Iščekivana generacija pobjednika: Ko je taj koji želi da ovaj ummet živi bez duše?

Piše: dr. Jusuf Kardavi

 Jedan moj prijatelj bio je zabrinut i utučen nakon što je vidio stradanje palestinskih muslimana u Bejrutu, a naroči­to pokolje u izbjegličkim logorima Sabra i Šatila, gdje je tekla nedužna muslimanska krv. Niko nije bivao kažnjen zbog toga što su žene, djeca i starci klani bezosjećajno, bez straha i stida. Niko nije odgovarao što su kuće i izbjeglički šatori rušeni na one koji su u njima stanovali, a koji su bili nedužni i bez ikakve zaštite. Istovremeno, Arapi, a i ostali muslimani, i na istoku i na zapadu, izgledali su poput mrtvaca, nemoćni da bilo šta učine, a civiliziranisvijet izražavao je svoje tobožnje žaljenje, pasivno posmatrajući i ne preduzimajući zbog toga išta. Taj moj prijatelj, zabrinut i utučen, pitao me je: “Jesi li vidio?! Jesi li čuo za to?”

Odgovorio sam mu, naravno, da sam svemu tome bio svjedok. Srce mi se lomilo od žalosti a živci se naprezali zbog poniženja Arapa i zbog nemoći muslimana uopće.

I prije ovoga napadana su muslimanska mjesta. Uništava­ni su muslimanski gradovi, rušeni mesdžidi i u njima ubijani muslimani dok su bivali na rukuu ili na sedždi. Dušmani su oduzimali čast muslimanskih žena, ali nismo zabilježili da su Arapi, ili muslimani inače, zbog toga osuđivali nasilnike, ili da su stali u zaštitu slabijih. Sve to bivalo bi propraćeno samo nijemom i stravičnom šutnjom u gluhoj i tamnoj noći.

Ako bi se i čuo kakav glas, to je bio glas kojim su napadali i osuđivali jedni druge. Ako Arape, ali i muslimane uopće, nekad ipak vidimo da se pokrenu sa žestinom i snagom, to se dešava samo u njihovim međusobnim ratovima i sukobima. Oni kao da hoće biti suprotnost onome kako je Allah opisao ashabe Alla- hovog Poslanika, neka je na njega Allahova milost, koji su bili:

(…) a njegovi sljedbenici su strogi prema nevjer­nicima, a samilosni među sobom;  Al-Feth, 29

Oni kao da nastoje biti samilosni prema neprijatelju a že­stoki prema svojoj braći, ponositi i gordi pred braćom a snishodljivi i poniženi pred neprijateljima! Kao da im se svidio Allahov opis Židova:

Ti misliš da su oni složni, međutim, srca su njiho­va razjedinjena, zato što su oni ljudi koji nemaju pameti. Al-Hašr, 14

Reče mi prijatelj: “Ima li ovoj tami kraj? Ima li ova noć jutro? Zna li ovaj ummet svoj cilj, pa da krene prema njemu? Može li se ovaj ummet ujediniti, pa da se bori protiv svoga ne­prijatelja umjesto što se ubija među sobom? Zar ovo ne bi tre­balo biti podsjećanje nakon zaborava? Zar se ovo poniženje poraženog ne može sprati ponosom pobjednika? Zar se ne mogu izbrisati dani poraza i mraka svijetlim danima pobjede, kao što je to bio dan Halidov u Bici na Jermuku, ili dan Sadov na Kadisiji, ili Amrov na Edžnadejnu, ili Tarikov u Andalusu, ili Salahuddinov na Hittinu, ili Kutuzov na Ajn-Džalutu, ili Muhammeda el-Fatiha u bici za grad Konstantinopolis?”

Odgovorio sam mu: “Ne očajavaj, prijatelju! Od Allahovih je zakona da iza tamne noći sviće zora, poslije najtamnijeg dijela noći dolazi svjetlost sabaha. A, Allahovi se zakoni ne mijenjaju. Mi ih moramo razumjeti i ponašati se u skladu sa njima.” Zbog svega ovoga, osvrnut ćemo se na dvije veoma važ­ne stvari.

Duša ovoga ummeta je islam

Najprije trebamo imati na umu kako svaki ummet ima svoju dušu, koja je neophodna da bi živio upotpunjeno. Pa, ako se desi da jedan ummet izgubi dušu, pripadnici njegovi postaju razjedinjeni, ili bivaju poput građevine bez temelja, kao što insan koji ostane bez duše postaje beživotno truplo. A vjeruj mi, prijatelju, da naš ummet danas živi bez duše, ili neko želi da on živi tako.

Možda ćeš me upitati, šta je to duša ovoga ummeta? I, ko je taj koji želi da ovaj ummet živi bez duše?

Reći ću ti otvoreno: duša ovoga ummeta je islam! Islam je ono što je naš ummet oživljavalo i udaljavalo od smrti, što ga je ujedinjavalo nakon rascijepljenosti, što ga je upućivalo nakon zablude, što ga je podučavalo nakon neznanja, što ga je izvodilo iz tame na svjetlo.

Islam je učinio da nekadašnji obožavatelji kipova i čuvari stoke postanu čuvari ummeta, da postanu upućivači iz zablu­de, da budu uzrok da se ovaj ummet proširi između istoka i zapada, sjevera i juga. Islam ih je učinio onima koji podučavaju Kur’anu i sunnetu, koji šire pravednost i samilost, te ujedinju­ju ljude ispod zastave znanja i imana. Oni su, poslije, mnoge izvodili iz obožavanja drugih ljudi u obožavanje samo Allaha, iz tjeskobe dunjaluka u njegovu širinu, iz nasilja drugih vjera u pravedni islam.

Islam je sačuvao ovaj ummet u periodu njegove slabosti i podstaknuo ga na suprotstavljanje najezdi nevjerničkoj. Islam mu je vratio snagu i jedinstvo pred najezdom Tatara sa istoka i napredovanjem kršćana sa zapada. Islam je stajao iza pobjede ovoga ummeta nad kršćanima u bici na Hittinu, i nad Tatari­ma na Ajn-Džalutu. Jedino je islam u stanju ovome ummetu vratiti živost i danas, opet ga, u ime Allaha, ujediniti i sa imanom povratiti njegovu moć.

Zato, onaj ko želi da ovaj ummet bude bez islama, eto, taj želi da ummet živi bez duše, da bude poput pjene potoka. A, takvi mogu biti samo njegovi neprijatelji. To su oni koji ovaj ummet mrze, jer ga se boje, i koji spletkare protiv njega. Sakupi­la ih je – uprkos njihovoj višestrukoj različitosti — mržnja, strah i spletkarenje protiv ovoga ummeta. Spletke mu pripremaju i po­kvareni Židov i podli kršćanin, i nevjernik – koji odbija posvje­dočiti postojanje Allaha, ali i svaki drugi pokvarenjak, na bilo kojem mjestu, koji protiv ovoga ummeta radi javno ili tajno.

Neki od velikih problema koji nas prate

Problem svih problema je duboka opijenost ovoga um­meta, koji ne zna za sebe, nemaran je u odnosu na poslanicu koju nosi i koja je, na kraju krajeva, svrha njegova postojanja.

Ovaj ummet danas ne raspoznaje prijatelja od svoga ne­prijatelja, ne vidi šta mu se spletkari iza zavjese, ne vidi otrov koji mu se stavlja i u slatko i u slano. Njegovi pripadnici ne vide uništenje koje im se sprema pomoću različitih spletaka, kojima se, između ostalog, nevjerovanje danas naziva slobo­dom, pokvarenost umjetnošću, skretanje sa Pravoga puta na­pretkom.

Jedan od mnogih problema koji muče ovaj ummet svaka­ko je i netrpeljivost koja postoji među muslimanima, koja je posljedica nacionalizma i raznih oblika ekstremizma.

Ta međumuslimanska netrpeljivost širi se i zbog različitih jezika, ili zbog uvoznih ideologija i pravaca koje slijede njihove države i vlasti, a koje su uzrok udaljavanja ummeta od Pravoga puta. Dalje, ummet se od toga puta i Istine udaljava i zbog slijeđenja strasti, ili zbog prolaznih stvari od dunjaluka, kome se daje prednost nad Allahovim zadovoljstvom. Također, ne­rijetko se prednost daje ličnoj ili lokalnoj koristi u odnosu na opće koristi i interese ovoga ummeta.

Osim naprijed rečenog, unutar svake muslimanske zemlje mogu se primijetiti neke karakteristike koje se tiču stanja vla­sti, vladara i stanovništva.

Moglo bi se kazati kako su tzv. običniljudi opredijeljeni za islam, dok su njihovi vladari – kroz odrastanje, odgoj i vladar­ske privilegije – na neki način, bliski sa onima koji neprijate- Ijuju islamu.

Tako, i oni koji ne mrze islam ipak rade protiv njega, jer se boje da će njegovi propisi, počnu li se primjenjivati, naštetiti njihovom položaju i privilegijama. Zbog toga oni čuvaju svoje mjesto u jednom izoliranom svijetu, dok stanovništvo kojim vladaju ostaje u drugom. A ti su svjetovi poput dvije prave paralelne linije, koje se nikada ne susreću.

Muslimani se, dalje, susreću i sa drugim problemima, kao što je odnos između učenjaka i onih koje oni podučavaju.

Oni koji bivaju podučavani uglavnom su islamskog raz­mišljanja i opredjeljenja, jakog vjerskog osjećaja i morala, za razliku od svojih tobožnjih učitelja. Većina njih je bolesna srca. Okupirala ih je kolonizatorska kultura i skrenula ih sa osnovne putanje. Napunili su ih – te predstavnike prosvjete – pogrešnim razumijevanjem islama i njegova šerijata, historije islama i njegova ummeta, pa su postali od onih koji slijede sekulariste i njihov pravac. Oni zagovaraju da je vjera samo održavanje veze između roba i njegova Gospodara, i nije joj dozvoljeno da uređuje svakodnevni život! Po njima, vjera ne smije imati utjecaj na društvenu zajednicu, a posebno su opasne odredbe koje pripadnici te zajednice masovno izvršavaju, ili su usmjereni ka njima.

Zato, iako dozvoljavaju postojanje mesdžida, njihovu namjenu vezuju samo za obavljanje namaza ili za održavanje isključivo vjerskih predavanja. Ili, ako se na radiju ili televiziji govori o vjeri, to se čini samo u ograničenom obliku, a ako su novine u pitanju, vjeri je posvećeno zanemarljivo malo pro­stora. Oni se time distanciraju od islama i uzvisuju sebe nad ovom vjerom. A, i najmanji izgled da islam postane sistem po kojem će ljudi živjeti ili uređivati zakon neke države oni energično odbacuju.

Odlomak iz knjige: Iščekivana generacija pobjednika

Autor: dr. Jusuf Kardavi

Prevodilac: Eniz Kozlić

Izdavač: Bookline. 2009. tvrdi povez, 112 str. cijena 12KM

Narudžbe na tel:  061 757 652

Akos.ba