Senad J. Hodović: Čovjek sa jednom domovinom i jednim pasošem
Profesor Senad J. Hodović je već duže vrijeme značajna figura na bosansko-hercegovačkoj kulturnoj i intelektualnoj sceni. No, kao filozof i sociolog po osnovnoj izobrazbi, osim pisanih radova, iskazivao se i u drugim oblicima predstavljanja bogate kulturne povijesti Bosne i Hercegovine. Među brojnim autorskim izložbama izdvajamo tek neke od njih: „Visoki – srednjovjekovni bosanski kraljevski grad“, „Oružje kroz stoljeća na tlu Bosne i Hercegovine“, „Novac srednjovjekovne države Bosne“, „Život za vrijeme agresije na Republiku BiH (1992 – 1995).“ Razgovor sa Senadom Hodovićem, nekadašnjim direktorom Zavičajnog muzeja Visoko, započeli smo pitanjem:
Vaša najnovija izložba „Država Bosna i Hercegovina, domaće i strane političke elite“ je smion i po riječima više eminentnih kritičara, a i same javnosti, uspješan pokušaj da nam kroz konceptualne instalacije, uz korištenje raznih materijala i tehnika likovnog izraza, prikažete današnju sliku domovine nam Bosne i Hercegovine. Otkud profesoru filozofije i sociologije ovoliko interesovanje za ovu tematiku.
Hodović: Presjek trenutnog stanja u državi Bosni i Hercegovini i njenom bližem i daljnjem okruženju pored teškog svakodnevnog života ogromnog broja ljudi u sebi nužno sadrži duboke ožiljke daleke i nedavne prošlosti, a koji neminovno najvećim dijelom projiciraju i budućnost cjelokupnog stanovništva, odnosno njegove mentalne higijene. Ovo stanje sam posebno intenzivno analizirao i preispitivao u zadnjih godinu dana različitim naučnim metodama u različitim socijalnim sredinama. Mene kao autora projekta između ostalog prevashodno interesuje bolna istina „običnog“ čovjeka koji je najčešće prepušten sam sebi. A bolna istina je, pored materijalne neimaštine i teškog života, svakako i trajno lažno prijateljstvo navodnih „prijatelja“. Apsolutno sam za preispitivanje svih događaja bez ikakve rezerve i podržavam sve napore koji bi trebali dovesti do konačne istine ma kakva ona bila.
Izbjegavajući futuristička razmišljanja i fokusirajući se najvećim dijelom na svakodnevicu i opšta „vidljiva“ mjesta u pokušaju materijalizacije ideje, tj. pored više različitih likovnih tehnika koristio sam i dobro poznate alate klasične grčke filozofije kao što su: cinizam, ironija, hipokrizija, provokacija, karikiranje, mimikrija. Ali na kraju jedini pravi korišteni metod je istina, nemilosrdna kritičnost koja se prije svega ogleda u realnosti trenutka. Istina je da su i pored povremenih sladunjavih riječi i obećanja, hegemonističke sile susjednih zemalja aktivnije nego ikada ranije, ako se isključi period agresije na RBiH.
Meni kao autoru je sasvim dovoljno da „nacrtam“ elite kako u tuzemstvu tako i u inozemstvu koje su u jednom trenutku kroz eksponate na ovoj izložbi predstavljene „samo u jednom subjektu“ sa svim atributima ili pak pozicije u drugim eksponatima gdje se „više elita različitih ideologija“, predstavljaju u „istim dresovima“ i to kao mala nevina bića iza kojih nužno stoje drugi (pravi) karakteri. To su isti oni koji dušmanski negiraju subjektivitet i integritet države BiH, identitet Bošnjaka kao naroda, kao i osobenost i višestoljetno postojanje bosanskog jezika. Ovdje je važno napomenuti – elite su prolazne, a Bosna je trajna kategorija. Bosna i Hercegovina je herojska zemlja jer sve atribute junaštva imaju generacije neustrašivih Bosanaca koji su i pored najtežih izazova i ogromnih ljudskih žrtava uspijevali sačuvati svoju zemlju do dana današnjeg.
Preporod: Ovaj pokušaj jeste kreiranje djela kao finala koji se nudi i koji treba biti na prvi pogled jasan, vidljiv, prepoznatljiv. Iz naslova Vaše izložbe se jasno vidi da kritiku usmjeravate prevashodno na elite, kako domaće tako i strane. Zašto je to tako?
Hodović: Razlog za moje interesovanje i veliki angažman na polju državnosti Bosne i Hercegovine i sigurnosti njenih građana je prije svega moj strah za sve ono što se trenutno dešava u mojoj domovini Bosni i Hercegovini i oko nje. Neskrivena bojazan je i zbog budućnosti moje pa onda i sve druge djece. Bosna je bila i ostala zemlja pripadnika tri naroda i tri dominantne religije, i svih ostalih, koji su se stoljećima osjećali kao Bosanci, i koji su vijekovima živjeli u saradnji i koegzistenciji, branili i odbranili ovaj rajski vrt.
Uz dužno poštovanje i čestitke časnim ljudima, velika opasnost za državu Bosnu i Hercegovinu, a posebno za Bošnjake kao najbrojnije stanovništvo su domaće političke elite čija nedoraslost – neznanje, egoizam, javašluk, njihove frustracije i reakcije, bolje rečeno srljanje od slučaja do slučaja, vječito pravdanje nekome, vječita politička defanziva moraju zabrinuti svakog čovjeka.
Razloga za ovakvo ponašanje prevashodno kod jednog većeg dijela bošnjačke političke elite je mnogo, ali ću ipak apostrofirati „intelektualnu elitu“ koja nikako ne može da shvati, ili pak neće, da Jugoslavije više nema. Bilo bi dobro za svo stanovništvo naše domovine da oni, a i drugi, umjesto nostalgije za tom tvorevinom, ma kako ona bila „savršena“ svoje potencijale usmjere na rješavanje postojećih velikih društvenih, političkih, socijalnih i ekonomskih problema građana države Bosne i Hercegovine. Dešava se skoro po pravilu da ti jugonostalgičari, koji ne mogu da se riješe vlastitih stečenih navika da im neko iz Beograda i Zagreba kazuje ko su, šta su, odakle su, kuda su i šta treba, a šta ne treba da rade, za sve što ne valja u ovoj zemlji okrivljuju Bošnjake.
Ovo ne bi bio veliki problem da se to tiče samo tih i takvih akademskih i političkih elita, ali oni svojim ponašanjem koriste svaku priliku da potpuno neprimjerenim vokabularom, kritizerstvom, a ne zdravom kritikom anatemišu svakoga ko ne misli kao oni i na kraju ga proglašavaju u najmanju ruku nacionalistom. Ova agresivna retorika desetak poznatih likova dešava se po već uhodanoj matrici, odnosno metodologiji „što propusti Deli Radivoje, to dočeka Dete Grujica“. Iste te samokritičare treba upitati jesu li ikada nakon agresije na suverenu državu RBiH, članicu UN, bili u Prijedoru, Ahmićima, Dretelju, Višegradu, Srebrenici? Zašto o tome nikada, baš nikada, ne govore u velikom broju svojih javnih nastupa. Oni ne bi mogli imati toliki značaj u društvu koji trenutno imaju i pored svoje zaslijepljenosti da nemaju mentore i zaštitnike. I tu nije kraj – ostaje „zagonetka“ kako to da oni svi fino žive i da mogu dobiti toliki medijski prostor.
Preporod: Kako biste objasnili cilj projekta – izložbe koju ste realizovali, odnosno kako mislite da ona može pomoći u razumijevanju naprijed navedenih problema?
Hodović: Nakon perioda haosa kroz koji je prošlo naše društvo i prisutnosti svih vrsta alijenacija, antagonizama i deformizama mislim da se nužno mora probuditi humanum, odnosno inicirati energičan zahtjev za lični i kolektivni aktivizam. Taj aktivizam je zapravo „svijest“, a svijest je ono što čovjeka čini čovjekom. Problem svijesti je i problem „istine“. Trenutno imamo veliki broj „istina“, a to nužno dovodi do haosa u cijelom socio-sistemu. Istinu trenutno pišu jači i veći.
Zato smatram da neće brzo i lahko doći do promjena bez obzira na horizontalnu i vertikalnu pokretljivost društva koje je pod snažnim utjecajem centrifugalnih i slabim utjecajem centripetalnih sila. Naravno, tek u dodiru s drugim (iskustvo) razvija se svijest o sebi samom, o svom istinskom „ja“. Bosna jeste, bila je i treba da ostane dio Evrope.
Kao što sam ranije rekao glavna tema cijelog opusa jeste Bosna i Hercegovina. Zato u eksponatima sa izložbe nema „priče“ o pojedinačnim entitetima ili nacionima, uopšte nisu ispisane/iscrtane granice susjednih država. To bi bilo samo dodatno trošenje vremena na isprazne ideološke tlapnje. Npr. naši susjedi/komšije se ubrzano i maksimalno naoružavaju i time se hvale na sva usta, a domaći kvislinzi oficijelno zagovaraju demilitarizaciju Bosne i Hercegovine.Treba li normalnom čovjeku pojašnjavati o čemu se ovdje radi. Za promjene o kojima govorimo treba puno, puno vremena kako bi se uspjeli pokrenuti iz letargije, zbog onih koji dolaze, a i nas samih.
Preporod: Kakav je vaš lični odnos prema ovim promjenama? Možemo li reći da ste optimista?
Hodović: Kao Bosanac, Bošnjak, potomak bogumila koji su svojevremeno prihvatili islam kao svoju vjeru, po prirodi optimista, iskreno pun sam ljutnje, žuči, rezignacije, razočarenja – zbog ogromne količine laži, spletkarenja i manipulacija, ali se trudim i vjerujem da uspijevam da ne djelujem afektivno. Pokušavam se čvrsto oslanjati na materijalne dokaze, činjenice, argumente tako vidljive svakom „poštenom“ posmatraču. Istina je jedini ispravan i pošten metod u „pisanju“, „crtanju“ svake historije, pa tako i historije ove naše lijepe domovine koja će sigurno opstati i u kojoj ima mjesta za sve ljude dobre volje.
Razgovarao: Bajro Perva
