti. Onda kino više neće biti u mogućnosti da šteti književnosti kao što je npr. fotografija štetila slikarstvu.“
To što knjizi pruža nepokolebljivu stabilnost je, Hese tvrdi, njen magični karakter – nepromjenljiv i nezamjenjiv karakter, kako god se naši mediji promjenili. On piše:
„Zakoni duha su se promjenili samo toliko koliko i prirodni zakoni, i jednako je nemoguće odbaciti ih. Kler i astrolozi bi mogli biti razrješeni ili lišeni svojih privilegija. Otkrića ili poetska saznanja koja su ranije bila u tajnom posjedu nekolicine, mogu biti dostupni mnogima, koji bi mogli biti prisiljeni da uče o ovim dragocjenostima. Ali sve ovo odlazi na najpovršniji nivo, i u stvarnosti se ništa u svijetu duha nije promjenilo otkako je Luter preveo Bibliju i Gutenberg izmislio štamparsku mašinu. Sva magija je još uvijek tu, a duh je još uvijek tajna male hijerarhijski organizovane družine povlaštenih ličnosti, samo je sada družina postala anonimna.“
U izvanredno pronicljivom mišljenju koje ilustruje današnju kulturu uklanjanja razlike između umjetnika i pisaca s jedne strane, kreatora sadržaja s druge strane – u stvari je, nagovještaj naše isprazne sadržajnosti kulturalne građe – Hese dodaje:
„Vođstvo je iskliznulo iz ruku sveštenika i naučnika na neko mjesto gdje više ne može biti pozvano da objašnjava i na odgovornost, gdje se, međutim, ne može više legitimizovati ili obratiti sa pozicije nekog autoriteta. Za taj sloj pisaca i intelektualaca koji izgleda s vremena na vrijeme upravlja zato što oblikuje javno mjenj ili u najmanju ruku snabdjeva parolama na dnevnom nivou – taj sloj nije identičan sa kreativnim slojem.“
Kreativni sloj, on tvrdi, sastoji se od vanvremenskih djela koja nastavljaju da očaravaju maštu javnosti decenijama, vijekovima ili milenijumima nakon njihovog nastajanja, bili oni drevna istočnjačka filozofija iznova prihvaćena na Zapadu ili djela Ničea jednoglasno odbačena od njegovih ljudi, poslije ispunjavanja njegove misije za nekoliko desetina umova, postao je nekoliko decenija kasnije omiljeni autor čije se knjige nisu mogle odštampati dovoljno brzo.
Hese upotrebljava riječ pjesnik u najširem Dž. Boldvinovom smislu i u istinskom činu našeg dosezanja iza ograničenosti našeg života on stoji kao zavještanje sopstvenog gledišta:
„Možemo primjetiti svaki dan kako su potpuno čudesne i bajkovite historije knjiga, u jednom momentu imaju najveću čaroliju i ponovo dar nevidljivosti. Pjesnici žive i umiru, poznati nekima ili nikome i mi vidimo njihov rad posle njihove smrti, često decenijama posle njihove smrti, kako iznenada ustaje iz groba blistav kao da vreme ne postoji.“
I to što nam one daju ustajući, tačno je ta magija knjige, tako viječna i neugasiva, pa ipak lahko zaboravljiva i uzeta zdravo za gotovo:
„Ako je danas sposobnost da se čita, svačije pravo, ipak je samo nekolicina primjetila kako je, dakle, jak talisman stavljen u njihove ruke. Dječiji ponos zbog znanja alfabeta prvo se postiže čitanjem stiha ili poslovice, onda čitanjem prve kratke priče, bajke i dok oni koji izgleda nisu pozvani, primjenjuju čitalačku sposobnost na novinske izvještaje ili poslovne rubrike novina, postoji i ona nekolicina koja neprestano ostaje začarana neobičnim čudom slova i riječi (koji su nekada sigurno za svakoga bili čarolija i magična formula). Od ove nekolicine proizlaze čitaoci. Oni su kao djeca otkrili nekoliko pjesama i priča… I umjesto okretanja leđa ovim stvarima poslije sticanja vještine čitanja, oni nastavljaju dalje u svijet knjiga i otkrivaju, korak po korak, kako je ogroman, raznovrstan i blagosloven ovaj svijet! Isprva su smatrali ovaj svijet za mali dječiji vrt sa krevetom od lala, i malim ribnjakom; sad vrt postaje park, pa postaje krajolik, predio zemlje, svijet, postaje raj i obala slonovače, koji stalno mami novim čarolijama i cvijeta uvijek u novim bojama. I što se juče pojavljivalo kao vrt ili park ili džungla, danas ili sutra je prepoznato kao hram, hram sa hiljadu hodnika i dvorišta u kojima je prisutan duh svih nacija i epoha, stalno čekajući ponovno buđenje, uvijek spreman da prepozna kao jedinstvo različitost višeglasja svog fenomena. I za svakog pravog čitaoca ova beskrajnost svijeta knjiga izgleda drugačije, svako traži sebe u njoj… Hiljadu puteva vodi kroz džunglu do hiljadu ciljeva, i nijedan cilj nije konačan; i svakim korakom se otvaraju nova prostranstva.“
Pola vijeka prije nego što je Bob Dilan tvrdio da „svijetu nisu više potrebne pjesme zato što postoji dovoljno pjesama da ih ljudi slušaju, ako žele da slušaju pjesme“, Hese zauzima isti stav (sa kojim sam se, kao svaki obični čitalac stvarno složila) o knjigama:
„Svaki pravi čitalac bi mogao, čak i da se ne objavi nijedna nova knjiga, potrošiti decenije i vijekove proučavajući, nastojeći da savlada, nastavljajući da se raduje riznici onih koje su mu pri ruci.“
Šta pruža čitanje svojom ultimativnom magijom, Hese tvrdi, da je to ogromno tijelo pisane riječi jednom neizmjerno promjenjeno i smanjeno do najjednostavnijih, najuniverzalnijih ljudskih isitina:
„Velika i tajanstvena stvar oko čitalačkog iskustva je ovo: što selektivnije, što osjećajnije, što povezanije, učimo da čitamo, to jasnije vidimo svaku misao i svaku pjesmu u svojoj jedinstvenosti, u svojoj individualnosti, u svojim preciznim ograničenjima, i vidimo da sva ta ljepota, sva ta čar, zavisi od ovih individualnosti i jedinstvenosti – u isto vrijeme mi uvijek jasnije shvatamo kako sve ove hiljade glasova nacija streme ka istom cilju, zovu iste bogove različitim imenima, sanjaju iste želje, pate zbog istih tuga. Izvan hiljadostruke fabrike bezbrojnih jezika i knjiga od nekoliko hiljada godina, tu u ekstatičnim momentima, u čitaoca gleda čudesno plemenita i transcendentna himera: lik čovječanstva, začaran u jedinstvu od hiljadu protivrječnih crta.“
„Moja vjera : Eseji o životu i umjetnosti“ ostaje beskrajna riznica Heseovog genija, ozarena svjetlošću njegove mudrosti, na sve od umjetnosti do sreće, do starosti, do naslijeđa kreativnih divova kao što su Gete, Dostojevski, Volt Vitman, Hans Kristijan Andersen, D.H. Lorens i Karl Jung. Ovi eseji se dopunjuju sa Heseovom prelijepom korespodencijom sa Tomasom Manom, E.B. Vajtovom „Budućnosti čitanja“, i Gejmenovom „Zašto čitamo i pričamo priče“.
Preveo i prilagodio: Spasa Vidljinović
Izvor: The magic of the books Herman Hesse
kultivisise.rs
