Kur’an hvali one koji su, uprkos dunjaluka koji je ispunjen požudama i strastima, sačuvali čistim svoja srca i nikad se ne prestaju boriti na tom putu do konačnog susreta sa Uzvišenim Stvoriteljem, kada će ih On, džele šanuhu, pogledom ispunjenim milošću i oprostom pogledati, a zatim ih Džennetom nagraditi za sve ono što su trpjeli.
Govoreći o Ibrahimu, a.s., i njegovoj odanosti njegovom Gospodaru, Allah, dž.š., kaže: „Mir Nuhu od svjetova svih!” Eto tako Mi nagrađujemo one koji dobra djela čine, on je bio rob Naš, vjernik, a ostale smo poslije potopili Iste vjere kao i on bio je i Ibrahim, kad je Gospodaru svome iskrena srca došao…“ (Kur’an, 37: 79-84)
U ovom se krije tajna vječne sreće. Da čovjek ode sa ovog svijeta iskrenog srca, čistog od bilo kakvih natruha mnogoboštva.
“Na Dan kada neće nikakvo blago, a ni sinovi od koristi biti, samo će onaj koji Allahu srca čista dođe spašen biti.”(Kur’an, 26:88-89)
Iz navedenog ajeta se jasno vidi značaj očuvanja srca čistim i da će samo takvo srce od koristi biti na onom svijetu. Ibn Kesir u tefsiru ovog ajeta kaže da se pod ovim podrazumijeva da ljudima tog dana neće pomoći da se spase ništa osim iskrene vjere u Allaha, koja je čista od primjesa mnogoboštva.[1]
A Džennet će biti primaknut čestitima, neće biti ni od jednog daleko – “Ovo je ono što vam je obećano, svakome onome koji se kajao i čuvao, koji se Milostivoga bojao, iako Ga nije vidio, i koji je srce odano donio.“ (Kur’an, 50: 31-33)
Rečenica koji je srce odano, odnosi se na, kako navodi Ibn Kesir, na to da se čovjek vraća Allahu, dž.š., bez imalo širka (mnogoboštva)
Iblis je, tražeći dozvolu od Allaha, dž.š., da zavodi ljude rekao: „E tako mi dostojanstva Tvoga,” – reče – “sigurno ću ih sve na stranputicu navesti, osim Tvojih među njima robova iskrenih!“ (Kur’an, 38:82-83)
Kao što vidimo i iz ovog ajeta, značaj iskrenosti je ogroman, a ona je opet vezana za srce i stanje u kojem se ono nalazi.
Zbog toga Uzvišeni govoreći o Iblisu, na drugom mjestu kaže:
„I Iblis se uvjerio da je o njima ispravno mislio, i oni su se poveli za njim, osim nekolicine vjernika.“ (Kur’an, 34:20)
Srce je najvažniji organ u čovjekovom tijelu i zbog toga je Poslanik, s.a.v.s., često učio poznatu dovu „O Ti Koji okrećeš srca ljudi, učvrsti moje srce u Svojoj vjeri“ (Tirmizi)
Koliko je važno zdravo (čisto) srce, govori nam slijedeći hadis: “U tijelu ima jedan organ, koji kada je dobar, bude dobro cijelo tijelo, a kada je pokvaren, bude pokvareno cijelo tijelo, taj organ je srce” (Buharija i Muslim)
Vjernik treba da vodi računa o svome srcu i čime ga hrani. Vjernici koji će ući u Džennet su ljudi čistih srca, koji su svoja srca čuvali od nevjerstva, mnogoboštva, licemjerstva i velikih grijeha. Takvi se u svojim postupcima uvijek ravnaju prema naredbama koje im je Uzvišeni Gospodar objavio. Oni čuvaju granice dozvoljenog i ne prekoračuju ih odlazeći u ono što im je Allah, dž.š., zabranio, bogobojazni su i iskreni u svojim djelima.
Dužnost svakog muslimana koji želi biti jedan od takvih, jeste da se često Allahu obraća, samo na Njega Uzvišenog oslanja i samo kod Njega utočište traži, i da Ga moli da njega učini od onih čija su srca Njemu odana i teže da postignu Njegovo zadovoljstvo, a ima li šta veće i bolje od toga da On Uzvišeni s nama bude zadovoljan?
Na kraju kur’anska dova koja glasi: „Gospodaru naš, ne dopusti srcima našim da skrenu, kada si nam već na Pravi put ukazao, i daruj nam Svoju milost; Ti si, uistinu, Onaj koji mnogo daruje!“ (Kur’an, 3:8)
Za Akos.ba pripremio Fahrudin Vojić, magistar religijske edukacije
[1] Vidi: Tefsir ibn Kesir – Skraćeno izdanje, str. 958
