Radost Bajrama

Piše: Vildana Alajbegović

Sjedila sam na velikom proplanku, pored bistrog potoka, u dubini šume. Ćutala sam, trudeći se da zapamtim ove divne melodije žubora vode i žamora šume. I, gle čuda, kao da sam ih već zapamtila! Tačno sam znala kada idu duboki tonovi, kada voda prelazi preko većeg kamena, a kada preko nekog manjeg.  Dedina šuma! Dedin potok! Uvijek puni iznenađenja! Jedva sam čekala ovaj dan. Bajram! U posljednje vrijeme, zbog školskih obaveza, a i babinog posla, kod dede i nane smo dolazili samo kada je neki praznik ili na raspustu. A tako sam voljela provoditi dane i dane ovdje, istražujući svaki detalj, ovog malog planinskog mjesta. Ponekad poželim da sam još mala dedina djevojčica koja nema nikakvih obaveza, osim da dedu i nanu uveseljava.

Gledala sam u tu prozirnu divljinu i pogledom pratila razdraganu igru mušica i leptirića iznad vode. Odjednom, u toj dubini, ugledah jednu malu ribicu. Crvenu! Ili je to bila zlatna ribica? Nasmiješila sam se samoj sebi i čudnoj pomisli koja mi je pala na pamet! He,he,heee! Zlatna ribica! Pa što da ne, ionako sam tražila i molila se dragom Allahu dž.š. da mi pomogne i ispuni mi jednu …Mobitel! A sada je tu i ona, zlatna ribica. Moja želja je jednostavna, a i bajramski je dan.

Jutros sam ustala veoma rano i dok sam se oblačila, kroz prozor me dozvao miris šume i livada, kuda sam često šetala sa svojim dedom. Ih, ja šetala! Ma trčala livadom koliko me noge nose, a iz daljine se čuje dedin glas, koji me je dozivao. Ovog jutra, miris se pomiješao sa mirisom ukusnih jela i kolača iz nanine kuhinje. Pravo bajramsko jutro. Bila sam vesela i razdragana, a kada sam tako raspoložena, onda puno zapitkujem i uvijek nanovo želim da mi dedo priča o svom životu na planini.

Moje jutarnje radovanje i moje misli prekide nana, koja me vratila u stvarnost i podsjetila da nisam više baš ona mala djevojčica. Uz šolju toplog kozjeg mlijeka, objasnila mi je da ovog Bajrama trebam ja razdijeliti kurbane po selu, komšijama i to po prvi put sama. Ih, moje radosti! Vidjet ću sve one dobre ljude  koji su me pratili kroz djetinjstvo, a i volim što će me zapitkivati o Sarajevu,školi, životu u velikom gradu…U mislima kroz selo, sjetih se da kurban trebam odnijeti i dedi Muharemu, naninom bratu, čija je kuća bila na samom kraju sela, kroz šumu, a ja tuda nisam nikada prolazila sama. Ipak, nisam htjela da nana vidi da sam se uplašila, potvrdno sam kimnula glavom i krenula.

Ponosno sam išla od kuće do kuće, željela sam da svi vide, kako je lijepo vaspitana ova djevojčica iz Sarajeva, koja je ponos svojih roditelja i svoga dede i nane. Nana Hata to i priča po selu…Njena sam odlikašica, pjesnikinja, glumica, ma hvali me na sva usta…A dedo Suljo, on je malo ćutljiviji, on to govori samo meni i bratu.

I eto mene, na kraju prašnjavog puta, na samom ulazu u šumu. Zastanem malo.

Osluškujem. Okrećem glavu na sve četiri strane svijeta, kao da baš tražim razlog zbog čega ću se uplašiti…

-Ne, Vildana, danas nema straha! Hem je Bajram, hem nosiš kurban dedi  Muharemu, hem ga nisi dugo vidjela!( Kao što bi nana Hata rekla.) A dodala bi, prouči Fatihu i neku bajramsku dovu i strah će nestati. Tako i učinih. Koraci postadoše čvrsti i gordi, koračam, a ponegdje malo i potrčim, ono niza stranu,same me noge nose. Uglavnom, stigoh do dedine kuće.

-O,o,o…dedo Muhareme!!!-povičem, a ovako moje dozivanje, kao da je istjeralo i posljednju mrvu straha…Niko se ne odaziva i niko ne otvara vrata. Uzmem za šteku polahko i uđem u mračni hodnik. Rukama po zidu tražim mjesto gdje se pali svjetlo, ali ne napipah ništa.

– Uđi, otvoreno je!- čujem dedin drhtavi glas i ja zakoračim preko praga, u sobu.

Tu me već dočeka slaba svjetlost lampe. Mala sobica, sa malo starog namještaja, al sve je bilo na svom mjestu. Krevet ispod prozora, a do kreveta, negdje pored dedinog uzglavlja, mala komodica i na njoj lampa, da dedo može upaliti, a da ne ustaje. Tu je i stari radio, na kome se, tiho, čuo ezan. Pored je i mali sto, na kome je bio bokal s vodom i čaša, sve nadohvat ruke.  Dedo je ležao na krevetu i dok sam mu prilazila, pokušao je da se malo pridigne i vjerovatno bi i uspio, ali sam ga ja zaustavila u pola pokreta i zamolila ga da nastavi ležati, da se ne muči. Priđem mu i poljubim ga u ruku, poželim Mubarek Bajram, što je i red, a i osjetila sam potrebu za tim. – Alahrazola, moja Vildana! Kako si samo porasla! Ista svoja mati!

– Ja…donijela kurban! –Spustim komad svježeg mesa na sto.

– Poslali dedo i nana…Halalosum, dedo! – zbunjeno nastavim, onako kako sam zamislila da pričam…-Ja sam ,Vildana, unuka…

– Znam, znam, šćeri!- prekide me u pola rečenice.

– Zvala je Hata i pitala jesil stigla…Kabulosum, šćeri! Deder, sa stola uzmi jabuku, oraha i kesu šećerki! Meni da nije tvoje nane, ne znam šta bih, ni kako bih! Ne mogu na ove bolesne noge, a život sam proveo po ovim livadama i šumama, a sada…i godine!

Prekide priču i okreće glavu prema prozoru, kao da nešto traži, a po podrhtavanju ramena, znala sam da plače. Ne može se suzdržati, a trudi se da ne vidim njegove suze. Tako i moja mama kada zaplače, uvijek okreće glavu na drugu stranu, da mi to ne vidimo.

Bilo mi je žao, dede Muharema, bio je tako nemoćan, veoma slab, a tako je lijepo pričao, da bih ga slušala cijeli dan. Pričao je o svome sinu Rašidu, kako radi u Njemačkoj, ima dvoje djece, djevojčica Amna, kao ja, i sina Ahmeda.

Puno rade i rijetko dolaze, tako da nema vremena da dođe i posjeti svog starog i bolesnog oca.

-Volio bih da ga vidim, da zagrlim unučad i molim Allaha da to dočekam, pa taman da odmah umrem!

– Nemoj,dedo, tako, još ćeš ti dugo, dugo živjeti, a dragi Allah će dati i da ti se želje ostvare i ako Bog da, šetaćeš se ti sa unucima po ovim našim lijepim livadama i šumama.

Tako sam govorila, a gledajući ga, ni sama nisam vjerovala u svoje riječi. Poselamila sam se sa dedom i poželjela mu brz oporavak i obećala sam mu da ću ga ponovo posjetiti.

I tako, ponovo se nađoh na onom svom proplanku, gdje onako nevino, molim zlatnu ribicu da mi ispuni samo jednu želju, ne tri, kao u priči, već samo jednu i jedinu, da mi umjesto bajramluka ozdravi dedu Muharema i da on vidi svog sina. Stajala sam tu dugo, kao da sam čekala da ribica izađe i da mi odgovori.

Pogledah svoj bajramluk od dede, orahe i kesu „šećerki“i zagrizoh onu pjegavu jabuku, te se uputih prema kući. Najslađa jabuka koju sam pojela.

Na pragu me nestrpljivo čekala nana Hata. Pitala je za dedu i počela mi pričati o njemu. Dedo je radio u šumi i tamo doživio nesreću…

-Daće dragi Allah, pa će ozdraviti!

Kasnije, dok smo svi sjedili za bajramskom sofrom i sretno razgovarali, ja sam i dalje razmišljala o dedi Muharemu.U jednom trenutku sam bila jako sretna zbog svoje porodice, svi na okupu. Moj brat Kerim se ne odvaja od dede Sulje.

Mama, nana i tetka nešto šapuću, a babo i tetak već dogovaraju sljedeći susret…U drugom trenutku sam bila kod dede Muharema i kroz mali prozor sobe, istu sliku vidjela za njegovim malim stolom.

Iz mog razmišljanja me trznula nana.

-Viki, Viki, pogledaj napolje! Požuri, da vidiš, izgleda da je stigao Rašid!

Ništa mi nije bilo jasno. Svi zajedno istrčimo na terasu, kad napolju auto i Rašid sa svojom porodicom.

Eto bajramluka za dedu Muharema i za mene. Koliko sam samo bila sretna u tom trenutku, da bih trčala sve do dedine kuće na muštuluk…Pred očima mi slike, sretno lice dede Muharema…Baš onako kako sam zamislila.

Znala sam da dragi Allah uslišuje naše molitve, ali nisam znala da ih tako brzo ispunjava. Bio je to jedan od najsretnijih Bajrama za mene.

musacazimcatic.org