Mujo i Suljo u Turskoj
Bošnjački identitet u 20. stoljeću pokušavao se uništiti, na socio-psihološkoj ravni, i kroz instaliranje viceva u negativnom kontekstu o likovima koji nose bošnjačka (muslimanska) imena. Kada su tačno takvi vicevi nastali? Trebalo bi naći motivaciju pa uraditi naučno istraživanje po tom pitanju. Za sada možemo konstatovati da je riječ o perfidno osmišljenom omalovažavanju Bošnjaka i njihovog identiteta.
U posljednje vrijeme nekoliko publicista osvrtalo se na fenomen viceva u kontekstu bošnjačkog ideniteta.
„U onoj staroj, takozvanoj „zajedničkoj državi“ vicevi o Muji, Sulji i Fati bili su svakodnevnica, kao da netko ništa drugo radio nije nego viceve o njima izmišljao. Mujo, Suljo i Fata su nekoj zajednici pripadali, jer toj zajednici nije bio priznat nikakav status; niti status naroda niti status nacionalne manjine. Oni su smjeli biti Srbi, Hrvati, neoprijedeljeni pa čak i Jugosloveni. Radi te „činjenice“ svi yugomeni su imali prirodno pravo, da sve slabosti, gluposti, kvazimudrosti i ostale ljudske mahane pripišu tim osobama jer je jako teško te „osobine“ pripisati dobrim, pametnim, bogatijim i obrazovanijim Baricama i Ivicama, Francki i Franceku, Jovanki i Jovanu. Polako, ali sigurno, ti vicevi postaše osnova današnjih „evropskih predrasuda“. Pa kad se ta takozvana zajednička država raspade i na njenim teritorijama nastaše nove države i kvazi državice, vicemanija o Muji, Sulji i Fati se nastavi iako se ta zajednica za ime (Bošnjaci) naroda svoga izbori i račun krvavim žrtvama plati – što na stratištima, što u konclogorima što Srebrenicom, što iseljavanjem širom svijeta, što totalnim siromaštvom.“ (Abdulah Mehmedić)
Ono na šta bi se Bošnjaci trebali ugledati jeste način na koji Karadenizlije brane svoga „Muju“.
„Gledamo li u vicevima zapravo sredstvo za otkrivanje posredne istine o pogledima objavljivača viceva, Mujo & jarani su povlašteni objekti hrvatskog potcjenjivanja. Na hrvatske viceve o Srbima i Bošnjacima, naravno, utjecao je rat. Na višem stupnju generalizacije: u vicevima, tim svojevrsnim prizmama, Srbi su predstavljeni kao, naravno, glupi, ali ipak opasni, a bošnjački su likovi glupi – i još gluplji. Srpski su likovi aktivni, makar kao lopovi, drugi su u pravilu pasivni.“ (Mirko V. Mlakar)
„Svjedoci smo mnogih primjera primitivizma i otvorene netrpeljivosti prerušene u odoru ”etničkog vica” na račun Bošnjaka! Bošnjački likovi iz viceva: Mujo, Suljo, Haso, Huso, Fata – prikazani su kao glupi, zaostali, naivni, čak i nemoralni (dok je npr. Perica u vicu pametan)! Ovi likovi u vicu su uvijek neki zaostali primitivci, nikad intelektualci! Dalje, ne znamo da li je to slučajnost ili je namjerno smišljeno da ta imena imaju veliku sličnost sa porodicom Poslanika s.a.v.s.: Mujo (Mustafa ili Muhamed), Haso i Huso (Hasan i Husejn – Poslanikovi a.s. unuci), Fata (Fatima – Poslanikova a.s. kćerka). Iskreno se nadamo da je u pitanju samo slučajnost! Radi takvih viceva mnoge bošnjačke majke su umjesto imena: Mustafa, Muhamed, Sulejman, Hasan, Husejn, Fatima, davale svojoj djeci imena: Elvis, Alen, Denis, Sanela, Mirela…“ (Mersada Nuruddina Agović)
Dakle, „ima tu nešto, oko „Sulje i Muje“, našta se još nismo svikli, a što se pojavljuje kao najveće dostignuće projekta genocida nad Bošnjacima, koji se preimenuje u genocid u Bošnjacima, odnosno, proces autošovinističkog samosagorijevanja, samouništenja, samospaljivanja…“ (Fatmir Alispahić)
Dok je kod Bošnjaka stanje takvo kakvo jeste, zarad borbe protiv „vicomanije“ koja nagriza kulturni identitet ugledati bi se moglo i na turski narod iz Crnomorske regije (Karadeniz). A ta veza nije bez osnove. Crnomorska regija je jedna od sedam regija Republike Turske. Prostire se od mjesta Duzdže i Bolu na zapadu, do mjesta Rize i Artvin na istoku, na granici sa Gruzijom. Najveći gradovi su: Samsun, Ordu i Trabzon.
Građani i ugledni ljudi su nedvosmisleni: „U posljednjem stoljeću smo svjedoci zatiranja narodne kulture.
Međutim, niko nema pravo, preko neumjesnih i ružnih viceva, kulturu jednog naroda degenerirati i baciti pod noge.“
Naime, Turci će za Bošnjake često kazati da su mentalitetom slični Turcima Karadenizlijama (izvorno: Karadenizliler tj. stanovnici Crnomorske regije), a bosansko zelenilo i kuhinju upoređivati sa tamošnjim reljefom ili jelima. Recimo, poznat je „bošnjački burek“ u mjestu Duzdže, kao i „bošnjačko slatko“. Vjerovatno se radi o kulturnom utjecaju kojeg su sa sobom donijeli muhadžiri iz Bosne tokom turobnih događaja s kraja 19. i prve polovine 20. stoljeća. Na tom području i danas živi određeni broj porodica koje su bošnjačkog porijekla.
Mujo i Temel/Fata i Fadime ?
U turskoj kulturi njeguju se umjetnički, satirični i komični likovi koji karakterišu mentalitet čovjeka iz Karadeniza odnosno njegovu lucidnost te brzinu i umijeće u odgovorima. Ti likovi su vremenom dobili i svoja imena koja su osobena navedenom području: Temel, Fadime, Dursun, Idris i slično. Međutim, pojavom modernih metoda i alata za rušenje svih univerzalnih ljudskih vrijednosti u 20. stoljeću, i afirmativan imidž navedenih elemenata u turskoj kulturi koji su imali svoje mjesto i mjeru, biva metom potrošačkog mentalnog sklopa savremenog čovjeka. Takav imidž satiričnog junaka Karadenizlije, Temela, poljuljan je još 90-tih godina prošlog stoljeća. Npr., 1998. godine počelo se s vicevima „ispod pojasa“ u kojima je Temel prepričavan u ružnom i neumjesnom kontekstu. Zbog toga su vođene i antikampanje u Trabzonu. Godine 2006. u jednoj knjizi koja je promovirala turističku stranu Karadeniza pojavila se i neumjesna šala zbog koje je knjiga bila povučena sa tržišta.
U posljedne vrijeme pojavila su se i dva filma koja spomenute satirične likove prikazuju u izopačenom kontekstu. Naime, u najnovijem filmu „Šifra Moskve: Temel“ za samo sat i po prikazano je oko 50 psovki. Slično je bilo i filmom „Šifra Sumele: Temel“. (Sumela je poznati drevni manastir u blizini Trabzona)
Ono na šta bi se Bošnjaci trebali ugledati jeste način na koji Karadenizlije brane svoga „Muju“. Jer, sva nastojanja da se izvitoperi lik i značenje navedenog narodnog junaka naišla je na protest i neodobravanje kod građana, posebno onih iz Trabzona. Narod negoduje i nastoji očuvati i zaštititi pozitivan imidž “Temela i prijatelja“. U tu svrhu, još 1998. godine pokrenuta je „Agencija za viceve iz Karadeniza“ i objavljeno čak osam knjiga sa ukupno 2200 viceva. Izbačeni su svi naknadno izmišljeni „vještački“ vicevi. Urednik navedene agencije protivi se i „izvozu“ tamošnjih viceva u razna mjesta svijeta kazavši da se „Temel ne može odvesti u Ameriku i od njega napraviti kauboj“.
Vlasnik jedne izdavačke kuće, Ömer Asan, svoj doprinos očuvanju ispravne percepcije o komičnim likovima Karadenizlijama dao je 2006. godine kada je publikovao knjigu pod nazovom: „Ko je Temel? Ko je Fadime?“ Na osnovu istinitih doživljaja, osnovne karakteristike navedenih junaka pobrojao je na sljedeći način: „Temel je pragmatičan lik. Svojom lucidnošću i domišljatošću u momentu skreće pažnju na sebe ma gdje bio. Priča mu je spontana. Samouvjeren je do kraja. Poznata je ta samouvjerenost kod Karadenizlija. Naivan je, ali nikako i budala. Hrabar je, uljudan i radišan. Domoljub koji voli svoj narod. A Fadime je vezana za svog čovjeka, uljudna je, radišna, voli i pazi svoju djecu i porodicu. Štiti svoje pravo. Kada zatreba, zna biti veoma zabavna. U kakve god nevolje zapala, to se neće primijetiti na njenom licu i osmjehu, niti će prestati sa šalama. I na veoma malom prostoru sije svoj kukuruz i kupus te tako brine o zemlji. Oboje rizikuju živote ribolovom. Žive svoj život boreći se sa njegovim izazovima.“ Temel nije legendaran lik kao Nasrudin Hodža, ali tipološki nosi gene i osobine Karadenizlija. Karadenizlija umije nametnuti svoj stil i postati lider gdje god da se nađe.
Ljudi koji su svjesni bitnosti narodne kulture i tradicije na svakom koraku brane imidž satiričnih Karadenizlija. Za njih je nepojmljiv imidž koji narušava vjerske i općenito identitetske vrijednosti. Čovjek sa tog područja nikada neće svoje privatne stvari iznositi u čaršiju, niti će se iz njegovih usta čuti tolike psovke, kao što je to slučaj u navedenim filmovima, mišljenja su građani. Turska kultura je na udaru još od pojave tv ekrana i to posebno osjete Karadenizlije. Temel je postao nekakav smotanko s kojim se zbijaju niske šale, kojemu se namjenjuju trećerazredne uloge u serijama i filmovima. Lik koji govori iskvarenim turskim jezikom, brbljivica, budala, nekulturan, grub, neobrazovan, koji smrdi na ribu, slab na svoj pištolj i „učkur“, paranojičan tip spreman linčovati svakoga ko ne misli kao on, fudbalski fanatik… A sada se tome pridružio i igrani film. Građani i ugledni ljudi su nedvosmisleni: „U posljednjem stoljeću smo svjedoci zatiranja narodne kulture. Međutim, niko nema pravo, preko neumjesnih i ružnih viceva, kulturu jednog naroda degenerirati i baciti pod noge.“
Nakon svega navedenog, sami procijenite šta bi mogla značiti poslovica koja se u Bosni često čuje: „Kud svi Turci, tu i mali Mujo“?
mr. Sedad Bešlija
(akos.ba/preporod.com)
